Upozoravajuća tragična stvarnost

Pod motom „otvaranje kazališta našim suvremenim dilemama“ i autorskim projektom Bogovi Dalibora Matanića, varaždinskoj kazališnoj publici predstavila se Senka Bulić, nova intendantica HNK-a u Varaždinu. Najava dilema realizirana je na velikoj pozornici varaždinskog HNK-a intrigantnom predstavom praizvedenom 25. svibnja, koju sam gledao 29. svibnja. Premda predstava i nije ponudila sve suvremene dileme – ako u njih ne ubrojimo nedaleku prošlost, koja doduše uvelike utječe na naš suvremeni kaos koji još proizvodi stare teme namećući nove dileme – Matanićevi Bogovi najavljuju kazališno zanimljive dileme. Čak i kada zaboravimo da se svakog 25. svibnja u zadnjoj Jugoslaviji slavio Dan mladosti i Titov rođendan, iako to nije bio točan datum njegova rođenja.

Izvrsna ideja, odlična atmosfera i ne uvijek uspješan glumački rezultat / Snimio Marko Ercegović

Ova mala digresija o stvarnom i izmišljenom rođendanu, kao povijesna činjenica, ne živi od jučer i nije slučajna, kao što nije slučajan ni sadržaj Matanićeva projekta u kojemu se itekako zrcali suvremenost koju živimo i često sukreiramo. Sam projekt motiviran je igranim filmom Funny Games Michaela Hanekea, koji Matanić u Bogovima čini nama itekako bliskima – predstava rastvara brojne probleme i dileme suvremenog našijenca, koji se ne snalazi unutar „novog svjetskog poretka“ konzumerizma i izvanjskog dojma u kojemu pokušava osmisliti nametnuti mu besmisao „trošenja ljudskih resursa“.

Kao autor teksta, redatelj i autor videa, Matanić dotiče sve ili većinu onoga što živimo, čime smo zarobljeni, iz čega ne umijemo ili ne želimo izići na čistinu misli i provjetriti vlastiti mozak – ako ga još imamo – te vidjeti stvarnost kakva jest, a ne kakvu nam netko nameće. Kao zrcalo nakaradnoga življenja nudi nam suvremenu dramsku priču o životu obitelji koju čine: Žena (Helena Minić Matanić), Muž (Marko Cindrić) i Kći (Elizabeta Brodić) te o njihovim susjedima: Susjedi (Beti Lučić) i Susjedu (Robert Plemić), koje sve zajedno jednoga dana posjeti dvoje napadača – Napadačica (Hana Hegedušić) i Napadač (Karlo Mrkša) – suvremene čovjekolike spodobe koje ne prežu ni od čega kako bi drugima uništile svaki egzistencijalni smisao. Pa i smisao prirode.

U afiši predstave Matanić piše: „Kroz grane okolnog drveća vidi se ženska prilika koja traži svoje čedo ne bi li ga zadavila. U ogledalu se vidi muška prilika koja donosi hrpu medikamenata ne bi li i te večeri primirila svoju ljubav. S okolnog brda spuštaju se susjedi koji namjeravaju, po tko zna koji put, poniziti ukućane. Dvoje napadača, koji će pokucati na vrata okupljenih, donijet će uz neizbježnu smrt i nešto novo po okupljene: istinu.“

Kako bi nam približio besmisao života okupljenih pojedinaca, dakako i život suvremenog čovjeka, Matanić podsjeća da je razlog tomu udaljavanje čovjeka i te obitelji od Istine. „Sve protekle godine istina je bila nepoželjan gost u kući naše obitelji: medikamenti, narkotici i alkohol su je udaljavali što su više mogli. Istina bi otkrila netoleranciju prema drugačijima i siromašnijima, prema imigrantima i njihovim religijama. Istina bi otkrila nasilni imperativ uljepšavanja, botoxiranja i izbjegavanja starosti. Istina bi otkrila i kriminal u varanju na fondovima, iskorištavanju i potplaćivanju stranih radnika. Ono čega se ukućani najviše boje je to da bi ta istina mogla otkriti kojom stranputicom je krenula ljubav muža i žene. Kako im se toliko paučine nakupilo oko očiju i srca da ne vide kako uništavaju najbitniju stvar u svojim životima: svoju kćer.“

Za nekadašnje ljudske propuste i grijehe, koji se u današnjem suvremenom dobu ne vide ili olako zaboravljaju, Matanić kao kaznu nudi napadače. Oni su, tvrdi on, „odgovor na društvo u kojem se zlo olako shvaća i podrazumijeva, na društvo koje je izabralo površnost umjesto sadržaja i zavaravanje umjesto istine“.

Riječ je o projektu kojim Matanić, istina više filmskim nego kazališnim izrazom, zarezuje i secira krucijalne probleme potrošačkoga, konzumerističkoga čovjeka, koji umjesto da služi mislima i emocijama uglavnom udovoljava animalnim nagonima, kojemu je važno udovoljiti dojmu a ne sadržaju, površini a ne nutrini, animalnome namjesto mislećem i metafizičkome. Pokazujući ono izvanjsko, našem hedonističkom dobu najuočljivije, najrazumljivije i najprihvatljivije u oslikavanju života koji živimo, predočava nam posljedice čije uzroke više-manje u sebi barem naslućujemo i kada o njima izbjegavamo govoriti. Netko iz straha od suočenja s njima, to jest s Matanićevom istinom, a netko da se ne zamjeri gospodarima hedonizma i zaglupljivanja jer o njima ovisi čovjekovo preživljavanje. Odnosno vegetiranje.

Nužda preživljavanja, dakle vegetiranja, koja uvelike određuje život suvremenog čovjeka, sigurno je najhrabrije i najvažnije pitanje koje Matanićeva predstava postavlja suvremenom kazališnom konzumentu, koji još dovoljno ne prepoznaje svu tragičnost suvremene konzumerističke epohe. Matanić sažima probleme Zla, iz kojih ekstrahira pesimističnu i upozoravajuću tragičnu stvarnost koja današnjeg čovjeka, suočavajući ga s etičkim dilemama, nagovara da se vrati iskonskim njegovim nužnostima. Njegovo zazivanje Istine i novoga čovjeka možda je pravi put da Zla nestane?! Barem na trenutak.

Sve u svemu, Matanićev projekt krasi izvrsna ideja, odlična atmosfera i ne odveć dojmljiv glumački rezultat, koji mjestimice bljesne, ali i nedovoljno traje unutar uspjeloga filmskog dojma.