Pokušaj da se rock vrati u kazalište

Nostalgija u popularnoj kulturi postaje referentna točka. Ne upućuju na to samo podaci iz pandemijskih godina, kad su Fleetwood Mac i dalje gospodarili od vinila do streaminga, nego i suradnje, pa i utjecaj koji je na tinejdžersku zvijezdu Oliviju Rodrigo imala Alanis Morissette, ali i mladenački punk-bendovi poput Linda Lindas, čiji je bijes možda simpatičan, no u kontekstu lagodna života pod kalifornijskih suncem potpuno izlišan. Nove generacije glazbu više ne pronalaze putem radija ili slučajnom, nasumičnom potragom. Za to su uglavnom zaslužni algoritmi, sumorna repetitivnost, ali i utjecaj vršnjaka koji se najbrže širi TikTokom. Glazba kao tematska okosnica u kazalištu, bila ona za djecu ili odrasle, nerijetko je uronjena u instrumentalnu tradiciju rocka pritom potpuno ignorirajući stvarnost, koju je ove godine fino zatresao Billboard pokazavši nam da je globalizacija uzela danak učinivši od susjednih zemalja tešku egzotiku u ritmu trap-folka.

Rock’n’roll bajka, nastala prema motivima Štefa Bartolića, tvrdoglavo odbija čučnuti pred nekom novom djecom / Snimila Dubravka Petrić

Rock’n’roll bajka u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića opire se toj stvarnosti tvrdoglavo odbijajući da čučne pred nekom novom djecom te da im se obrati jezikom koji im je bliži, prisniji. Nastala prema stripu Gluhe laste Štefa Bartolića, izvorno objavljivanom u zabavno-poučnom časopisu za mlade Modra lasta od 1994., predstava se uglavnom oslanja na prve četiri epizode u kojoj se miješaju tinejdžerska zbunjenost i arogancija s ljubavnim i menadžerskim zavrzlamama oko školskog benda koji želi promijeniti stvari jer su stare naravno dosadne. Milan Fošner poneke dijelove mijenja (baka umjesto vokala postaje basistica, gitarist Goran stapa se i u vokal, epizode se pročišćuju i ulančavaju tako da nema prevelikih iznenađenja). Motörhead i Led Zeppelin zamijenila je autorska glazba Branka Kostelnika i njegova benda Roderick Novy. Redatelj Mario Kovač od eksplozivnog početka koji otvara Gordan Marijanović kao Goran ritmičkim nizanjem epizoda uz naivne i neprirodne dijaloge stvara sliku prašnjave mladosti kojoj ne preostaje ništa nego naslanjati se na priče odraslih, kad im nije ostavljen prostor da izgrade vlastite.

Jednostavna plakatno-paravanska scenografija i šareni kostimi (od countryja, jeansa do haljina bliskih Jovanki Broz) Ive Matije Bitanga i Lea Vukelića podcrtavaju prošlost, kao i svjetlo Igora Eleka, koje će umjesto razigranosti pružiti klasičnu pali-gasi-kulisu. Koliko se u stripu radnja odvija prilično brzo, u prvome redu kadriranjem, toliko se u Kovačevoj režiji odvija nevjerojatno sporo. Pokoje muzičke brojeve prekidaju tek suvremene referencije na Grdovića i Thompsona, Kiću Slabinca i Dinamite, pa i Dadu Topića. Ima i dociranja o velikoj alternativnoj prošlosti Osijeka (danas odavno izgubljenoj), ali i tipičnih stereotipa kako je „u moje vrijeme bilo bolje“. Iz drijemeža nas tek trgne rock-baka (izvrsna na basu Areta Ćurković) i pokoja dobra upadica nastavnice Aždajić (Lidija Helajz). Ponovno je Gordan Marijanović pokazao širinu spektra, glumačku radoznalost i zaigranost, kao i studenti osječke Akademije za umjetnost i kulturu, Silvijo Švast kao bubnjar Ivo i Grgur Grgić kao Danijel. Sugestivno i s humorom davali su doslovan i metaforički ritam izvedbi, no to nije bilo dovoljno da nadoknade nedostatak redateljske vizije, razigranih prijelaza, nešto avanture i nepoznatog koje čine adolescentski svijet i njegove probleme od nemara, prvih ljubavi i bezobrazluka. 

S druge pak strane, Dječje kazalište Branka Mihaljevića s Gradskim kazalištem Joza Ivakić iz Vinkovaca ovaj put zajednički otvaraju vrata mladima, kojima se u našem kazalištu dosljedno i iznimno bavi Renata Carola Gatica (usp. Pola-pola, Flekavac, Naš odgoj, Superjunaci). Obraćanje rizičnoj publici nosi stare zamke. Kako je Igor Tretinjak više puta istaknuo, budućnost kazališta za djecu i mlade jest u osuvremenjivanju na više razina, počevši od napuštanja klasične linearne strukture, „spoznajnog putovanja“, a bome i rješenja deus ex machina. Osnovni problem Rock’n’roll bajke njezina je publika. Umjesto djeci, zaokruženo i predvidljivo obraća se njihovim roditeljima te time propušta svestranije uvođenje glazbe u kazalište. Ali i približiti se upravo onima koji su premladi za veliko, a previše cool da i dalje idu u dječje kazalište. Na više smo primjera u istom gradu uostalom već naučili da se ne živi od puste priče.