Dunav ima u sebi ono što volim u ljubavi

-

Sveučilišna profesorica i književna znanstvenica, dekanica Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku Helena Sablić Tomić (1968) opet je svojom beletrističkom knjigom iznenadila. Kartografija ljubavi: Dunavom (Naklada Ljevak, 2021) žanrovski je hibrid istančane liričnosti koji poput rijeke meandrira između putopisa, knjige eseja i osobne ispovijesti. U njoj je autorica uspjela o jednoj od najčešćih književnih tema, ljubavi, progovoriti na posve nov način. Slijedeći na svom putovanju dio toka Dunava, isprepleće vlastite dojmove, čežnje, strahove i iskustva sa razmišljanjima o povijesti, umjetnosti i prirodi, a dok promišlja o tim temama, ljubav je ona središnja, ljubav koja je kao rijeka, a rijeka je život. „Cijeli život hvatam samo trenutke vječnosti!“, kaže Helena Sablić Tomić. U ovoj knjizi vječnosti ima podosta.

Privatna arhiva Helene Sablić Tomić

U knjizi pišete: da Dunav ne postoji, trebalo bi ga izmisliti. Vi ste sada ispisali svoje viđenje Dunava, izmislili svoj Dunav. Što je vama Dunav? Zašto on nije samo rijeka?

Volim miris rijeke, one pjeskovitim dunavskim muljem natopljene vode koja me nadahnjuje, obnavlja, prazni i puni, oslobađa, nijansa njezine boje gotovo uvijek zarobi mi pogled. Često je promatram uzvodno; ići uz struju gledanje je kojim se krećem svakodnevicom, znam da u mitovima o stvaranju mnogi narodi pronalaze početke u vodi opisujući život koji iz nje postaje. Rijeka ima u sebi ono što volim u ljubavi, ona je kretanje, proces, tijek stvaranja, događanja, istodobno određena i bezvremenska, protočna na način protočnosti tijela.

Možda (ni)sam u pravu što figure ljubavi smještam na Dunav, premda dugo vremena mislim kako on nije samo rijeka, već prostor oko kojega se događa povijest, uz koji se prelijevaju različite rapsodije i identiteti.

Primijetili ste da rijeka ima pet vodenih mijena, izvor, gornji tok, klisuru, donji tok i deltu, i da te mijene nalikuju ljubavnim fazama. Dunav tako postaje metafora ljubavnog odnosa. Na koji način?

„Sve se mijenja, ne može se dva puta ući u jedan te isti tok rijeke, je li tada rijeka ista, i jest i nije“, govorio je Heraklit, za mene je dodir s vodom onaj osjet ugode koja mi stvara sigurnost, u meni se tada rađa užitak nalik erotskome, postanem potpunom, stopljenom, osjetim svoju put, kožu, tijelo i svoje ja, volim njezinu mirnu prepuštenost koju donosi. I prolaznost.

Pet njegovih različitih oblika nalik je ljubavnim fazama o kojima piše američki psiholog Jed Diamond, koji se godinama bavi analizom fenomena ljubavi i sretne veze, istraživanjima je pokazao kako većina ljudi tijekom života zaista pronađe idealnoga partnera, no ne i način kako ljubav održati, pa prema njegovim rezultatima čista ljubav ima pet faza: zaljubljivanje; život u dvoje; buđenje od iluzija; stvaranje trajne ljubavi; ljubav koja mijenja svijet. No glavni se problem nalazi u tome što većina ljubavnih veza uspije stići tek do treće.

Vjerojatno sam putujući došla na ideju da Dunav postane moj idealizirani svijet mašte, sentimentalni zemljopisni pojam čija prava snaga izvire iz činjenice što nisam uvijek uz njega, pa ga zamišljam tim više, da on može biti i metaforom ljubavnog odnosa koji se ne događa iz dana u dan, koji se razvija, postaje nemirnim ne bi li prešao u svoj kraj ili u nešto nalik beskonačnom.

Ovaj projekt ljubavi utkan u Dunav ne nalikuje klasičnom ljubavnom romanu u kojemu se idealizirana ljubav nakon svih peripetija s kojima se na putu susreće, preoblikuje u snagu kao odgovor na brojna pitanja i teškoće. Počinje on i završava u susretu sa samim sobom, pogledom u zrcalo, u kojemu se vide duboke bore između obrva koje podsjećaju na protok vremena.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2022.

U snovima i tekstu sve je moguće, koliko i nemoguće, više volim živjeti u njima i u njihovim simboličnim, imaginarnim žudnjama nego u zbilji.

U knjizi iznosite i mišljenja mnogih filozofa o ljubavi, primjerice ono Alaina de Bottona da se osobno doživljena ljubav ne može opisati jer tada nestaje njezina posebnost. Možda je jedna od vaših definicija da se ljubav ne može svesti na susret, jer je ona izgradnja?

Ova knjiga mogla je imati naslov Imaginacija vode: putovanje tragovima ljubavnog govora, jer u njoj propitujem na koji način jedan vodeni tok može funkcionirati kao simbolički, imaginarni put i raskrižje u emotivnim odnosima, razmišljam i o mogućnostima da jedna rijeka postane slijepa karta, kao što je često ljubav upravo takva, u koju bi čitatelj, inficiran pročitanim, upisivao osobne poglede na silovitost i prolaznost, okrutnost i zaštićenost, očajanje i utjehu, na putovanja i ljubavi, na njihove preobrazbe i metamorfoze.

Enigma misli o ljubavi jest pitanje trajanja koje je ostvaruje. Najzanimljivija točka, zapravo, nije pitanje ekstaze početaka. Ekstaza početaka postoji, ali ljubav je prije svega trajna konstrukcija. Recimo da je ljubav uporna avantura. Avanturistička je strana nužna, ali tako je i s upornošću. Odustati kod prve prepreke, pri prvoj ozbiljnoj nesuglasici, prvim problemima, samo je izobličenje ljubavi.

Ljubav je uporna avantura / Vjerojatno sam putujući došla na ideju da Dunav postane moj idealizirani svijet mašte / Nikad ne kreći na putovanje s nekime koga ne voliš, govorila je mojoj mami njezina mama, a to je i moja poruka čitateljima

U knjizi citirate Moniku Maron iz romana Animal triste, koja kaže „Sve u životu smiješ propustiti, osim ljubavi.“ Je li to jedna od glavnih poruka romana?

Junakinja romana Animal triste zaziva ljubav kao posljednju anarhičnu silu koja daje smisao i koja se ne obazire ni na kakav red, nego gradi svoj vlastiti. To je iznimno erotičan roman u kojemu stogodišnja žena pokazuje kako su ljubav i strast one najjače snage koje ništa ne može zaustaviti.

Zvuči ova rečenica doslovno i paradoksalno, podsjeća na prolaznost ljubavi i života, postavlja pitanje o ulozi sjećanja na oblikovanje onoga što jesmo, propitujem i sama njome moć svega onoga što me u dunavskoj kući okružuje u odnosu na ono što sam od mame, bake Helene i nane Olge naučila, razmišljam putujem li gledajući predmete iz kredenca rijekom uzvodno, ili ih je rijeka nanijela kako bi me upozorila na žicu lutanja koju imam u sebi, onu kojom pokušavam ukrotiti svoju strastvenu stranu, brzopletu, kojom se ponekad želim pobuniti protiv nametnutih društvenih uloga pokušavajući vjerovati instinktu premda u njega, kao ni u ljubav, nemam dovoljno povjerenja.

To je knjiga o ljubavi prema putovanju, prema tekstu i prema čitanju. Mnogi pisci bili su nadahnuti Dunavom, od Ovidija pa do Pavličića, Estreházyja i Magrisa. Koliko je to vaše putovanje bilo i putovanje književnošću drugih?

Pisce podunavskih zemalja Njemačke, Austrije, Slovačke, Mađarske, Hrvatske, Srbije, Bugarske, Rumunjske, Ukrajine i Moldavije okupila sam oko ljubavi. Namjera mi je bila oblikovati mikroportrete prostora kako je to činio ukrajinski pisac Jurij Andruhovič u Leksikonu intimnih gradova. U njegovim sam natuknicama slutila dekadentni početak i kraj jedne moći, nešto imperijalističko, nostalgično, prolazno i obnovljivo. Pisao je on i o putovanju oko četiri stotine pisaca iz cijeloga svijeta koji su se vozili brodom iz Grčke preko Constante u Odesu i natrag, okupljenih oko ideje Pisci protiv rata, nasilja i regionalnih sukoba.

Radovalo bi me da ova knjiga potakne čitatelja na čitanje knjiga o ljubavi muškarca i žene koju su pisali podunavski pisci, a čije sam rečenice upisivala u tijelo svojega teksta. Putujući njihovim prozama posve sam se prepustila magiji riječi, koje su u jednome trenutku postale dijelom mojega razmišljanja o ljubavnom odnosu.

Dunav iz zraka / Snimio IVO BIOČINA / HTZ

Kako se putovalo književnošću Dunavom i Dunavom kroz književnost?

Dunav je bio okvir unutar kojega sam napravila posve osobnu panoramu pisaca podunavskih zemalja koji nisu pisali o rijeci, premda ih je većina Dunav spomenula, već su razmišljali o načinima ljubavnoga govora. Otkrivala sam u njihovim prozama figure slučajnosti, nježnosti, ljubomore, čežnje, strasti, opsesije, straha, pripadanja, čitala sam ih s pažnjom i neumoljivo. I onda sam inficirana njima krenula na putovanje književnim meandrima.

Posve me zarobila ta igra s rijekom, tekstovima drugih, fazama ljubavnog odnosa, ali i s elementima iz prirode koji označavaju emocije. Na to razmišljanje o uvezanosti emocije i elemenata iz prirode (voda, drvo, vatra, zemlja, metal) potaknula me moja homeopatkinja Tatjana Oršolić, koja me diskretno navodila na šira razmišljanja, na holistički pristup sebi samoj i drugima. Njih sam tražila u krajolicima kojima sam putovala.

Knjiga se čita uz glazbu Franza Liszta. Iza svakog poglavlja dodan je QR-kod putem kojeg se može slušati njegova glazba. Zašto baš on?

Liszt je kozmopolitski, multinacionalni i transnacionalni element u glazbi. Isto kao i Dunav u geografiji. Njegova glazba, uvjetno rečeno programska, ima snažnu vezu s literaturom i drugim izvanglazbenim sadržajima.

Jedna rečenica iz Lisztova dnevnika bila je presudna da upravo njegovu glazbu izaberem kao mjesto za predah. O Zvonima Ženeve Franz Liszt pisao je Olgi von Meyendorff: „Želim ti sretan put. Volio bih da mogu mijenjati geografiju i postaviti Ženevu u Presberg. Ukoliko čuješ zvona: javi mi. Slušao sam ih mnogo puta tijekom šest ili osam mjeseci koliko sam proveo u Ženevi pored bistrog i spokojnog Lemana.“

U knjizi pišete: „Potrebno je sići Dunavom, od početka do kraja, kako bi se tajna otkrila i rijeka upoznala; njezino upoznavanje označava imenovanje stvari njihovim pravim imenom; imenovati znači i moći živjeti s drugim. Putovanjem se ukroćuje, pripitomljava moćni Dunav; kada se stigne do mora, do otvorenosti, pustolovina se razrješava, pobjeđuje.“ Koliko vas je to putovanje promijenilo? Kako se razriješila vaša pustolovina?

Lutajući dunavskim obalama shvatila sam da dunavski valovi postaju blatnjaviji, što se više približavaju delti, Crnome moru, mogućem otkriću istine i postizanju sreće, kako se more približava, istina se sve više otkriva, rijeka je izlika za snohvaticu o pronicanju, pustolovinom otkrivanja Drugoga, moguće je oblikovati kartu ljubavi u kojoj se Istina očituje, Nježnost pobjeđuje, a sanja San o samopouzdanju u dvoje.

Putovanje Dunavom pokazalo mi je moć jednine u dvoje – dvojine, uz zaključak iz romana bugarskog pisca Zaharija Karabašlieva 18% sivo, ništa nije onako kako se čini, pa ni crno-bijela fotografija.

Zbog pisanja knjige živjeli ste u kući s pogledom na Dunav, gledali kroz orahovu krošnju prema bojama rijeke i tražili ključ koji će otključati priču o putovanju i ljubavi. Sada kad je knjiga napisana, predana je čitateljima na otključavanje. Kakvi su odgovori, kako čitatelji otključavaju vaš tekst?

Putujući, godinama sam neobavezno tragala, otkrivala, tumarala, dokoličarila, uživala i igrala se riječima u mnogim prostorima, izgovarajući ili prešućujući o čemu razmišljam u tim trenucima, ne znajući kako ih uvezati u priču. Nametnula mi se ideja pisanja, iz pozicija koje ponajbolje poznajem, kao čitateljica i kao putnica jer čitanje i putovanje kriju u sebi što volim, izazov otkrivanja novoga.

Boraveći u svim tim sitnicama, u tom mojem dunavskom dućanu cimetne boje, pomislila sam kako one ni za koga drugoga nemaju neku visoku vrijednost, dok su meni zbog mnoštva uspomena važne, a predmeti, uz knjige i fotografije, bili su moja stalna borba između razuma i osjećaja.

Nikad ne kreći na putovanje s nekime koga ne voliš, govorila je mojoj mami njezina mama, a to je i moja poruka čitateljima.

Neću reći jesu li moji tekstovi bili dijelom imaginarnog putovanja kartom Ljubavi, niti putujem li sama, je li moj suvozač ista osoba ili su moji suvozači/ce naprosto ugodno društvo od trenutka odvezivanja konopa. Samo ću zamoliti čitatelje da pogledaju film Prošle godine u Marienbadu, u kojemu je u staromodnom luksuznom hotelu muškarac (Giorgio Albertazzi) nagovarao udanu ženu (Delphine Seyrig) da s njim pobjegne. Čini se da se ona baš i nije sjećala njihova ljubavnog susreta prošle godine u Marienbadu, koji se možda dogodio, a možda i nije.