Solidna autoironična zafrkancija Nicolasa Cagea

Drugi redateljski projekt Toma Gormicana, realiziran osam godina nakon njegova prvijenca, slabašne i problemima tijekom produkcije praćene romantične komedije Onaj trenutak kad..., znatno je suvislije, zanimljivije i u cjelini zabavnije ostvarenje. Zasluge za to možda i u najvećoj mjeri pripadaju Nicolasu Cageu, glumcu turbulentne karijere koji je – da nas je u to teško i povjerovati – davne 1996. osvojio Oscar za glavnu ulogu u romantičnoj egzistencijalnoj drami Napuštajući Las Vegas Mikea Figgisa, da bi sedam godina poslije za također glavnu ulogu (štoviše, njih dvije!) u crnohumornoj psihološkoj egzistencijalnoj drami Adaptacija Spikea Jonzea ponovo osvojio oskarovsku nominaciju. Vremena kad je Cage bio ambiciozan i zanimljiv glumac davna su prošlost, jer on već po prilici desetljeće i pol niže filmove u boljim slučajevima za jednokratno gledanje i brzi zaborav, a u gorima za zaobilaženje u širokom luku. Istodobno kakav-takav glumački dignitet pokušava sačuvati ulogama u filmovima kakvi su triler-drama Dark Paula Schradera, prošlogodišnja drama s elementima trilera Svinja Michaela Sarnoskog, te sad već davni Kick-Ass Matthewa Vaughna i Proročanstva Alexa Proyasa, ili pak svježom akcijskom krimi-komedijom Nepodnošljiva težina golemog talenta Toma Gormicana.

U najnovijoj krimi-komediji Nicolas Cage silom prilika postaje akcijski junak

Kao što se može vidjeti iz ovog filma, koji je tijekom listopada 2020. dijelom sniman i u Dubrovniku, koji vrlo uvjerljivo „glumi“ Mallorcu, Cage je itekako svjestan svog imidža, možda bi ga želio i promijeniti, a ako i ne bi, preostaje mu da se barem solidno zabavlja njegujući ga. U Gormicanovu djelu svakako je takav slučaj, Cage se vrlo dobro zabavlja poigravajući se predodžbom o sebi i ironizirajući je, a na njegovu sreću u filmu se mnogo toga sretno poklopilo. Scenarij svakako nije osobito maštovit, kreće se na tragu onoga za također metafilmsku krimi-komediju Veliki povratnici Georgea Galla, ali je dovoljno pomaknut i zabavan. Svakako, najvažnije je poigravanje likom i filmskim opusom Nicolasa Cagea, koji se slično svom angažmanu u Adaptaciji pojavljuje u dvjema ulogama, a oba puta opet tumači sebe. No dok je u Adaptaciji tumačio kreativnom blokadom mučena Charlieja Kaufmana i njegova brata blizanca Donalda, ovdje je Cageov drugi lik njegova pomlađena verzija Nick, koji kao da je stigao sa seta Divljih u srcu Davida Lyncha iz 1990. Asocijacija na taj film je posredna, baš kao donekle i na Arizonu Juniora braće Coen, i ovisi o filmofilskoj potkovanosti gledatelja, no one koje se intenzivno nižu odnose se na Cageove popularnije i svježije naslove, od hita Con Air: Opasan let odmah u uvodu, preko ponajviše hitova Hrid i Čovjek bez lica, na koji se naslanja, i dijelom akcijskog obračuna u završnici, do romantične komedije Opčinjena mjesecom i dvaju nastavaka hit-crtića Croods.

S biofilmografske strane Cage u filmu jest filmska zvijezda i nekakva filmofilska legenda, dok je s fikcijske strane umorni sredovječni glumac mučen raspadom braka s fiktivnom suprugom Oliviom i zategnutim odnosom s kćeri Addy. Nakon dugo vremena on čezne za nekom kvalitetnom i zanimljivom ulogom, a čini se da bi ona koju mu u svom novom filmu nudi (stvarni) redatelj David Gordon Green mogla biti takva. Obje spomenute strane Tom Gormican i scenarist Kevin Etten razmjerno vješto spajaju i prepleću, no nažalost izostaje razrada tog motiva, čime se metafilmska razina mogla dodatno naglasiti. Kad mu taj angažman propadne, Cage će pristati da otputuje na Mallorcu i za milijun dolara uveliča zabavu svog obožavatelja, milijardera Javija Gutierreza (Pedro Pascal). Tu priča već skreće u konvencionalnije vode, jer će u nju biti uvedeni motivi krijumčarenja oružja s kojim je povezana otmica djevojke s početka, kao i dvoje ne osobito spretnih agenata CIA-e, a naposljetku će i sam Cage silom prilika postati akcijski junak. U boljim ili zabavnijim dijelovima, recimo kad on stigne na Mallorcu i kad se druži s Gutierrezom, potpisanog kritičara provlačenje motiva humorne egzistencijalne drame i kreativne blokade asocira na film Vis-a-Vis Nevija Marasovića. Naposljetku je tu i dodatni premaz metafilmskom aromom, kad Cage na kraju u kinu sa suprugom, kćeri, producentom i još nekima gleda ekranizaciju svega što smo upravo vidjeli. On, dakako, i u tom filmu u filmu tumači sebe, a suprugu mu u zgodnoj cameo-ulozi glumi Demi Moore.

U cjelini, Nepodnošljiva težina... neujednačeno je ostvarenje koje bi istovremeno željelo biti ludistički zaigrano i luckasto, ali i donekle ozbiljno te pretjerano konvencionalno, a zapravo dobrim dijelom postaje banalno. Ipak, Cage je glumac koji se voli poigravati vlastitim identitetom, kao i motivima zamjene identiteta i višestrukih identiteta likova koje tumači, pa bi bilo zanimljivo opet ga vidjeti u nekom sličnom projektu.