Šuma s greškom

Riječi

Riječi su najčešće nevidljive. Da bi bile zaštićene. Otporne su na svjetlost i pronicanje zraka. Oksidiranje namjerom. Zatvorene su u zvonku krljušt nevidljivih smislova. Premazane zvučnim lakom protiv banalnih uobličenja, nedobrohotnih ozvučenja. Riječi su fonogramske antene, zvučni laseri duha, znakovi želje, stijene jeke. Volim te ohole puževe rogove, ta znatiželjna ticala, ta ćutila stvarnosti. Divim se tim gerilcima ljepote u prašumama stihova. Nije lako loviti ih vrškom jezika i istodobno zdvajati nad njihovim mjehurima što svaki čas mogu prsnuti govorniku u lice. Nije lako zatajiti njihova utjelovljenja. I znam, dogodit će se ono neminovno. Kad jednom izgube svježinu, kad jednom zamru, neka im bude lako ovo moje nepce, na kojemu ću ih s poštovanjem pohraniti za vječnost.

Sinonimi

Riječi su divljač skrivena u gustom grmlju nepoznate šume. Da sam lovac, pustio bih pse tragače da na čistac istjeraju onu sitniju, a za krupnu divljač zalegao bih u čeku i pritajio se naoružan velikokalibarskim strpljenjem. A kako nisam lovac, već više sakupljač, ja ću polako, birajući stazu između korijenja, ponekad fućnuvši, zastajati i osluškivati. Pa ako neka znatiželjno izviri iz šipražja, brzo s njom u ruksak. U njemu se, nestrpljive i nestašne kakve jesu, da skrate vrijeme i održe kondiciju, najradije igraju skrivača. Znaju one da su igra i sloboda zapravo sinonimi. 

U očekivanju

Oslobodio sam rečenicu. Pustio sam je s uzice dok sam sjedio pod jesenjom krošnjom. Tek tako. Kao nervozna bigla. Kao probušeni prenapuhani balon. Rekao sam: No, slobodna si, idi kamo god hoćeš! Ne vraćaj se! Ne osvrći se! Živi svoj život! I otišla je. Zbrisala. Bez osvrtanja. Zašla za živicu i gotovo. Uslijedio je mir. Trajalo je. Onda lagani nemir.
Zašto se ne vraća? Zar stvarno može bez mene? Ne nedostajem joj? Čekao sam tada i načekao se i još evo u nevjerici čekam. Da mogu završiti. Krenuti ili stati. Nestati.

Jesenji rječnik

Ispod krošnje pišem jesenji rječnik. Kopam po sebi. Po sjećanju. Prebirem pogledom po golim granama. Po rijetkim listovima. Šaram po šarenilu uokolo debla. Smišljam riječi za uvenulo lišće, za uvenulost, za uvelost. Uvenulist. Uvelist. Svenulist. Svelilist. Suholist. Kasnilist. Vjetrolist. Palilist. Tugolist. Jesenlist. Zimolist. A možda bi najbolje bilo osjetiti, sjesti na tu uvenulost, na šarenilo, na suhoću, na šum, na toplinu. Kao kravica u štali. Kao tele na nesigurnim dugim nogama. Kao ja uz njega dok me liže i hladi mokrom njuškom. Kao moja majka umorna od nošenja prepune vreće šušnja i suhih borovih iglica. Sjest ću i zašuštati. Zašumjeti. Zamukati. Onda zamuknuti. Same će doći slike. Mirisi. Zvukovi. Doći će riječi. I više od toga. Puno više.

Šuma s greškom

Došlo je vrijeme primopredaje. Rekli su: napravili smo sve što smo mogli. Stanje je takvo kakvo je. Treba uzeti u obzir da i nije bila baš nova kad smo je preuzeli. Dobro smo je pročistili, osvježili, djelomice pomladili. Osnovne funkcije će biti u redu. Davat će kisik. Proizvoditi prirodne boje. Prigušivati zvukove. Udomljavati bića. Skrivati mane mnogih. Braniti od vjetra. Umirivati frustracije. Pozirati na fotografijama. S vremenom će te samo uočiti jedan mali poremećaj, nestašnu sistemsku grešku. Nekako si je umislila da je oblak. Zna sve ostaviti i odlutati. Uzaludno ju je dozivati. Ne zna se kada je možete očekivati. Ali ne treba očajavati. Možete je potražiti u nebošumlju, sasvim neistraženu prostoru, koji se može prizvati samo šûmom upornog gaženja lišća šetača stihova. 

Izvor s greškom?

Trebao je ići na izvor. Tako su rekli mudri. Svatko ima svoj izvor, također rekoše. Tamo možeš krenuti ispočetka. Tamo su sve stvari jasnije. Tamo vrijeme gotovo da i ne teče. Samo voda. Sasvim bistra. I došao je nakon duga hoda. Izvor je bio duboko u stijeni. Skriven od pogleda. Dugo je udubljivao kamen, uglačao ga i sada sramežljivo teče. Teče prema njemu. Treba li onda on ići prema izvoru ako ovaj ionako teče njemu ususret? Jer ista je to voda. Ili možda nije?  Teče li svaki izvor tako ususret?  Griješi li on, mudraci ili možda izvor? A možda ga samo treba znati dočekati. Samo kada i gdje? 

Nokturno

Odjednom noć. Noćni kisik. Pastir svježine. Rosom napasa travnjak. Cvjetne leje. Tama sagorijeva u panjevima. Mrklina iz kore kulja. Konture ljudi. Sjene pasa. Naiđu i odu. Nema tragova. Tek posijano sjeme preobrazbe. Mačak se iz lova vraća. Vuče za sobom okašnjeli rep. Sova rastvara škure na zidini. Sluša šumu među zvijezdama. Između dva oraha zalegao oblak mraka. Zanijemio pred san. Noć. Čuvarica  odmaka. Ležaj za hipnozu vremena. Za liječenje ovisnosti o svijesti. 

***

Djetlić kuca u godovima. Vrijeme mu se s vrha kljuna osipa pod borove grane. Pada na tepih od mahovine i iglica uokolo debla. Nagriza ga. Mijenja mu boju u svijetlozelenu. Probija se do tla, koje ga upija. Žilice korijena žudno ga piju kao mladu rosu. Žurno ga šalju kao svježu, dugoočekivanu hranu u krvotok debla. Vrijeme je za obnavljanje vlakanaca, za uravnoteženje celuloze s propadljivošću. Za mineraliziranje kore. Za taloženje novoga goda. Djetlić kuca u godovima. Vrijeme mu se s vrha kljuna osipa pod borove grane.

Odjek

Moja je kuća utihnula. Stišao se moj vrt. Krošnje su zašutjele. Vjetar zamuknuo. Lišće ostalo bez šuma. Koraci bez odjeka. Sve ide po planu. Pustit ću još koji trenutak. Onda krećemo. Sve ispočetka. Igrat ćemo se novim zvukovima. Stvarat ćemo nove glasove. Miksat ćemo nove stvarnosti.

Onda ću svoj glas iz sve snage pustiti preko polja i čekati odjek. Kako će on zvučati? Tko zna. Možda ga neću dočekati. A možda je sva tajna čujnosti u tom odjeku. 

Kuća 

Sagradit ću kuću u tvojim očima. Kuću suživota. S lastavicama. Sa svjetlošću. S oblacima. Tvoje bilo udarat će na njezina vrata, a oko krova će fijukati vjetrovi neobuzdanih želja. Zidovi će biti membrane među galaksijama tvojih ganglija, a ja, usamljeni zvjezdorisac, širit ću ruke i raznobojnim prstima dodirivati kvazare tvojih tajni. Sagradit ću kuću pod tvojim kapcima i prepustiti se tvojemu povjerenju. Otvarat ću ti oči i razmicati zavjese od suhih suza. Ako pod njom stane podrhtavati tlo, napuknut ćeš poput lubenice pune crvenih sokova i utažiti mi žeđ. Sagradit ću kuću u tvojim zjenicama. Kuću za duboki san. I nikad u nju neću useliti nepozvan. 

Kuća 2

Sagradit ću nam kuću nanovo. Kamare s unutrašnjim visećim vrtovima Vitruvijevih proporcija. Krov od kamenih pločetija za sve lišajeve i trave. Pijetlove za sve vjetrove, za niske oblake i zgusnute magle. Svjetlarnik za zgasle repove kometa. Podignut ću zidove od vacada i kreča za paučinu i finu prašinu u kosim sunčevim zrakama. Ostavit ću ponistre za osušene leptire u zavjesama. Na sredini kuće će biti solar za plavičasti izmet na uglađenoj kamenoj ploči pod lastavičjim gnijezdom. Poćemerit ću trap za mrtvu tišinu s ishlapjelim vonjem trulog krumpira. Zadjenut ću svoje prostodušje u dovratak, premazati ga smolom od smilja i okadit ga spaljenim stihovima. Na kraju ću sve zaogrnuti rosom mladih zvijezda i na tvojim usnama mirno čitati potop ovoga svijeta. 

Lišće

Sav sam se osuo tvojim lišćem. Koje više nije tvoje. Kao suhim ospicama. Suhim krastama. Vodenim kozicama. Plahim ovcama na strništu. Na naboranim proplancima. Kao tetovažom s uvenulim cvjetovima. Lišajem na panjevima. Pukotinama u kamenu. Riječima u strepnji. Strepnjom u riječima. Trebaju li mi uopće riječi kad imam lišće? Trebaju li mi metafore? Treba li mi transcendencija? Lišće sve oblači. Sve pokriva. Sve skriva. Tvoju golotinju. Moju ranjivost. Ptičju goluždravost. Hrani zemlju da ne pregladni. Da ne guta halapljivo. Da ipak poštedi. Zamijeni majku. Uzbiba bajku. Uspava. Prenese preko praga neizrecivosti. 

Povijest oblaka

Nekoć su ih ptice osvajale brzinom, hranile toplinom, oblikovale vrtlozima,
krilatom zaigranošću i nepredvidljivošću.

Nekoć ih je lišće pokušavalo dohvatiti, stremilo, dozivalo, vabilo, vapilo, ispuštalo klorofilne odjeke da se i oni pridruže fotosintezi. Nekoć su ih djeca slikala i bojila, preslikavala u pijesku, u vodenim zrcalima,
u proljetnim sjenama i stavljala u pamučne herbarije da bi im se očuvala meka i neuhvatljiva bit. 

Doba prvih oblaka

Vrijeme je za čaj s vrapcima, za mir u bućinoj utrobi među košticama,
za radost bačena oblutka, za jednostavnost šumskog puteljka, za pogled
iz najdubljeg sna, za svjetlost bez obličja.
Zapravo, ne znam kako bih to rekao, jer ni vrijeme, ni riječi nisu ono
što su bili u doba mojih prvih oblaka.

*******

Sloboda igre i traženje smisla

Piše Darija Žilić

Ivan Babić (Imotski, 1961) ugledni je pjesnik, prevoditelj, književni promotor, autor više pjesničkih knjiga (Kasna molitva prstiju, 1999, Zvizda, 2007, Stigme svagdana, 2011, Koncepcija vrta, 2014, Pogledi, 2016). Za knjigu poezije Koncepcija vrta 2015. dobio je prestižnu nagradu Tin Ujević. Ono što je posebnost poezije Ivana Babića svakako je spiritualizacija tvarosti i poezije te metarefleksivost, igre riječima, ludizam, autopoetičost. Kao poetski alkemičar smatra da sve treba reciklirati (o tome govori pjesma Reciklaža iz zbirke Stigme svagdana), odnosno treba „dati svemu drugi oblik i smisao / zatim položiti duboko u zemlju“. Iz te zemlje nastaje novi život, nova poezija koja je metaforički predstavljena dojmljivom slikom arheologa koji pažljivo skida „sloj po sloj zemlje“. U novom ciklusu koji predstavljamo pod naslovom Šuma s greškom pjesnik koristi metaforu lovca, a riječi su „divljač skrivena u gustom grmlju nepoznate šume“. Nove pjesme u prozi donose metatekstualno lirske pjesme u kojima se poetizira rečenica, riječ, stvara se rječnik, „smišljaju se riječi“, riječi se love. Ta greška koju spominje i jest nemogućnost nalaženja jedinstvenog odgovora. Postoji li uopće izvor, može li se krenuti ispočetka? „Griješi li on, mudraci ili možda izvor?“ pita se pjesnik dok kroči kroz šumu simbola. Šuma postaje izvorište metaforičnosti, mjesto za nov početak, početak nove vremenitosti. Vrt je stišan i očekuje se stvaranje novih zvukova... No isto tako i novog svijeta: „Miksat ćemo nove stvarnosti.“ To i jest na tragu pjesnikove težnje da stvara uvijek nov jezik, da ne ostaje u okvirima uhodanog, premda pojavljuje se i sumnja da će se to dogoditi, da će dočekati taj novi odjek: „Možda ga neću dočekati. A možda je sva tajna čujnosti u tom odjeku.“ Ivan Babić pita se i o smislu riječi, smislu metafore, lišće pritom postaje omotač koji može sve zamijeniti, pokriti te sakriti ranjivost bića. Pjesnik žudi za onim neizrecivim, neobjašnjivim, tajnovitim, uz svijest da se začaravanje svijeta davno zaustavilo: „niti vrijeme, niti riječi nisu ono što su bili u doba mojih prvih oblaka“. No ipak upravo poezija nudi nadu da je moguće otvoriti nova značenja, jer riječi u „krljušti nevidljivih smislova“, one su „zvučni laseri duha, znakovi želje“ , one su „premazane zvučnim lakom protiv banalnih uobličenja“. Taj sinestetski spoj slike i zvuka, pažljivo osluškivanje prirode i unutrašnjih prostora, donosi neobične sintagme i divne pasaže u kojima se povezuju opis i naracija koji potiču na znatiželju, nove igre riječima, na istraživanje koje nikad ne prestaje i koje se opire običnosti. Jer upravo su igra i sloboda sinonimi, pa je odlična poezija Ivana Babića sloboda igre i traženje smisla ispod nevidljivih slojeva, ispod pokrivača lišća, sveg onog organskog što nas okružuje. Šuma s greškom je ciklus kojim Babić nastavlja istraživati pjesmu u prozi, a podsjetimo da je Krešimir Bagić pišući o Koncepciji vrta istaknuo da je pjesnik „oblikovao jednu od dojmljivijih inačica pjesme u prozi u recentnome pjesništvu, te pokazao zavidan smisao za detalj, sliku i prigodnu poetsku parabolu“.