Dijalog od harmonije i sukoba do teologije i života

Više od osamdeset posto svjetskog stanovništva vjeruje u neki oblik nadnaravnog Stvoritelja ili duhovne stvarnosti. Riječ je o jednom od primarnih ljudskih identiteta koji ima snažan utjecaj na svjetonazor, stil života i donošenje odluka. Stoga je čudno što se vjerske institucije miču u stranu kada je potrebno dijalogizirati i postići dogovore umjesto sukoba. Istina, religije su se od pamtivijeka (zlo)upotrebljavale za sukobe, uključujući one nasilne. Kler je ponekad čvrsto stajao uz takve ratoborne stavove, što možemo vidjeti i danas u primjeru Ruske pravoslavne crkve, mjanmarskih budističkih redovnika ili vehabijskih islamskih propovjednika. Sve to umanjuje moć religije u pružanju ljudskosti, gostoljubivosti, solidarnosti i mudrosti ljudima. Kao odgovor pojavljuje se međureligijski dijalog, podjednako kao teološki dijalog i kao životni dijalog.

Religijski predstavnici i suradnici Kaiciida u posjetu Nepalu / Izvor Kaiciid

Srećom, postoje međunarodne organizacije koje promiču takav dijalog, a među njima je i Kaiciid, međuvladina organizacija za međureligijski i međukulturni dijalog, u kojoj su članice Austrija, Portugal, Saudijska Arabija, Španjolska i Vatikan. Cilj joj je unaprijediti međureligijski i međukulturni dijalog i time jačati poštivanje, razumijevanje i suradnju među ljudima, promicati pravdu, mir i pomirenje te djelovati protiv zlouporabe religije za opravdanje represije, nasilja i sukoba. Stručni suradnik Kaiciida je i Vijenčev urednik za društvenu rubriku, otac Vedran Obućina. Zajedno s dvadesetak drugih suradnika, nedavno je posjetio i Nepal te proveo tjedan dana u osmišljavanju novih projekata te upoznavanju Europljanima poprilično egzotične kulture nadahnute hinduizmom, budizmom i džainizmom.

Međureligijski dijalog nije i ne smije biti sinkretizam (spajanje svih religija u jednu novu, svjetsku religiju), preobraćenje na nečiju stranu, pa čak ni pluralizam u obliku prihvaćanja raznih pogleda kao jednako vrijednih. U taj dijalog vjernici ulaze s potpunim uvjerenjem u pravilnost svojih vjerskih istina, ali daju pravo da i drugi imaju isto tako svoja vjerovanja i dogme. U dijalogu se događa susret i učenje o drugome kao glavni ishod. Bez zagovaranja, rasprave i konferencijskog izlaganja, dijalog obogaćuje čovjeka iznutra i stvara mogućnost suradnje. Ovakvi osobni susreti otvaraju vrata dugotrajnim vezama među vjerskim institucijama za suradnju u nizu pitanja: od slabljenja demokracije, preko uloge mladih i žena u vjerskim krugovima, pa sve do zaštite okoliša.

U posjetu glavnom gradu Nepala Kathmanduu, sudionici su posjetili hinduistički hram Pashupatinath, budistički hram Swayambunath, džainistički hram te džamiju. Razgovarali su i s predstavnicima Međureligijskog vijeća Nepala, koje čine predstavnici hinduizma, budizma, islama i kršćanstva i koje ima važnu ulogu u integraciji zemlje nakon dvadesetogodišnjeg građanskog rata između rojalističke vlade i maoista u Nepalu. Posjet je okupio religijske predstavnike i aktiviste iz Hrvatske, Srbije, Kosova, Velike Britanije, Indije, Pakistana, Nepala, Kanade, Sjedinjenih Država, Sijera Leonea, Kameruna, Kenije, Ugande, Nigerije, Egipta, Libanona, Irana i Saudijske Arabije.

Oni će tijekom 2022. u svojim zemljama implementirati manje projekte, a od iduće godine očekuju se dugoročniji planovi. Modeli su različiti. Dijalog može biti harmoničan, usmjeren prema vjerskim sličnostima, izbjegavanju političkih pitanja i usredotočen na vjerske rituale i običaje, izgradnju osobnih i društvenih odnosa. Taj pristup počiva na ideji da su sličnosti kohezivna snaga za uključiv identitet koji pridonosi nadvladavanju sukoba. S druge strane, model sukoba i razlika daje težište na vjerskim i ideološkim razlikama. O njima se također treba jasno govoriti. Takav model može voditi jasnijem i dubljem razumijevanju, a dijalog će biti otvoreniji. Obično se preporuča prvo harmoničan model, a potom onaj usredotočen na razlike. Nažalost, mnogi modeli ostaju na prepoznavanju sličnosti.

Međureligijski dijalog također može biti teološki i dijalog života. Prvi se vodi između teologa, predstavnika vjerskih zajednica i na temelju teološkog znanja raspravlja o sličnostima i razlikama među vjerama. Drugi je dijalog šireg društva, u kojemu se vjerska uvjerenja koriste za zajedničko suočavanje s pitanjima poput obitelji, obrazovanja, gospodarstva, diskriminacije te uključuje niz aktivnosti zabavnijeg karaktera kao što je spajanje kroz hranu, glazbu ili sport.

Primjere ne treba tražiti u dalekom Nepalu. U susjednoj Bosni i Hercegovini od 1997. djeluje s više ili manje uspjeha Međureligijsko vijeće BiH, koje sačinjavaju predstavnici Rimokatoličke crkve, Srpske pravoslavne crkve, Islamske zajednice i Židovske zajednice. To je dijalog pun harmonije i života, pa i teoloških doticaja. No svima je jasno kako takav dijalog nije dostatan i da se mora progovoriti o korijenima sukoba među zajednicama. Kako je autoru rekao jedan poznati religijski mirotvorac: „U 98 posto slučajeva dolazi do neuspjeha međureligijskog dijaloga. No onih dva posto toliko su uspješni da nam ne dopuštaju odustajanje!“