Razračunavanje s dugim nitima nacizma

Izjava nagrađivanog i među čitateljima izrazito popularnog irskog književnika Johna Connollyja o kriminalističkim romanima i trilerima kao zrcalima u čijim je kristalno jasnim odrazima moguće promatrati stanje opisanog društva nije naišla na osobitu reakciju javnosti, vjerojatno i stoga što njezin stručan i znanstveni dio rijetko i nedovoljno promišlja o žanrovskoj književnosti, često je podcjenjivački nazivajući trivijalnom, a čitatelje joj ostavljajući na razini „konzumenata“ laka i zabavna sadržaja. Dogodi se, stoga, da prava i ozbiljna, kritička recepcija pomno isplaniranih, analiziranih i s pažnjom izvedenih, literariziranih socioloških mikrostudija slučaja izostane, što je velik gubitak, kako za (nacionalnu ili prijevodnu) književnost tako i za razumijevanje suvremenih tokova društva. 

Izd. Petrine knjige, 2022, s njemačkoga prevela Branka Grubić

Valja, ipak, reći da to nije čest slučaj, no ponavlja se kad su posrijedi djela njemačkoga pisca Ferdinanda von Schiracha, čiji je opsegom nevelik roman Slučaj Collini nedavno objavljen pod egidom Petrinih knjiga, kao prva akvizicija novopokrenute biblioteke Noir. Autor ne bi trebao biti nepoznat hrvatskoj publici; priče objedinjene zbirkama Zlodjelo i Krivnja 2015. je, u prijevodu Ivana Otta, objavio zagrebački AGM, predstavljajući ih kao pravne trilere izvanredne kvalitete. Kvalifikacija u biti nije pogrešna, ali jest manjkava; ustrajavanjem na žanrovskom etiketiranju iz fokusa izmiče autorova gotovo metafizička potraga za raspletanjem složenih konaca zločina i primjerene mu kazne te načina na koje se ionako kompliciran odnos usložnjava krivnjom. Nažalost, zagrebački nakladnik (još) nije objavio treći dio kratkopričaške slagalice, u izvorniku 2018. objavljen Strafe (Kazna), no sva je tri odsječka svoje potrage Schirach objedinio u ovom, 2011. izvorno objavljenu, romanu. 

Fabula mu je, naizgled, vrlo jednostavna, gotovo plošna; predstavivši se kao novinar najpoznatijega talijanskog dnevnika, krupan muškarac čija gorostasnost nije nagrizena prvim znakovima nadolazeće starosti, ulazi u luksuznu hotelsku sobu 85-godišnjeg starca od kojeg, nakon tridesetominutnog posjeta, ostaje tek neprepoznatljiva, izmučena masa, vatrenim oružjem iz neposredne blizine prorešetano tijelo. Počinitelj se potom stubama spušta prema recepciji, predstavlja kao Fabrizio Collini, tonom novinskog izvjestitelja obavještava hotelsko osoblje o svojem činu pa, spustivši se uz zvuk olakšanja u obližnji naslonjač, mirno čeka dolazak policije. 

Budući da optuženik ne pokazuje ni naznake volje za iznošenjem vlastite obrane, slučaj se po službenoj dužnosti dodjeljuje Casparu Leinenu, nekadašnjem vrhunskom studentu, mladoj nadi čiji je interes za pravdom pobijedio ambiciju pa sad, jedva nekoliko mjeseci po položenom pravosudnom ispitu, umjesto bodova za uspinjanje na sudačkoj ljestvici, skuplja odvjetničko iskustvo braneći svirepog ubojicu. I dok se čini kako će Schirach nosivi sukob izgraditi na odnosu odvjetničkog početnika i starijeg kolege Richarda Mattingera, nekadašnjeg mu sveučilišnog profesora i odvjetnika žrtvine obitelji, koji unaprijed izgubljen slučaj želi iskoristiti kako bi perspektivnog Leinena poučio tajnama iz prakse i time pokrenuo raspravu o moralnoj dimenziji odvjetničkog posla, prava i pravde, slučaj se dodatno usložnjava. 

Na prvoj razini, mladom odvjetniku postaje jasno da je ubijeni Jean-Baptiste Meyer zapravo „Hans“ iz njegova djetinjstva, djed njegova kolege iz internata u čijoj je velebnoj vili provodeći ljeta pronalazio obiteljsku toplinu s majčinim odlaskom iščezlu iz njegova doma. Njegov mu je unuk bio poput brata, s unukom je proživio prvu mladenačku simpatiju, a s bogatim je industrijalcem često igrao šah. Premda su bezbrižna ljeta završila smrću kolege i njegovih roditelja u brutalnoj prometnoj nesreći, Leinen, shvativši čijem bi ubojici trebao poslužiti (makar i) kao figurativni branitelj, nailazi na prvu dvojbu. Ipak, odlučuje ostati u sudnici postavljajući osjećaj dužnosti prema povjerenu mu klijentu ispred osjećaja obveze spram sretnije prošlosti i molbe unuke ubijenog.

Klijent pak ostaje najveća enigma – ne poriče krivnju, ne otkriva motiv. Kao alatničar u drugom industrijskom koncernu, s Meyerom se nije ranije susretao, a opet se čini kao da mu je s tim ubojstvom laknulo, kao da je otplatio povijesni dug. Upornošću mladog odvjetnika negdje se pri sredini romana razotkriva pozadina zločina; mladi je Meyer, služeći kao nacistički časnik u Italiji, izdao naredbu za ubojstvo Collinijeva oca, za što nikad nije procesuiran, a kamoli osuđen. Tom spoznajom vođen, autor na optuženičku klupu postavlja cijelu državu i manjkavosti njezina pravnog sustava. 

Time ne umanjuje krivnju u izoliranom slučaju. Pogrešan je, stoga, naslov ekranizacije iz 2019, Zločin bez krivnje čiji se teret ogledava i u tragičnom ishodu same priče, no zanimljiv je pristup koji Schirach autorski zauzima. Naime, dok drugi autori slične pozicije (prisjetimo se Bernharda Schlinka i romana Žena kojoj sam čitao) krivnju disperziraju i raspravljaju o njezinim posljedicama za kolektiv, Schirach ju lokalizira pa, narativno, ne dopušta da se ista prelije na jedinu preživjelu nasljednicu ubijenog. Razlozi su tomu dvojaki; s jedne je strane autor i sam pripadnik obitelji čiji su preci, osobito djed i pradjed, bili bliski s nacionalsocijalizmom – prvi kao vođa Hitlerove mladeži i ratni upravitelj Beča, drugi kao Hitlerov osobni fotograf, dok s druge, kao odvjetnik višegodišnjega praktičnog iskustva razumije poimanja prava i pravde, kao i koncepta krivnje. Lokalizirajući je, njezin vršak čini oštrijim, a poruku moćnijom. Ona nije u pitanju „jesmo li krivi“, već „jesmo li odgovorni“, što je osjećaj često isprepleten s onim prvim, no od njega mnogo snažniji jer u sebi ne nosi potrebu za sramom, već pravo na djelovanje, na reakciju. U njemačkom je društvu, Schirach ovim romanom podcrtava, reakcija izostala, za što su odgovorni svi dionici pravnog sustava od svršetka Drugog svjetskog rata naovamo. Točnije rečeno do 2012. jer Slučaj Collini, osim što je izvanredan primjer pravne minijature, društveno angažiranog trilera i zrcalnog prikaza stanja u društvu, jedan je od rijetkih primjera književnosti koja i praktično mijenja svijet pa je tako, ovdje zapisanim saznanjima vođena, tadašnja njemačka ministrica pravosuđa 2012. oformila posebnu radnu skupinu za istraživanje duge niti nacizma u njemačkom pravosuđu.