Autorska svježina na glazbenoj sceni

Je li to nešto u riječkome duhu, istarsko-primorskom podneblju ili mladosti, ali vedrina duha, stvaralački optimizam i umjetnička posvećenost zapuhali su iz Rijeke prema Slavonskom Brodu onim nemirnim i uzbudljivim vjetrovima poput Monteverdijeva Zefira, koji se svakoga proljeća uvijek nanovo vraća budeći uspavane ljubavi. Taj riječki Zefir jest skladateljica i pjevačica Linda Uran, koja je 1. lipnja gostovala u Glazbenoj školi Slavonski Brod predstavivši autorsko notno izdanje Zbirka solo pjesama za glas i klavir (Ustanova Ivan Matetić Ronjgov, 2019).

Koncert je posvjedočio skladateljski potencijal i autorsku svježinu
koje Linda Uran donosi glazbenoj sceni / Izvor Glazbena škola Slavonski Brod

Polazište za nastanak zbirke bila je skladateljičina želja, proistekla iz vlastitog iskustva, za širenjem suvremenoga pjevačkog repertoara na hrvatskom jeziku, istovremeno prilagođena izvedbenim sposobnostima srednjoškolskog i akademskog uzrasta. Posljednji navedeni razlog vodio je Lindu Uran u procesu koji se pretvorio u pravi autorski poduhvat. Rezultat je sedamnaest skladbi na standardnom hrvatskom jeziku, lokalnom i fijumanskom dijalektu, na stihove pjesnika među kojima su i velikani hrvatskoga pjesništva i autori koji donose duh lokalnoga suvremenog društvenog okruženja.

Na koncertu u Slavonskom Brodu Linda Uran pjevala je četrnaest od ukupno u zbirci objavljenih sedamnaest pjesama, uz klavirsku pratnju Ane Marije Ilić, a u jednoj im se kao gost pridružio violinist Krešimir Ivančić. Rijetko se susreće spoj skladatelja i pjevača u istoj osobi, kao što je Linda Uran. A kada je tomu dodana i izrazita sceničnost u nastupu, dobivamo zanimljivu glazbeničku ličnost koja, jednako kao što zrači izvedbenom energičnošću, pokazuje otvorenost i svestranost u autorskom pristupu. Cjelokupan koncertni program funkcionirao je kao glazbeno-dramska predstava, kao što je i svaka pojedina pjesma zapravo mala dramska radnja, i u smislu sadržaja pjesničkog predloška i u smislu glazbenog oblikovanja toga predloška.

Koncert je otpočeo Visokim žutim žitima (Dragutin Tadijanović) koja počivaju na širokom melodijskom razvoju, a fragmente vokalne melodije uokviruje i nadograđuje klavirska dionica. Odmah se dalo naslutiti koliko važnu ulogu ima klavir u „solo pjesničkoj poetici“ Linde Uran. On nije pratnja, on je organski dio skladateljske vizije (poput Wagnera „u malom“), dionica koja pred izvođača stavlja velike zahtjeve. S tim na umu treba istaknuti maestralan posao koji je te večeri odradila pijanistica Ana Marija Ilić, besprijekorno interpretirajući svaku partituru i gradeći jedinstven karakter svake skladbe. Sličan pristup donosi pjesma Kada sam bila latica ruže (Stanislav Femenić) u kojoj tri instrumenta (glas, klavir i violina) vode međusobne dijaloge.

Skladbe koje su predloškom vezane uz lokalno podrijetlo često prožimaju elementi istarsko-primorskog folklora, što se ističe u pjesmama Maglica (Drago Gervais) i Tić (Dorotea Štifanić-Mislej). U Scherzu (Vladimir Vidrić) Linda Uran poigrala se s kastanjetama, dajući skladbi španjolski prizvuk. Pjevnost je glavna karakteristika koja obilježava Chanson (Antun Branko Šimić), a iza jednostavnosti krije se smisao za vokalnu izražajnost i strukturnu simetričnost. Ushit (Vesna Parun) donosi nemir klavirske dionice uz modulativne promjene koje prate razvoj teksta, a razigranost pratnje još više dolazi do izražaja u Gdje si, draga, jučer bila (Janko Polić Kamov). U Lakrdijašu (Antun Gustav Matoš) ironija progovara iz lelujavih završetaka melodijskih fraza i harmonijske zaigranosti koja obogaćuje metriku valcera. Kvaziimpresionistički elementi u Sutonu na žalu (Femenić) posve se reduciraju u pjesmi Pred san (Femenić) koja je poput utiska u glazbenom vremenu ili daha na rubu rečenice. Prirodno se nadovezuje Sonno di bimbo (Osvaldo Ramous) s kombinacijom piano pjevane uspavanke i šapćućeg poziva na počecima strofa: „ne budi dijete koje spava“. Una Fiumana (Jožica Mikičić), „skockana“ žena koja se šeće riječkim Korzom 1960-ih godina, poslužila je Lindi Uran za unošenje dramskoga elementa u vokalnu interpretaciju, što tekst po sebi traži. Dramaturgija je kulminirala u završnoj skladbi, Perpetuum mobile (Silvija Benković Peratova), koju autorica opisuje kao glazbeni skeč. Što sve žena mora obaviti u danu koji počinje i završava riječima „budim se, sedam je“ potencirano je ponavljanjem teksta tri puta, uvijek u bržem tempu.

Karakternost i izvedbena kvaliteta koje su Linda Uran i Ana Marija Ilić ostvarile koncertnim nastupom u Slavonskom Brodu istaknule su skladateljski potencijal i autorsku svježinu koje Linda Uran donosi trenutnoj glazbenoj sceni. To je potencijal koji ne smije ostati nezapažen, a jedini put ostvarenja jest da njezine skladbe zažive na koncertnim pozornicama.