Umjetnost se raspada od uštrcanih steroida

 -

Pišući uvod u već obavljen intervju s Damirom Sokićem, umjetnikom prisutnim na likovnoj sceni više od četrdeset godina, među ostalim zavirujem u skladište njegova doktorskog rada te u svoj tekst iz Vijenca (398) napisan povodom njegove izložbe Rauch macht frei u Gliptoteci HAZU. Ondje osjećam zaborav unutar kojeg se umjetnik i ja pronalazimo i ponavljamo, izdvajam točke pretapanja nekad i sad unutar neiscrpna skladišta Sokićeva rada, kako bismo možda uvidjeli da je sve opet. Umjetnik u doktoratu spominje riječ amnezija u kontekstu promjene umjetničke scene s ulaskom u postmodernu, dok je primjerice Tabula rasa – primarno i analitičko u hrvatskoj umjetnosti naslov knjige Zvonka Makovića. Amnezija i tabula rasa provlačit će se i kroz ovaj intervju, nastao povodom aktualne izložbe Nine Ivančić i Damira Sokića u Galeriji Kranjčar u Zagrebu. Ispunjeni zaboravom, umjetnici uvijek kreću iznova. Kao što je Sokić i napisao u svom čuvenom Malom manifestu, parafraziram – da je cijela povijest umjetnosti golemo skladište koje možemo zvati i pamćenje. Skladište, odnosno pamćenje, uvijek ostaje jednako puno jer ga puni zaborav, onaj isti koji ga i prazni. Pamćenje Feniks rađa se iz pepela vlastita nepovrata.

Snimio Šimun Bućan

Slušajući vas dok govorite o umjetnosti tijekom završnih priprema – predstojalo je još samo iz izlagačkog prostora ukloniti neke suvišne predmete – za otvorenje vaše zajedničke izložbe s Ninom Ivančić u Galeriji Kranjčar,  moram reći da sam i sama bila potaknuta na stvaranje. Kada vi, naime, govorite o umjetnosti, u gestama i riječima osjeća se strast koju prema njoj osjećate, „žudnja za životom“ koja se prenosi dalje.

Kako ste uspjeli sačuvati nepokolebljivu strast za stvaranje?

Nemoguće je racionalno odgovoriti na to pitanje. Pročitao sam negdje otprilike slično pitanje: kad prestaje volja vala? Dodajem da ne postoje dva ista i sjećam se da kaže kako su im forme različite iako oblikovane istom inicijacijom.
Nije li to život? Nestrpljiv. Kad je mario za mudrost, nije li se hvatao prve prilike, nije li tako stjecao fizionomiju, nije li se u tome ostvario? Fizionomijom. Zamijenimo pojmove, stavimo riječ umjetnost na mjesto život. Da li je pitanje volje pojedinog umjetnika kad će val prestati, a kad umjetnost prestane, nije li to nešto što smatramo potpuno prirodnim? Znam da su metafore kratka daha. Kad nestanu, ono čemu su se htjele približiti i dalje je čvrsto na istom mjestu. Ako ne postoji vlastita odluka o pojedinačnom djelu, o cjelokupnom je nezamisliva. A živimo djelo po djelo i ispunjava nas. I zato suvremenost i umjetnost ne mogu povezati. Jedino se u umjetnosti približavamo pojmu vječnosti. A strast prema stvaralaštvu je zapravo žudnja za životom. Ja mislim da nas tjera raditi umjetnost onaj poredak čiji smo gradbeni dio, dio općeg sklada, koji s nama liječi rane, čiji smo mi samo instrumenti, a sa strašću o kojoj govorite upravlja neka prirodna sila koja je u mozgu otopljena. Ne da se odvojiti, izmjeriti i ne želi razgovarati.

Suvremeno je ono što drži korak s vremenom, a umjetnost bi trebala biti izvan tih gabarita, odnosno baviti se univerzalnim, barem ja tako razumijem tu vašu rečenicu?

Dobro razumijete. Ako ćemo o vremenu umjetnosti, slijedi i pitanje o mjestu umjetnosti odnosno o geografiji ili, preciznije, o kulturnoj sredini. Što ćemo s pojmom globalizma? Što je to korak s vremenom? Tko će se usuditi reći da je njegov korak prvi? Prvi prema dolje ili prvi prema gore? Usudit ću se reći, prvi je onaj koji je toliko potresan da preispituje sve ono što smo smatrali neupitnim. Količinu potresenosti ne možemo izmjeriti, osobna je. Etičnost je konstitutivni dio umjetničkog djela koliko i sama čovjeka.  Nju osjećamo, ne učimo je. Njezin nedostatak izaziva potresnost zbog koje ponekad i kosti bole. Ostaje nam pitanje što tko smatra univerzalnim. Kad i to osjetimo u umjetničkom djelu, onda teško dišemo, od uzbuđenja, barem ja. Pa i kaže se da pred nečim ili nekim ostaneš bez daha. Jednom sam rekao da se rastajem od umjetničkog djela u muzeju tužan jer se vraćam u svijet iza leđa, u loš poredak, u suvremenost. Mislite li da bi Picasso, da je danas živ, bio dosadni čiča za razliku od one umjetnice kojoj ni ime nisam zapamtio, a stavili su je preko puta Gospođica iz Avignona u MOMA-i? Politička korektnost uvukla se i u najveće muzeje. Zastrašujuća poruka. Pročitao sam rečenicu Naomi Klein: „Propadajmo i uživajmo u panorami!“ Često sam je isticao, davno je napisana. Bojim se da smo izgubili horizont, ali i dalje slikam.

Dakle ruka, otisak, odnosno manualno je i dalje bliže izvoru?

Volim tjelesni kontakt s materijalom u slučajevima kada se odlučim sam izvoditi svoje radove. Ta me činjenica uzbuđuje jer me potpuno angažira. Odnos s materijalom jest život nakon ideje i njezina, zapravo, provjera.
Nikad mi dematerijaliziranje poput Vaništine opisane i potpisane crte nije bilo uvjerljivo. On je to mogao napraviti jer prije toga i nije ništa za pamćenje napravio. Taj rad mu se smatra najboljim. Biti siromašan i biti asket odvojeni su pojmovi. Ovdje ne govorim o konkretnom umjetniku, već o bilo kojoj pojavi lažne skromnosti, koja u umjetnosti znači razmetljivost. Ako si umjetnik, u materiju upisuješ sebe kompletnog. A materija ne mora nužno biti u krutom agregatnom stanju.

Prije no što prijeđemo na samu izložbu, mislim da nam i sam njezin naslov otkriva važne činjenice. Prva je da izložba nema naslova, već je naslovljena samo Nina Ivančić, Damir Sokić. Druga je da je riječ o prvoj zajedničkoj izložbi vas i vaše životne partnerice Nine Ivančić. Kako to da ste se odlučili na zajedničku izložbu i je li ona u potpunosti zajednička?

Ova izložba nema naslova jer je duhom statična. Ne želi ništa mijenjati. Samo konstatira. To mi se u ovom trenutku čini nekako otmjenije. Scena je prepuna velikih navada, dosadnih negacija, prstića visoko dignutih da još netko ima nešto za dodati, gomila je bezvezarija što se guraju u umjetnost jer su u bilo kojem području sramotno nepismene. I Nina i ja smo u životu stekli veliko iskustvo i prilično bogatstvo razočarenja, pa se i od zla naučiš toliko odmaknuti da zadobije neku vrst dostojanstva. Valjda zato okrećemo glavu na drugu stranu od banalnosti i prostota, kako u neuvjerljivim emocijama ekspresionizama odnosno u prenemaganjima tzv. angažiranosti, tako i u ganutljivim vještinama tj. kiču. Željeli smo pokazati vlastito stanje zatečenosti na granici smisla i besmisla iz svakoga kuta gledanja. Držimo se općih mjesta, izbjegavamo tipologiziranje premda bi nas bilo lako trpati u isto vrijeme pod razne kišobrane. Svijet je osiromašen i izrezbaren kvalifikacijama, a umjetnost je odveć nabubrena i raspada se od uštrcanih steroida. Oboje smo toga svjesni i pokušavamo biti suspregnuti i pokazati tek dovoljno da se prepozna naša ideja umjetnosti i svijest o onome u čemu živimo. Utoliko je izložba zajednička onomu tko zna čitati diskretne poruke. Kod radova zbunjuju formalne razlike, ali idejno su na istoj etičkoj strani i ta je strana, smatram, danas glavna uporišna točka da se umjetnik vidi ispod vatrometa gluposti i požara kiča pa makar mu sudbina bila u pepelu. Ako netko bude imao ideju boljeg svijeta, to će biti umjetnik. Zvat će se Feniks.

Postav izložbe Damira Sokića s Ninom Ivančić u Galeriji Kranjčar / Snimio Damir Fabijanić

Rekli ste mi, dok smo razgovarali u prostoru izložbe, da ćete mi pripovijedati o Nininim radovima...

Nina je prilično zbrojena osoba, takvi su joj i radovi. Pretjeruje, i to mi je dobro, ali u suprotnom smjeru od mene. Krajnja higijena izvedbe, ali otvoreni linearni put u duge serije koje teku dok se sama ne zasiti. Sama je sebi dovoljna s jednim instrumentom i tišinom oko sebe. A pomaci su na slikama točno tamo gdje ima još mjesta. I nije u pitanju matematika već metafizika. Ja te slike doživljavam kao ponašanje, a ne slikanje, na koncu to su kolaži. Jednako se ponašala i s crtežima. To su pristojni razgovori unutar određenih kulturnih konvencija unutar kojih se osjećaš dobro, zaštićeno od zla.

Malo da provociram dodatnim tipologiziranjem –  kakvo je vaše viđenje aproprijacije u umjetnosti?

Moje viđenje aproprijacije jest tipologija. Kad naziva za pojavu još nije bilo, kad još nije fenomen ohrabrivao sljedbenike, život ju je kod mene izbacio 1982. Rad se zvao Odmor na dači i Crvena konjica, ne može izravnija asocijacija, bila je vrlo precizno locirana u život Pasternaka, Babelja, Šagala, Maljeviča i dr. Pa poslije Mondrian, Manzoni, Warhol, Feller… Živio sam blizak život sa živim i mrtvim umjetnicima. Puno sam s njima razgovarao. I tako su se nizali takvi radovi sve do današnjih dana. Preuzimanja na razne načine na svim scenama postala su trendom. Teorija ih i danas prežvakava, jednako kao i umjetnici. Ali preuzimanja je bilo oduvijek. Komunikacija je omogućila zgusnutost, tako da mnoge ideje i ne dožive fermentaciju u svojoj sredini jer su zatrpane novim prijedlozima. Jasno da su se tu najbolje snašli oni koji se bave novcem i sad smo tu gdje jesmo. Ali je i danas unutar aproprijacija moguće napraviti uzbudljiv rad, brojnim besmislicama usprkos. Umjetnik umjetnika uvijek prepozna.

Ako govorimo o apstrakciji, ona je oduvijek prisutna, kako netko može preuzeti svemir... No kopije su druga stvar, zanimljivo je da sama riječ dolazi od latinske riječi copia, što znači bogatstvo, obilje. Vaša instalacija Kolekcija 2022. sastoji se od petnaestak na starim kartonima i u omjeru 1:1 kopiranih slika velikih majstora...

Pa i svemir je prisutan, malo i prisutniji. On živi u pojmovima koji su različiti, a pojam možemo preuzeti. Svemir ćemo teško definirati i zaokružiti, ali njegove pojmove možemo prihvaćati i uvaliti se kao u topli krevet.  Kad umjetnik govori o svemiru, malo si tada i tepa. Nema ništa loše u tome.  Ja sam imao mačku Ghanu, crnu kao svemir, tajanstvenu kao svemir. Volio sam je i gledao kao Picassove slike. Dok je spavala i prela imala je razmjere svemira.
Postoji i rog obilja. Zamislite, da sam naručio iz Kine da mi naslikaju ove slike za moju Kolekciju – a sigurno bi to savršeno, bolje od mene napravili – bi li to latinsko obilje bilo uopće podnošljivo za gledanje? Ne kažem da neki konceptualist ne bi i to napravio, i to s punim pravom. Morao sam to zeleno voće ubrati svojom rukom i staviti u rog, u skulpturu ili instalaciju, kako to već danas zovemo.

Pa da, to sam i željela reći, svemir ne možemo preuzeti jer on živi u pojmovima koji su različiti. A možda je takav slučaj i s apstrakcijom, a potom i modernizmom. Modernizam je kao svemir, nalazi se u svemu, univerzalniji od klasike i baš stoga klasika.

Rad sačinjen od modernističkog stolca s apliciranim valovitim tkaninama nazvali ste Amnezija. Je li to težnja za novim početkom, bijegom od klasificiranja koje je nametnula zapadna civilizacija – svojevrsnom tabula rasa?

Naziv Amnezija dobro korespondira s tabula rasa, čak ide i dalje, ponornica je. Pesimistična je asocijacija, ali je istodobno upozorenje. A što bi trebalo učiniti da promijenimo smjer, da maknemo prefiks? Zašto sam upotrijebio grčki naziv? Zato što je dio metafore skupa s formom koju naslovljuje. Čak su dva rada na izložbi koja smjeraju istoj asocijaciji, podsjećanju na dobre početke koje smo, čini se, zaboravili. Eto nas opet u metajeziku. Na umjetnosti nije da vrišti, već da pronađe put, što sam pokušao bijelim platnom i sivim betonom, pa čak i s otpadnim stiroporom. Između ostalog i grčkim nazivom.  Davno, u žarištu  la belle epoque, sjetimo se slutnji događaja koji slijede, prisutnih u radovima umjetnika poput Picabije, po meni najvećega postmodernista u srcu moderne ere. Ili onih dalje na istoku, ruskih avangardista, jurišnika moderne, kako su nestajali i ponovno se rađali kad su ideologije usahnule sa svojim  ljepuškastim pratiljama, kitničarskim uracima. I desio se Prvi svjetski rat. Umjetnost govori, ali je se na paradama ne čuje, a i ova druga buka je zaglušujuća. Nije vrijeme za raspravu.

Jesu li kanelire na modernističkom stolcu kič?

Ne možemo govoriti o detalju da je kič. Kič je ozbiljna riječ i šteta ju je olako trošiti. Označava nešto odurno i u raspravi mora imati protutežu. Mislim da treba uvijek gledati ukupnost predmeta. Detalji su integralni dijelovi cjeline i postoje samo u opisnom nabrajanju. U umjetničkom djelu makneš jedan, nazovimo to, detalj i djelo zašuti, nema ga. Kanelire su antički, pogotovo dorski, stup olakšale u svakom smislu, a u susjedstvu su karijatide lebdjele sa svojim kamenim faldama. Nije to bila statička prevara jer ona nije moguća, možda je bila deluzija, i svakako antigravitacijska želja. U modernizmu je ta želja proizvodila velike uzdahe, sjetimo se primjerice samo kubizma. On je dobar primjer za usporedbu s antikom jer je akromatski, a i antiku doživljavamo kroz bezbojnu arheologiju.
Ako mislite na moj  izloženi stolac,  ja sam otišao u smjeru prema dolje. Pojačao sam gravitaciju. Dodao sam falde pravom tkaninom, bijelom plahtom, zastorom. Od amnezije pokušao sam se spasiti asocijacijom na stamenu staru Grčku, na antički kamen i njegovu tek želju da poleti. Na realnost i mogućnost želje da ne odleti i izgubi se. Taj rad zove se Amnezija.
Ne znam zašto posežem za onim na što su me na početku školovanja upućivali. Možda su to premalo činili ili je to, naprosto, čarolija Mediterana. 

Usput, sad sam se sjetila i one vaše slavne koja je oralnom predajom prerasla u: Tata ti Balkanac, a koju ste uputili kustosu Haraldu Szeemannu dok ste pregovarali o izlaganju na izložbi Blood & Honey – Future is at Balkan.

Nije bilo pregovora. Mladen Lučić Luc i ja bančili smo dan prije najavljenog susreta s dotičnim gospodinom. Luc je smogao snage i sastao se s njim jer mu je bio domaćin u Zagrebu i pomagao oko izložbe. Prethodno mu je pripremio materijale umjetnika iz kojih je Szeemann birao. Ja sam zaspao i jedva se dovukao i debelo zakasnio. Mamuran sam potpisao pristanak i ugovor o izlaganju. Kad sam došao k sebi i otrijeznio se, odustao sam. Nisam mu spominjao tatu, već da mu je naslov izložbe sočan, ali za moj želudac pretežak. Da, gospodin je također tu noć bančio, ali je došao obaviti posao. Osvijestio sam činjenicu da je to još jedna u nizu izložbi s temom Balkana. Sjetio sam se jadne priče o barbarogeniju i Balkanu, da ne preciziram lokalnije, koja se godinama podmetala ispod inatljivih provincijskih kompleksa koji su mi uvijek izazivali kiselinu u jagodicama. Ta priča nas je kao tamna sjena pratila, a utvare nikad nisam trpio. I Marjetica Potrč odbila je gospodina, samo ne znam iz kojih razloga. Harald Szeemann je ozbiljno ime u povijesti umjetnosti 20. stoljeća, ali je ta izložba bila geopolitička narudžba, kao uostalom mnoge velike izložbe. Nisam htio biti dio toga. Gospodin si je mogao to priuštiti pa je u intervjuima spominjao i kako su ga neki odbili. I to je govorio s blagom dozom humora, da ne kažem što drugo. Sve mi je to govorilo o njegovoj svijesti i poziciji, ali i o vlastitom izboru.

Spomenula sam predmete izbačene iz prostora izložbe, no unatoč tome što je prostor bio lišen viškova za samo otvaranje, stekla sam dojam da niste htjeli predstaviti savršeno „čistu“ izložbu. Referiram se na vaše misli o reflektirajućem staklu Nininih radova te uz vaš rad To smo mi, za koji ste rekli, parafraziram – da ne treba zaposjedati prostor, već da treba biti postavljen u kut…

Postavljajući izložbe uvijek sam izbjegavao skrivati mane prostora. Zapravo svi su prostori realni i treba ih kao takve prihvatiti. Oni imaju svoj volumen i materičnost kao i naši radovi, pogotovo moji, koji su napravljeni od trash materijala. Pokušavam ih postaviti tako da bude čitka ideja, a ne njihova ljupkost. U umjetnosti nema lošeg ili siromašnog materijala. Samo ideja može biti siromašna. To je odavno opće poznata stvar. Tzv. loši prostori meni su draži jer nema opasnosti od dosadne razmetljivosti, a ovo je dobar prostor. Ma nema tu filozofije. Sada kad gledam izložbu sve bih svoje radove bitno drukčije postavio, ali to je moj monolog u intermecu između ateljea i galerije.

Na nedavnoj izložbi Carchoal u Galeriji Matice hrvatske geometrijski uvjetovanu apstrakciju objedinili ste s pričom, posredovanjem fiktivna pisma. To, dakako, nije prvi takav slučaj, i prije kombinirali ste apstrakciju i naraciju, primjerice u radu Blijedoružičasta (2012). Možete li reći nešto o svojem odnosu prema tekstu te o odnosu naracije i apstrakcije. Ovdje se možemo podsjetiti i stanovišta Susan Sontag u poznatom eseju Protiv interpretacije (1964), u kojem se iznosi teza da se umjetnost opire interpretaciji odlazeći u apstrakciju. Kad nema sadržaja, nema interpretacije. Vi ponekad volite raditi baš suprotno, apstrakciji pridodati tekst...

Meni je sva umjetnost narativna. Ja riječ tema nikad ne koristim jer mi ne treba. Prošao sam neka iskustva i to je kao da nogometašu kažeš ovo je lopta, a ovo je travnjak. Pokušavam radovima govoriti najekonomičnije i najjasnije ono što do kraja mislim o trenutku u kojem živimo. Pokušavam biti u potpunosti komprimiran u svaki pojedini rad. Jednako tako i u tekstu koji izlažem na izložbi uz materijalizirane radove. Tekstovima ne govorim o umjetnosti, već pokušavam u nju naglavačke skočiti. Kad tekstom na zidu pratim sliku ili skulpturu, pokušavam osvijetliti i one najmračnije, zaboravljene prostore vlastitog iskustva upravo tu prisutnog. Naracija i apstrakcija otopljene su u istom loncu koji je izlio djelo. Tekst Susan Sontag napisan je u vrijeme udarnog vala apstrakcije, koji je upravo nosio na vrhu pjenu njezine interpretacije. Volja vala u međuvremenu je splasnula i negdje se sigurno akumulira  s istom željom da se pojavi nepoznat i moćan, nepoznat interpretaciji.
Moćna je sila koja putuje kroz umjetnost, ali siguran sam da to u ovom jadnom trenutku razgoropađenog  svijeta nekima zvuči blesavo.

Gdje se vaš i Ninin odnos prema apstrakciji nalaze, a gdje razilaze?

Zapravo se uopće ne razilazimo. Ne sjećam se kad smo Nina i ja razgovarali o umjetnosti i koristili termin apstrakcija. To nam je toliko potreban pojam kao kad ulaziš autocestom u Zagreb i treba ti tabla na kojoj piše Zagreb. Tako se i odnosimo prema imenovanju onoga što radimo. Možda je razlika u našim radovima da Nina više uživa u detalju, a ja u cjelini.