Priče o riječima koje nas obogaćuju

Ogranak MH u Slatini i Gradska knjižnica i čitaonica Slatina organizirali su 18. svibnja predstavljanje knjige jezikoslovke Nives Opačić Završne riječi, ipak. U ime Gradske knjižnice i čitaonice posjetitelje je pozdravila ravnateljica Neda Mađarac, a u ime slatinske Matice predsjednica Zorica Varga pozdravivši mnogobrojne posjetitelje: gradonačelnika Slatine Denisa Ostrošića, članove slatinske Matice i goste iz Matice hrvatske u Virovitici, učenike osnovnih i Srednje škole Marka Marulića, profesore i građane… Posebnu dobrodošlicu zaželjela je učenicima vjerujući da će mladost čuvati i sačuvati ljepotu hrvatskoga jezika. Autoričin bogat životopis, ispunjen radom i brojnim nagradama, od kojih joj je, kako kaže, najdraža nagrada Hrvatskog PEN-a za književnu esejistiku Višnja Machiedo za 2020. za knjigu Završne riječi, ipak, predstavio je Danijel Vilček, prof. hrvatskoga jezika i član MH. Uvodno je Nives Opačić rekla da uvijek nastoji da susret s publikom bude radost, jer joj se čini da je hrvatski jezik njima kao izvornim govornicima radost. Žalosti je kada čuje da je nekim učenicima u školi hrvatski jezik najgori predmet, a hrvatski jezik nešto je s čime se svaki dan budimo, s čime liježemo, što nas cijeli dan prati, jezik na kojemu mislimo… Poznavati taj jezik, družiti se s tim jezikom, znači stalno biti u kontaktu sa sobom i sa svim ostalim, poznatim i nepoznatim, govornicima toga jezika.

Danijel Vilček, Nives Opačić i Zorica Varga

Predstavljajući svoju posljednju knjigu, koja donosi 103 eseja o riječima i ljudima koji zaokružuju dvadesetogodišnji autoričin rad u Matičinu Vijencu, za koji je od 1999. napisala više od 400 eseja o riječima, otisnutih u četiri izdanja, rekla je: „Ovo je ‘kvartet‘ mojih knjiga: prva je Iza riječi, druga Riječi s nahtkasna i kantunala, treća Osjenčane riječi, a četvrta je Završne riječi, ipak. Ja imam knjige ‘izvana‘ i knjige ‘iznutra‘. Knjige izvana su one stručne knjige (Hrvatski jezični putokazi, Novi jezični putokazi, Hrvatski u zagradama) nastale na neki vanjski poticaj i govore o jeziku u nekoj njegovoj funkciji.

U spomenutom kvartetu knjiga nalaze se tekstovi koji su nastali iznutra. Oni nisu morali nastati ni kao reakcija na neke suvremene ili tada aktualne političke ili jezikoslovne prilike, oni su nastajali kao priče o riječima. Svaka od tih knjiga u naslovu ima riječ. Tekstovi u svakoj od njih istoga su opsega, kratki su pa se ne moraju čitati povezano, mogu se ‘preskakati‘ i knjiga se može ostaviti kad dosadi. Pisala sam o onome što me okružuje. Ne samo o riječima nego i o drugom vremenu pa to možete čitati i kao vremeplov, kao priče za laku noć, kao sredstvo za umirenje, možete čitati kako god hoćete, a ja bih voljela da osobito mladi ljudi čitaju. Ako posvetite dio svoga vremena čitanju, bit ćete sasvim sigurno obogaćeni.“

Govorila je i o jeziku kojim govore spikeri, reporteri i voditelji na radijskim i televizijskim postajama te ga ocijenila katastrofalnim zbog nepostojećih naglasaka, koji nisu utjecaj nekog lokalnog govora, već neznanje. 

Zanimljivo i sugestivno izlaganje, protkano blagom notom humora, pratilo je više posjetitelja nego što je moglo stati u prostor knjižnice. Očekujemo da će nas Nives Opačić u bliskoj budućnosti obradovati novom knjigom jer Rakova djeca, tako se zovu njezine nove kolumne u Vijencu, već putuju prema čitateljima.