Đurđenovačke godine

 -

Upravo sam zaokupljen time da ispravim nepravdu. Ponavljam da ne želim napisati autobiografiju, ali se ne protivim ako čitatelji tekstove poput ovoga smatraju životopisom na kapaljku. Već sam zazvao sjećanja na Slatinu, Osijek i Göttingen. Promaknuo je đurđenovački kronotop. 

Otac je godine 1945, nakon rata, premješten u Đurđenovac, gdje tada nije bilo liječnika. Industrijsko naselje, sa svojim međunarodno poznatim tvornicama drvene građe, parketa, tanina i namještaja, dočekalo je svršetak rata gotovo bez oštećenja. Ambulanta i naš stan nalazili su se tik uz prugu kojom su se balvani dovozili u tvornicu. Stan je bio prostran i gotovo bez buke lokomotiva koje su vukle građu, jer su se stambene prostorije nalazile s druge strane zgrade. 

Ambulanta i naš stan nalazili su se tik uz prugu

Međutim, gdje god bi se u Đurđenovcu nalazili, naselje je imalo svoj poseban miris zbog koncentrata tvorničkih proizvoda u zraku. Nezaboravno osjetilno iskustvo priziva pomisao na Krležina razmatranja o čarobnim doživljajima što ih pružaju boje, mirisi i zvukovi (u putopisnoj knjizi Izlet u Rusiju, 1926).

U estetiku osjeta mogu se svrstati i srodna iskustva stečena u novoj sredini. Nakon rata počeli su u neke europske zemlje stizati prehrambeni paketi UNRA-e. Sadržaj tih kartonskih pošiljaka bio je raznovrstan. Sjećam se paketa pod brojem III i IV, u kojima su se nalazili, na primjer, slatkasto pripremljena šunka, male konzerve voćnog pudinga i tablice tamne čokolade. 

Prvi misaoni poticaj u novoj sredini zahvaljujem opsežnom historijsko-esejističkom djelu Kulturna povijest novog vremena bečkog znanstvenika i feljtonista Egona Friedella. Autor na originalan način, to jest vrlo slobodno, prikazuje težište duhovnog i materijalnog razvoja u Europi od kasnoga srednjeg vijeka do početka dvadesetog stoljeća. Prilikom prvog izleta iz Đurđenovca u Osijek ugledao sam u izlogu knjižare knjigu koja je sadržavala poglavlja u izboru i prijevodu Ive Hergešića. To je izdanje Hergešić priredio već prije dolaska ustaša na vlast, ali je zbog židovskog podrijetla autora cijela naklada odbačena u neko skladište. Za ljetnih mjeseci 1945. vratila se u knjižare. Nekoliko godina poslije upoznao sam i cjelovito autentično djelo. No nikad neću zaboraviti večernje sate provedene u čitanju Friedella / Hergešića; doista su neizbrisivi, do danas.

I inače su đurđenovački dani obilježeni knjigama. Ubrzo sam otkrio da su vlasnici tvornica već oko godine 1900. utemeljili Radnički dom, namijenjen priredbama, druženju, šahovskoj sekciji. Poslije je uređena i kinodvorana. Moju je budućnost trajno obilježila prostorija u kojoj je bila smještena knjižnica. Njoj nije pristajala predodžba o radničkoj kulturi. Knjige u biblioteci bile su gotovo bez iznimke na njemačkom jeziku – jeziku inženjera i ekonomista koji su tvorili upravu đurđenovačke industrije. Mahom su to bili stručnjaci s njemačkog govornog područja, pretežno iz Švicarske i Austrije. Nisam tada mogao ni slutiti da će đurđenovačka lektira uvelike odrediti moj životni put, germanistički. Kao gimnazijalac temeljito sam upoznao klasike njemačke i nekih drugih stranih književnosti (Pirandello, Hamsun, Proust). 

Najbogatije su bili zastupljeni reprezentativni njemački i austrijski pisci. Od njemačkih Thomas i Heinrich Mann, Alfred Döblin, Hermann Hesse, Erich Kästner (s djelima za odrasle čitatelje). To vrijedi i za austrijske autore poput Reinera Marije Rilkea, Josepha Rotha, Franza Werfela i Stefana Zweiga. Na policama su bila gotovo sva Rothova i Zweigova djela. Bio je zastupljen i veliki, legendarni Pražanin Franz Kafka, pripovijetkama i romanom Der Prozess. Doživio sam neobične vizije tako snažno da sam neko vrijeme bio kao ošinut.

Mnogo kasnije, u doba svojih profesorskih godina, nekoliko sam puta pisao o Kafki; sjećanje na prvo čitanje ostalo je. A ostala je i svijest o tome da je prisutnost praškoga pripovjednog maga u tvorničkom naselju, daleko od velegradova, bila pravo čudo. Treba imati na umu da su đurđenovački intelektualci, naručitelji knjiga, posjedovali gotovo proročku svijest – u doba kad je Kafka na svom jezičnom području bio jedva zapažen autor, dakako u malim nakladama. Valja dodati da je Kafka jedinstven i slavan pisac postao u svijetu tek nakon Drugoga svjetskog rata. Traume ratnog zbivanja i iskustva s terorističkim režimima pobudili su predodžbu o tome da živimo u „kafkijanskom“ svijetu. No Kafka je od početka bio tvorac kafkijanske mašte. O tome svjedoče mišljenja književnih kritičara koji su upozoravali na Pražanina u doba kad još nije bilo spomenutih traumi.

Isto su tako trajne uspomene na đurđenovačke godine kad su uz književne doživljaje nastupili i glazbeni. U tom pogledu vodeća uloga pripada Osijeku. Ondje sam sustavno učio klavir, a ljetni mjeseci pripali su uvježbavanju zadanog repertoara i otkrivanju meni dotad nepoznatih skladbi. Među njima je bilo izdanje Schubertovih sonata, kupljeno u osječkom antikvarijatu, te od domaćih djela klavirska sonatina op. 2 Mila Cipre. Još danas osjećam otkrivačko uzbuđenje ljetnih ugođaja.