Amlet, trokrilni prethodnik Hamleta

Maštajući o svom novom djelu, filmski redatelj Enrique Goded naglas opisuje prizor koji ga nadahnjuje za rad. „Ali to nije logično, ni uvjerljivo“, upozorava ga suradnik. „Točno, ali jest slika snažnoga dojma koja se može krasno snimiti“, odgovara autor. Navedeno se događa u filmu Loš odgoj (La mala educación, 2004) Pedra Almodóvara, a fikcijskoga Godeda možemo držati barem djelomičnim Almodóvarovim alter egom te tako usvajati i njegove misli i riječi. Loš odgoj nema neke izrazitije poveznice s vikinškom sagom Sjevernjak (The Northman, 2022), a ni Španjolac Pedro Almodóvar s redateljem tog filma, Amerikancem Robertom Eggersom, osim što su obojica posebni filmaši naglašeno autorskog pristupa i profila. No gledajući Sjevernjaka, spomenutu Godedovu-Almodóvarovu zamisao o tomu je li u filmu važnije pomno voditi računa o onomu što smatramo svakodnevnom životnom logikom i uvjerljivošću, realističnošću, ili o stvaranju dojmljivih pokretnih slika, ekspresivnoj vizualizaciji, lako ćemo hipotetski zamisliti dijelom Eggersova stvaralačkog pojmovnika.

Pratimo put odlučnog grubijana na tvrdoj stijeni i kaljavoj zemlji, koji se najbolje izražava bijesnom rikom

Temeljen na nordijskim sagama, Sjevernjak je bremenit bogatim, zanosnim imaginarijem, nadahnuto spregnutim s prikladnim zvučnim oblikovanjem, mahom na rubu ili preko ruba pretjerivanja, s lavinskim kinetičkim zamahom kao temeljnom vodiljom. Ako će se u pokojem prizoru i zazelenjeti pitomo lelujave vlati trave, cjelinom pretežu zbijene tmine sivila i ledenih modrina, povremeno i u monokromnim dionicama, te noćne mrkline nerijetko obasjane prijetećom plamenonarančastom koja, iako najvećim dijelom filma s realnim izvorištem u ogrjevnoj vatri, potiho zaziva paklensku rabotu i paklenski ishod, što se jasno očituje u završnom mačevalačkom dvoboju razodjenutih antagonista, u siluetama, na pozadini prokuljale vulkanske lave, na mjestu zvanu Vrata pakla.

Bujična silina dočarava se i pretežno dugim kadrovima što u elegantnim kretnjama nerijetko obuhvaćaju prizorne cjeline, gdjekad i one mnogoljudne orkestracije, snimane uvijek jednom kamerom, a ne s više njih, kako je običaj i standard u (holivudskim) produkcijama toga tipa. Među njima ponajviše se usijeca višeminutna neprekinuta snimka nemilosrdno silovita napada bjesomučnika na selo-utvrdu u zemlji Rus, u kojem će zasužnjiti robove za gospodare sa sjevera. Prateći u tom razaračkom prodoru, koji se zbiva prvom četvrtinom filma, nezaustavljivog junaka Amleta (Alexander Skarsgård), jasno će se predočiti i njegova (malne) nadnaravna ratničko-borbena sprema te ćemo mi, gledatelji, otad prihvatiti da nema fizičke prepreke ili čeljadeta koje može zaustaviti tog trokrilnog osvetnika. Od njega je snažnije samo jedno – sudbina kojoj ne može, a i ne želi pobjeći. U svijetu 9. i 10. stoljeća proroci, vještice, čarobnice, vračare, valkire stvarni su koliko i ljudi od krvi i mesa, no znatno utjecajniji i, u ovoj sagi, zbiljskoga uvida u svekolikost prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Osnovno izvorište scenarija islandskog književnika Sjóna i Eggersa bila je legenda o Amletu, princu Juta (ili Islanđana), kako ju je početkom 13. stoljeća zapisao danski historičar Saxo Grammaticus u Podvizima Danaca, a koja je bila nadahnuće Hamletu Williama Shakespearea. Dječak Amlet svjedoči ubojstvu oca, kralja Aurvandila (Ethan Hawke), kojeg je, hoteći za se kraljevstvo i kraljicu (Nicole Kidman), okrutno dao smaknuti Aurvandilov brat Fjelnir (Klaes Bang). Izbjegavši pogibelji, veslajući čamcem prema pučini, mladi Amlet ponavlja: „Osvetit ću oca, spasiti majku, ubiti Fjelnira.“ Ostatkom filma, akcijske pustolovine, a ne psihološke drame, pratimo put odlučnog grubijana na tvrdoj stijeni i kaljavoj zemlji, koji se najbolje izražava bijesnom rikom, a ne neodlučnoga dvorskog mudrijaša. Amletu, siročetu što je spas našlo kod neznanaca, u dalekoj tuđini, vlastiti je zadatak posve čist i jasan, no kad ga počne ostvarivati, pokazat će se da su mnoge njegove jednostavne predodžbe, nepromijenjene od djetinjstva, pogrešne, u stvarnosti nerazrješivo zamršene.

Prepun grubosti i okrutnosti, jer tako se u to doba opstajalo, Sjevernjak nije lišen nevesele poezije ni svjetonazorskoga (pod)teksta. Snimljen pod okriljem velikoga filmskog studija, Sjevernjak je okrenut komercijalno-zabavljačkoj komunikaciji sa širokom publikom više nego Eggersovi prethodni nezavisno producirani, zakučastiji filmovi Vještica (The Witch, 2015) i Svjetionik (The Lighthouse, 2019).