Estetika, poetika, stil, emocionalnost

Smatrajući je jednom od najuspješnijih predstava na repertoaru, Balet HNK-a Ivana pl. Zajca prikazao je Plamteću vodu Adonisa Foniadakisa na 9. karlovačkom kazališnom festivalu, u sklopu Zvjezdanog ljeta, u prostoru Košarkaškog igrališta Šanac. Predstava, premijerno postavljena prije dvije godine, tipična je za današnji trenutak Riječkog baleta i njegov malen sastav od petnaestak članova (za najveću pozornicu među hrvatskim nacionalnim kazalištima), kadrovskim inženjeringom skrojen tako da bude u službi pojedinih koreografa kojima kapacitet i radovi jedva dosežu sat vremena za cjelovečernju predstavu s mnoštvom ponavljanja pokretâ i plesnih sekvenci. Njihove zamisli nerijetko su zanimljive na verbalnoj razini i u teoretskoj razradi, ali često nisu uvjerljive ni dojmljive na razini koreografije i plesne izvedbe.

Takva je i Plamteća voda, sazdana na sukobu vatre i vode, i mnogih drugih suprotnosti, kako tko već u publici može, ako može, izmaštati. Ovdje, najvećim dijelom uz monotonu elektronsku glazbu Juliena Tarridea, kojoj se drugi dio pretvara u techno ritam, u jednom trenutku potresne jačine, i donosi smiraj na kraju. Koreografski počinje gmizanjima i prevrtanjima na podu s fascinantnim kombinacijama raznolikih špaga, što sve podrazumijeva izvrsnu fizičku pripremu plesača. Skupni prizori prošarani su manjim duetima i tomu svakako ne nedostaje one famozne energije koja se najčešće ističe kao glavni rezultat takvih plesnih predstava. No osim te energije nedostaje ili ima vrlo malo svega onoga što se od kazališta očekuje i traži – estetike, poetike, stila emocionalnosti…

Prizor iz beogradskog baleta Ko to tamo peva / Snimila Mara Bratoš

Prošlo je već gotovo dva desetljeća otkako je Riječki balet, barem zasad, otplovio daleko od klasičnoga baletnog repertoara. Kojekakva nova viđenja Labuđeg jezera ili Orašarâ služe samo zamagljivanju očiju publici popularnim naslovima. Trend je, 2004, započeo s dolaskom Staše Zurovca (1973) za ravnatelja. Ne navodim to kako bih ga za bilo što okrivio jer su ravnatelji i ravnateljice poslije njega još spremnije prionuli skretanju kursa. Iste je godine Zurovac u beogradskom Narodnom pozorištu postavio Ko to tamo peva, prema ideji Ljubivoja Tadića, nadahnut scenarijem Dušana Kovačevića za istoimeni kultni film iz 1980-ih redatelja Slobodana Šijana. Predstava je doživjela golem uspjeh, mnogo je gostovala i izvodi se sve do danas, više od dvjesto puta!

Njezino gostovanje u HNK-u u Zagrebu uzvratno je za gostovanje Gospode Glembajevih Lea Mujića potkraj travnja u Beogradu. Oživilo je sjećanja na ushit s kojim su dočekivana prva koreografska ostvarenja Staše Zurovca (Volite li Brahmsa, Marquezomanija, Cirkus primitif balet), njegov osebujan autorski izričaj i plesni stil. Balet Ko to tamo peva sublimira najbolje osobine svojega autora kao koreografa, redatelja, libretista i oblikovatelja svjetla. Asistentica je bila Olja Jovanović Zurovac, kostimografkinja Katarina Radošević Galić, scenograf Žorž Draušnik, dok je svoju glazbu iz filma za baletni medij prilagodio Vojislav Kostić.

Tematika filma poznata je: negdje u Srbiji, 5. travnja 1941, dan uoči Hitlerova napada na Jugoslaviju, grupa ljudi putuje u Beograd u isluženom, devastiranom autobusu. Put je u propast otvoren. Alegorija malograđanštine i licemjerja idealno se uklopila u tadašnju uzlaznu liniju Zurovčeve vizije plesnoga kazališta prepuna arhetipskih simbola i karikature Balkana. Pružila mu je mogućnost da, na drukčiji način od filmskog, oslika niz rasplesanih grotesknih likova u grotesknim prizorima Autobusa, Vojske, Svadbe, Sprovoda. A beogradski plesači i danas su u tome fascinantni, fulminantni i – neodoljivi. S premijere ih je ostala samo nekolicina, među njima Nada Stamatović u ulozi Anđela. Za 200. izvedbu obnovljeni su kostimi i scenografija. Neminovna promjena plesača u dvama desetljećima izvođenja nimalo nije naškodila tempu ni urednosti izvedbe. Unatoč razbarušenosti i prividnoj neurednosti pokretâ, izvedba koreografije točna je i precizna, ispunjena već spomenutom, famoznom energijom. No predstava ima i vlastitu, naglašenu estetiku, poetiku, stil, emocionalnost…

Koreografsko se nadahnuće Staše Zurovca nakon određenog broja godina i određenog broja baleta iscrpilo. Nestao je, barem za sada, s koreografske scene. Ko to tamo peva podsjeća nas na veliki talent, kojemu svakako valja poželjeti iskru i goriva da se ponovo razbukta.