Zbilja i fikcija ili paradoks priče

Negdje na početku knjige Pavla Pavličića Vukovar na moru narator/lik iznosi uvjerenje skupine vukovarskih osmogodišnjaka i devetogodišnjaka – koja se pod paskom odgojiteljā i u organizaciji Društva Naša djeca i Crvenoga križa sprema na uzbudljivo putovanje u Podgoru – da je pred njima „jedan od najvažnijih događaja u životu“. Taj važni događaj pripovjedač komentira ovako: „vidjeti more značilo je u našem kontinentalnom, da ne kažem žabarskom, iskustvu nešto što se ne može ni sa čim usporediti“. Vukovar na moru žanrovski je najbliži autorovoj memoarskoj prozi (Dunav, Šapudl, Bilo pa prošlo, Narodno veselje…), a tematski pripada među njegove brojne knjige posvećene rodnom gradu, samo što se sada, kako stoji na klapni, „vukovarskoj tematici pristupa iz drugog kuta“. 

Izd. Lađa od vode, Zagreb, 2022.

Organizirano slanje djece iz unutrašnjosti na ljetovanje u Dalmaciju bilo je nekad uobičajeno, a na tu proceduru podsjeća nas i pripovjedač zavirujući u dječje tanjure, u prostorije u kojima su bili smješteni, govoreći o najčešćim bolestima i organizaciji zdravstvene skrbi. U novoj Pavličićevoj knjizi govori se o odlasku djece autobusom, vlakom i brodom iz Vukovara u Podgoru, njihovu trotjednom ljetovanju u srpnju 1955. i povratku u Vukovar. Sve se dakle događa prije gotovo sedam desetljeća, pa pretpostavljam da će mlađim čitateljima, onima koji nemaju iskustvo opisano u knjizi, tekst biti neka vrsta iznenađenja; a autorove vršnjake kontinentalce vjerojatno će vratiti u djetinjstvo i potaknuti njihovo sjećanje na osobni doživljaj toga prvog kontakta. Eto, iz moje tako isprovocirane memorije izronili su detalji koji su sasvim u skladu s fascinacijom malih Vukovaraca prvim susretom s morem, s tim da je moj prvi susret bio usuho, a ne umokro. U vrijeme kad se zbiva radnja Pavličićeva Vukovara na moru bio sam desetogodišnjak i živio u malom rudarskome mjestu u Bosni, okruženu gustim šumama, s rječicom i potocima koji bi ljeti presušili. Nikad dotad nisam vidio more, ali sam tih godina nekim slučajem bio fasciniran – Emisijom za pomorce (danas Pomorska večer)! U zametnutim bosanskim brdima godinama sam pobožno slušao radioemisiju o morima, oceanima, brodovima i mornarima, a rubrika Izvještaji o kretanju brodova bila mi je nezamjenjiv prozor u svijet. I jedna od najvažnijih senzacija djetinjstva.

Pavličić je, kao što to uvijek čini, promišljeno i skladno organizirao svoj tekst. Čine ga dva kraća poglavlja, uvodno Odlazak i završno Povratak, koja logično zaokružuju tri središnja, veća i prostorno ujednačena. Narator se javlja u prvom licu jednine, pripovijeda prema svojim sjećanjima nastojeći rekreirati vidni i spoznajni obzor devetogodišnjaka, ali kadšto pojedine detalje i zbivanja iz tog davnog vremena zna komentirati iz sadašnje pozicije. Iz različitih signala u tekstu čitatelju je jasno da je narator identičan s autorom, Pavlom Pavličićem, što se vidi npr. u poglavlja Drugi tjedan kad pripovjedač uz opis noćnoga kupanja povezuje jednu zakučastu Slamnigovu pjesmu. Pripovjedačeva je perspektiva složena: on ne želi dominantnu poziciju (pa se, sukladno tome, ne želi nametnuti ni kao istaknutiji lik zbilje koju prikazuje), nego bi da bude glas kolektiva, čime sugerira da je tu kolektiv ipak onaj „glavni“. Zato se rijetko oglašava kao ja, najčešće kao mi: „čuli smo“; „znali smo“, „želimo“, „vidimo“.

Zato, naravno, nema ni izdvojenih likova, pa onda ni razvijenije fabule kakvu inače nalazimo u Pavličićevoj fikcionalnoj prozi. U Vukovaru na moru nižu se, ponekad kratki, a ponekad opširniji, opisi zapažanja malih Vukovaraca s njihova putovanja i ljetovanja: upadaju im u oči drukčiji krajolici od njihovih zavičajnih, drukčiji materijali od kojih su građene kuće, drukčiji biljni i životinjski svijet, drukčiji mirisi i zvukovi, drukčiji govor, temperament i mentalitet, čak i drukčiji pjev ptica. Uspoređuju iskustvo kupanja i ribičije na Dunavu i na moru, susreću strane turiste pa su svjedoci nečega što se u nas tek rađa i što nedovoljno razumiju (ali jasno uočavaju razlike u odnosu na domaći svijet u odijevanju, u smještaju, u kupaćoj opremi, plesnim zabavama na hotelskoj terasi). Ima u ovoj Pavličićevoj memoarskoj prozi i lirskih dionica, koje u njegovu stvaralaštvu nisu baš česte; spomenut ću samo impresivnu lirsku minijaturu u kojoj opisuje kišu u masliniku koju je doživio u Podgori, i naknadnu relaciju s D’Annunziovom pjesmom Kiša u boriku.

A kakva bi to Pavličićeva knjiga bila kad (se) autor u njoj ne bi štogod upitao o književnosti? Pri kraju Vukovara na moru pripovjedač kaže kako nitko od njih na ljetovanje nije ponio nijednu knjigu (osim Bobija i Rudija), ali da se među njima dogodila usmena književnost, samo oni to tada nisu znali. Danju su na plaži jedni drugima pričali istinite zgode iz svakodnevice, a noću su u spavaonicama pričali o raznim fantastičnim pojavama. Ali u tome kako su pričali jedno i drugo i kako su to prihvaćali ima nešto paradoksalno. Ono što se doista zbilo nisu shvaćali kao priču, a ono što shvaćali kao priču nije nikako moglo biti stvarno. Pa se pripovjedač pitao: „…kako onda itko od nas može uvjerljivo i dojmljivo ispričati svoje doživljaje s ljetovanja, ako se na tom ljetovanju nije dogodilo ništa neobično, a pogotovo ništa fantastično? (…) Kako da svoje doživljaje pretvorimo u nešto trajno?“

Do piščeva odgovora možete samo ako pročitate njegovu knjigu.