Tko piše glazbenu povijest?

Na koncertu održanu ispred Buckinghamske palače 4. lipnja u čast kraljice Elizabete II. nastupila je – uz Dianu Ross, Duran Duran i ono što je ostalo od grupe Queen – 77-godišnja „glazbena legenda“ Rod Stewart. Odjeven u jarkožuti sako, bijelu košulju i tamne prugaste hlače, vidno uzbuđen pjevač izveo je najprije vlastiti standard Baby Jane, a potom i neformalnu himnu engleske nogometne reprezentacije Sweet Caroline. Odmah je bilo uočljivo da Rod nije blizak s klasikom Neila Diamonda – publici je priznao da ga je „BBC nagovorio“ da izvede tu skladbu – no učinio je sve što je mogao. Oduševljena masa pridružila mu se u uznositom refrenu i sve je završilo manje-više u skladu s očekivanjima. 

Nastup Roda Stewarta ispred Buckinghamske palače

Nekada davno, desetljećima prije negoli je postao jedan od najkomercijalnijih izvođača u povijesti pop-glazbe, mnogo prije viteške titule koja mu je službeno otvorila vrata povlaštenog svijeta engleske društvene kreme, Stewart je pripadao posve drukčijoj Engleskoj. Pripadao je generaciji kontrakulture koja je sredinom šezdesetih, zajedno s američkim kolegama, mijenjala ustaljene konvencije i – posljedično – glazbenu mapu druge polovice prošlog stoljeća. Doduše, Rod nikada nije bio radikalan poput Boba Dylana, Johna Lennona ili Loua Reeda, ali za neke poteze valja mu skinuti kapu: nakon pripremnog bitničkog razdoblja i mod-faze, prijelomne 1967. pridružio se inovativnom gitarističkom ekscentriku Jeffu Becku, s kojim je (u ulozi pjevača i povremenog skladatelja u postavi The Jeff Beck Group) redefinirao mogućnosti električnog bluesa, dotjeravši ga do ruba psihodeličnog metala; na albumima Truth i Beck-Ola nijedan član grupe, pa ni Stewart, ne mari za trendovske imperative. 

Svi znaju što se dogodilo poslije. Stewart je još neko vrijeme, na čelu šarmantno raštimanih The Faces i na prvim solo projektima, funkcionirao kao omamljeni princ britanskog underground-rocka, a onda se, sredinom 1970-ih, iz albuma u album, s rastućim entuzijazmom počeo napajati iz srednje struje. Sve dok nije postao njezin istaknuti dio. Sličan se proces odvio i u slučaju još utjecajnijih glazbenika, Beatlesa, Stonesa, Dylana i Elvisa. Posljednji je nakon cenzuriranih (odveć „seksualiziranih“) TV-nastupa na početku karijere, napokon 1970. primljen u Bijelu kuću kako bi mu Nixon uručio značku Federalnog ureda za narkotike (!). Nekadašnja prijetnja engleskom ćudoređu Mick Jagger još je 2003. ponio naslov Sir, a slično se dogodilo i u slučajevima Paula McCartneyja, Vana Morrisona i drugih pripadnika prevratničke generacije šezdesetih.

Netko bi mogao reći da su svi ti glazbenici, čije su inovacije u kasnijim etapama karijere postale dio mainstreama, zaslužili svoje počasne titule. Napokon, u nekom povijesnom rezimeu glazbenih zasluga, nitko neće voditi računa o Stewartovu nastupu pred kraljicom nego o sudjelovanju u grupi Jeffa Becka i skupini Faces. Svi će istaknuti McCartneyjeve doprinose albumima Beatlesa Rubber Soul ili Sgt Pepper, a ignorirati njegove kasnije „estradne aktivnosti“, kad se očito poželio dopasti svima. 

No postoje oni koji, za razliku od njih, nikada nisu dospjeli u srednju struju, premda je povijest glazbe bez njih teško zamisliva. O tome – o svojevrsnoj nepravdi – piše Ted Gioia (1957) na petstotinjak stranica svoje najambicioznije i najprovokativnije knjige Music: A Subversive History (Glazba: subverzivna povijest). Riječ je o temeljitom i smjelom autoru: iako je reputaciju stekao kao jazz-kritičar (suautor je odsjeka za jazz na kalifornijskom sveučilištu Stanford), njegovi interesi sežu mnogo dublje i šire, zahvaćajući sve žanrove u njihovoj socio-povijesnoj dimenziji. 

O čemu je riječ? Umjesto da više pozornosti obrati na prevratnike i inovatore, službena povijest glazbe, tvrdi autor, slavi asimilatore – glazbenike koji posuđuju inovativna rješenja od drugih, pritom zamagljujući izvore svojih primjena. Proučavajući četiri tisuće godina dugu evoluciju glazbe, od pradavnih vremena do jazza, reggaea i hip-hopa, Gioia nudi alternativnu sliku razvoja glazbe, ali ne iz revizionističkog kuta. 

Ukratko, za glazbenu invenciju i ključne prevratničke ideje (bez obzira na to je li riječ o Bachu ili Robertu Johnsonu) nisu zaslužne društvene elite, nego društveni izopćenici, provokatori, robovi, imigranti i drugi pripadnici marginalnih društvenih skupina. „Glazbena inovacija uvijek se odvija od dna prema vrhu, ona djeluje izvana prema unutra, a ne obrnuto“, podsjeća autor. „Oni koji su na poziciji moći i autoriteta redovito se suprotstavljaju inovativnim idejama, ali s vremenom, kooptiranjem ili transformiranjem, inovacija dospijeva u srednju struju. I tada nastupa novi ciklus.“  

Teško je ne složiti se s Gioiom; govoreći o popularnoj glazbi, njezine ključne inovacije nisu nastale u marketinškim uredima velikih diskografskih kompanija, ni na velikim stadionskim rock-spektaklima. Ona se nije stvarala ni na uglednim sveučilištima (premda je glazba bez njih, dakako, nemoguća iz drugih razloga), nego u zabačenim siromašnim predgrađima, u zadimljenim klubovima pred dvadesetak znatiželjnih i šokiranih posjetitelja. Stvarali su je crni robovi na plantažama američkog Juga; stvarao ju je mladi, promrzli Bob Dylan ledene njujorške zime 1961. u njujorškom Villageu, čudaci iz The Velvet Undergrounda u Warholovoj Tvornici, protopankeri u njujorškom klubu CBGB... Ili, preneseno u naše „dvorište“, kreirali su je umjetnici koji su na sličan način u početku proizvodili šokove neočekivanom glazbom, „nečuvenim“ imidžem ili provokativnim stihovima, progovarajući o dotad zabranjenim ili nelagodnim temama: Josipa Lisac u Zagrebu, novovalni subverzivci u Kulušiću i riječkom Palachu ili Goran Bare u Vinkovcima. Bare je pokazao da je i (auto)destrukcija katkada neizbježan element u pokretačkom mehanizmu suvremene glazbe, no i njegove početne subverzije s vremenom su, u skladu s cikličkim obrascem o kojemu govori Gioia, dospjele u srednjostrujaške tokove. 

„Da bi stvorila harmoniju, glazba najprije mora istražiti nesklad“, kaže autor knjige odmah na početku, citirajući grčkog filozofa Plutarha. Doista, od kaotičnih underground-pokusa do himničkog koncerta za ugledno kraljičino društvo dug je put – no on je, kako se čini, bio i ostao nužan sastavni dio evolucijskog mehanizma bilo koje glazbe.