Glumac u središtu nimalo bezazlene sapuničaste zezancije

Gradić Peyton bio je prva sapunica emitirana u bivšoj Jugoslaviji. Zacementiran u kolektivno sjećanje generacija kojima su šezdesete poznate tek iz priča, ili pokojih dokumentaraca i knjiga. Tadašnja liberalizacija, otvaranje svijetu i njegovim utjecajima, stvorile su pogodno tlo za sve ono u čemu živimo i danas – brižljivo uređivanje fasada, dok ispod tepiha trpamo koješta. Spisateljica Grace Metalious svoj je gradić stvarala siromašna, kao supruga učitelja osuđena na niska primanja i različita namještenja. Iako je te 1956. kad je knjiga izašla bila okarakterizirana kao uvredljivo jednostavna, tržište se s 300 000 prodanih tvrdih, a zatim osam milijuna meko ukoričenih izdanja, pobrinulo za drukčiji tijek povijesti. Nakon prodanih prava filmskom studiju 20th Century Fox, Metalious ulazi u svijet glamura. Lana Turner, zvijezda nadolazećeg filma 1957, desetak godina poslije će Howardu Thompsonu priznati kako joj uloga Constanze MacKenzie zapravo nikad nije sjela.

Jadranka Đokić i Marko Makovičić / Snimila MARA Bratoš-Kušelj

Koliko se sama knjiga vrtjela oko skrivenih kostura u ormaru, seksa i tabua, toliko je holivudska produkcija u vlastitoj maniri željela protagoniste suočiti s realnošću, pa i ponuditi pokoje rješenje. Uostalom, sama će književnica reći da je pisanje o odraslima bez govorenja o njihovu seksualnom životu kao da pišeš o prozorima bez stakla. Bobo Jelčić iako sadržajno naslonjen na filmsku inačicu, specifičnim kazališnim jezikom, brižljivim radom na glumačkoj suigri, u predstavi pomalo bezizražajnog naziva Sorry otvara pitanje ne samo dekonstrukcije salonske melodrame kao takve, nego i svih tih silnih balončića koji su od građanstva napravili papagaje, beskonačne recitatore praznih retoričkih fraza. Iako su i dalje prepoznatljivi elementi njegove poetike – na ogoljenoj sceni tek ono najnužnije (Zdravka Ivandija Kirigin), dramski konstrukt, dokidanje četvrtog zida (inspicijent tu napokon dolazi do riječi), glumac koji upisuje sebe samog – rezultat je ponešto atipičan. Pomaknut i pretjeran u gesti i grimasi, a opet začudno u svoj toj artificijelnosti emocionalan, i ne manje važno – humoran.

Sorry počinje mahnitim sapuničastim hodom Jadranke Đokić (Constanza), koja se svako malo prekriži jer život pred nas stavlja velike zahtjeve, a moral i odgoj su tu da nas usmjere. Ona je majka odrasle kćeri, Lane Meniga (Allison), koja se samo želi poljubiti dok u mali gradić dolaze promjene iz velikog New Yorka Grada. Vjetar mladosti, budući ravnatelj Marko Makovičić (Michael), onaj kome je važna frizura i topao dom, u kontrapunktu je sa starim svijetom učiteljice Alme Price (Elsie), ali i konzervativnim pravovjernim Amerikancem Ivanom Colarićem (Leslie) koji će prividno iskorijeniti korupciju i slijepo vjerovati u demokraciju. Svako od tih lica na sceni donosi višestruke privide. Suigra između Đokić i Makovičića, pa zatim Makovičića i Colarića, a onda i samostalni Winner Takes it All bijes u minijaturi Price ukazuju koliko je fina te gipka linija između ozbiljnosti i namjernog pretjerivanja. Na toj finoj liniji balansiraju i studenti ADU-a. Meniga utjelovljuje šećernu naivnost i posljedični otpor svemu što nosi privid demokracije. Melody Martišković (Selena) i Vid Ćosić (Ted) donose tinejdžersku ranjivost, ali i odlučnost. Lara Nekić (Betty) sva je u karikaturi, kao i Luka Knez (Norman). Marin Stević (Rodney) tvrdi je kolovođa mekog srca.

Ritam koji suigri daje glazbena pratnja Karla Hubaka na klaviru povremeno prekida ispričavanje i razgovorljivost inspicijenta Antonija Mrzlića, naglašavajući nam stalno vlastitu, prilično jasnu poziciju. Jelčić je s Natašom Rajković 2006. u predstavi S druge strane (ZKM) upisao u hrvatsko kazalište intimnost, običnost, zajedničko osmišljavanje, koje nije uspjela progutati ni velika scena. Dosljednost i inzistiranje na sličnim elementima zadnjih je godina, izuzev Ko rukom odneseno (Teatar &TD) i Triju sestara (HNK), uvijek izazivala osjećaj neodređenog nezadovoljstva, neuroze koja tek što nije eksplodirala, kulise tek što se nije raspala. Posljedična predvidljivost dovela je do zamora. No Sorry kao da društvo oko sebe, banalno, uvijek spremno na javne suze i još jedan emocionalni striptiz, shvaća opuštenije. Cinično mu se obraćajući s osmijehom na licu nimalo ne gubi na kritičkoj oštrici. Mala, gotovo komorna inteligentna zezancija ugodno iznenađuje. Ne propušta ni na trenutak podsjetiti gledatelja da je na sceni ipak najvažniji glumac.