Duhovito o odnosu čovjeka i prostora

Razlika među pojmovima „kuća“ i „dom“, kakvom je vidi enciklopedija Britannica, u osjećaju je što ga prema prostoru razvijaju njegovi korisnici. Pojam „kuća“ tako se koristi za označavanje građevine namijenjene stanovanju pojedinca ili obitelji, dok se „dom“ koristi kako bi se „kući“ udahnuo život, iz puke je nastambe pretvorilo u obiteljski, poznati prostor sigurnosti. Zbog nomadstva upisana u ljudsku prirodu i današnjem trenutku imanentnu potrebu za učestalim seljenjem, dijelom zbog poslovnih prilika, a dijelom potaknute i globalnim umrežavanjem nastalom iluzijom o smanjivanju svijeta, pojam „doma“ veže se uz djetinjstvo, dok „kuće“ ostaju rezervirane za nestalnost odraslosti.

Izd. Fraktura, 2022, s talijanskoga prevela Antonija Radić

Tako promatrana, odluka talijanskog pisca i novinara Andree Bajanija, nekadašnjeg urednika suvremene proze u velikoj talijanskoj izdavačkoj kući i profesora kreativnog pisanja na privremenom radu u američkoj saveznoj državi Teksas (1975) da svoj posljednji roman, priču o prostorima koji su oblikovali njegovu osobnost, nazove Knjiga domova navodi na propitivanje. Je li se nagrađivani talijanski književnik zabunio i je li, umjesto „domova“, htio pisati o „kućama“?

No već pri prvom susretu s Bajanijevom hrvatskom literarnom premijerom, objavljenom u nakladi Frakture i prijevodu Antonije Radić, jasno je da zamjene termina nema. Prije no što će zaroniti u autorski Bajanijev tekst, čitatelj se susreće s citatom iz Kunderina Života drugih prema kojem „dom nije ormar s rubljem ni ptica u krletci, nego prisutnost bića koje volimo“, a Kunderin junak „nema doma“, odnosno nosi ga u sebi, u svojim koracima, hodu, lutanjima. Njegov je dom ondje gdje se otvaraju vidici, a živjeti može samo prelazeći iz jednog sna u drugi. Pozicija je dobro poznata Andrei Bajaniju; on  živjeti može samo  praćen nestalnošću što ju sa sobom nosi nepostojanje stalnog i čvrstog, dobro građena životnog prostora koji bi mogao nazvati domom.

U sličnu perspektivu postavlja i svoj pripovjedni objekt, muškarca nazvana Ja, čiji razvoj, najprije linearno, a potom nizom kronološki nepovezanih, ali narativno smislenih odsječaka života, pripovjedač u trećem licu prati od prve godine njegova života pa do suvremenosti s kojom, 2020, roman završava. Zanimljiva je to i intrigantna pripovjedna igra jer, iako svjestan autorskoga božanskog kompleksa, čitatelj ga najčešće uspijeva zaobići, dok je u Knjizi domova posve jasno da Ja služi kao marioneta u vještim autorskim rukama, kao sredstvo za prenošenje poruke, a Andrea Bajani, kao glas u offu, čitatelja navodi da se s njegovom perspektivom sljubi. To, zapravo, i nije pretežak zadatak; njegov ni po čemu ekstravagantan Ja odrasta u klasičnoj talijanskoj obitelji, s Majkom, Ocem, Sestrom i Bakom kao sveprisutnim matrijarhom, gotovo neizostavnom pojavom u talijanskoj književnosti, ali i mnogim (pa i hrvatskim) primorskim obiteljima. Iako zajednica, ne žive u simbiozi, a pukotine se naziru već u najranijem djetinjstvu ovoga Ja i njegove sestre; Očevi sukobi s Rodbinom, preduge stanke u komunikaciji, bolnost pogleda na dres nogometnog kluba Roma, bakini izrečeni i neizrečeni prijekori. Svi ti tragovi navode na zaključak o slaboj funkcionalnosti te proširene obiteljske zajednice, no Bajani se neće prepustiti valu tendencija suvremenih autora da problematičnost života pretvori u obilježavajuću traumu pa svojeg Ja, više nego kroz odnos s drugim stanarima, definira kroz odnos(e) što će ih kroz život ostvariti s prostorima. Nedostatak svjetla u podrumskom domu obilježit će ga koliko i zaglušna buka jednog od njegovih torinskih domova ili život u tuđim uspomenama ispunjenim pariškim kvadratima.

Naime, Ja Andree Bajanija nije proizvod dubinskog arheološkog istraživanja, ono jest to istraživanje samo za sebe i, ovako okupljeno, rezultat je sedimenata tuđe i vlastite prošlosti upisanih u sve prostore koje je ikad zvao „svojima“. Autoru, pritom, nije bitno da Ja bude heterogeno, koherentno i cjelovito, stalo mu je tek do toga da bude autentično, da se razvija, s prostorima najprije srasta, a potom iz njih izrasta kao nova, ne nužno bolja, ali nadograđena inačica sebe.

Bajanijevi serijom kratkih prizora, gotovo vinjetica, opisani „domovi“ nisu uvijek mjesta obiteljskog odmora ili interakcije, ponekad su prostori bijega iz jedne „sigurnosti“ u drugu, odražavajući tako svu zatvorenost „naših“ četiriju zidova. Jer nije slučajno da se upravo „kuća“ nalazi u esenciji svake „skučenosti“.

Dovitljiv je stoga autorov izbor da, umjesto tradicionalnih pasa i mačaka, kao nekonvencionalnog i nestalnog kućnog ljubimca svojeg Ja uvede kornjaču. Iako češće odsutna no prisutna, dobro prikazuje dualitet doma na kojem Bajani inzistira, a, iako takvom nije mišljena, poruka bi se mogla primijeniti i na dvije posljednje godine – kad čovjek postane neodvojiv od svojega doma, kuća iz utočišta derogira u zatvor. Tom optikom promatran, razumljiv je autorov stav da kuću, čim postane dom, napušta jer se nigdje ne želi osjećati odviše sigurno.

Piščeve osobne nesigurnosti izjedrile su izvanredan roman o odnosu čovjeka i prostora, intimnu geografiju gradova promatranih očima protagonista koji nije posve izgrađen već se, u interakciji slojeva prošlosti od kojih je sačinjen, pred očima čitatelja rekonceptualizira. No Bajani te promjene ne smatra tragičnima, ne pristupa im odveć ozbiljno. O njima piše s mnogo duha, vrckavo i zaigrano, pitajući se kakva će Ja zateći iza idućih vrata. A znatiželju onda prenosi i na čitatelja.