Park Ribnjak i sv. Ivan Nepomuk

-

Od ranoga djetinjstva povezana sam s parkom Ribnjakom. Stanujući od osme godine u Tkalčićevoj  (a i pohađajući II. razred osnovne škole na Kaptolu), Ribnjak je bio moje prirodno okruženje. Moja draga prijateljica Marina, s kojom sam neko vrijeme dijelila i đačke klupe, stanovala je u Zvonarničkoj 3, točno nasuprot sjevernom ulazu u taj park, pa sam u njega često gledala i s njezinih prozora na prvom katu. Ništa nije stajalo na putu ni pogledu na tornjeve katedrale, meni najljepše kroz blagu izmaglicu (a takvi su i na platnu slikarice Anke Krizmanić). Vidjela sam još i jedine ostatke negdašnjega zida, zaobljena s ovalnom rešetkom u sredini. Zid je bio prilično visok i nije propuštao radoznale poglede, jer kako i bi?! Ipak je to bio biskupski vrt, popularno zvan Popov vrt. Taj je zbilja prošao štošta, uostalom kao i sve što dugo traje: od bujne  ljepote na starim litografijama do zapuštanja i kojekakvih preinaka i prenamjena. 

Od prvih početaka taj je prostor povezan s Kaptolom. Prvi mu spomen seže još u 1093,  godinu osnivanja Zagrebačke biskupije. Podno istočnoga zida katedrale bili su biskupski umjetni ribnjaci, koji su vodu dobivali iz potoka Medveščaka (ime Crikvenik spominje se mnogo rjeđe, malo je onih koji ga i znaju), a koji je izvirao kod Kraljičina zdenca i nenatkriven prolazio kroz dobar dio Zagreba. I moja Tkalčićeva ulica dugo se zvala Potok. Sve do 1913. potok Medveščak tekao je i njome nenatkriven. Uz njega su bili mostovi (Krvavi most, nazvan tako po bitki između Kaptola i Gradeca 1667. zbog polaganja prava na jednu stranu mosta, no nije to bila i jedina borba među tim suparnicima) i mlinovi (Mlinarska ulica i neke čvrstim zidom poduprte zgrade u njoj govore o tim vremenima). U tim su kaptolskim ribnjacima svećenici s Kaptola petkom lovili i ribu (težak život!). Ribnjaci su bili ondje do 19. stoljeća, kada je taj prostor biskup Aleksandar Alagović (1760-1837), još jedan poduzetni Slovak, odmah nakon svojeg ustoličenja odlučio urediti kao perivoj engleskoga tipa. To je nakon isušivanja ribnjaka i dovršeno 1830. po nacrtima Leopolda Klingspögla. Kasnije je park bio zamišljen i kao park skulptura, no ta zamisao nije ostvarena. U parku su samo dvije: limena blještava glava Ivana Gorana Kovačića iz 1964. (rad Vojina Bakića) i Stid Antuna Augustinčića iz 1966. Ista je metalna Kovačićeva glava postavljena i u Goranovu rodnom Lukovdolu u Gorskom kotaru, gdje se svake godine održava pjesnička manifestacija Goranovo proljeće. Bakić je izradio i lanac za lukovdolskoga slavodobitnika. I nakon II. svjetskog rata bilo je planova da se park Ribnjak  osuvremeni. Godine 1949. predstavljen je plan krajobraznog arhitekta Zvonimira Fröhlicha za preoblikovanje nadbiskupskoga perivoja u prostran javni park (no negdašnji prvotni sjaj i raskoš nije više dosegnuo nikada). U tom zamišljenom parku svoje je mjesto našao i dječji bazen, koji će danas i pravi znalci teško naći. Zatrpan je i izgleda kao i okolna travnata livada. Tek se tu i tamo u toj negdašnjoj pačetvorini naziru rubovi bivšega bazena. U perivoju je nakon II. svjetskog rata podignuta i jedna dječja višenamjenska ustanova. Bile su tu jaslice, vrtić, pionirski dom, igraonica, tečajevi stranih jezika (tu sam neko vrijeme učila engleski), dvorane za dječje kazališne predstave, kinoprojekcije, a od 1985. tu su našli svoj dom za pokuse Klinci s Ribnjaka, poznati dječji zbor koji je osvojio i 12 diskografskih nagrada Porin. Danas su aktivnosti u njoj  još razgranatije, no često kad završe one kulturne, počinju one nekulturne, bučne razuzdane mladenačke zabave, što izaziva revolt stanovnika Ribnjaka. Upravo su uz tu zgradu bili predviđeni bazeni za manju i veću djecu, kakvim je rješenjima arhitekt Fröhlich bio sklon (povezan je s još jednim danas napuštenim zagrebačkim dječjim bazenom). Ideje koje ću sada spomenuti iznosim tek kao kuriozitet što se sve pomišljalo napraviti na tom prostoru. Arhitekti Zemljak i Bahovac predlagali su još 1930. u dijelu toga prostora čak izgradnju nogometnog stadiona s atletskom stazom te teniskim terenima, što ipak nije ostvareno. 

Snimilo MARIO ROGIĆ

Blizu jednog ulaza u park ili izlaza iz njega, presijecajući niski zid oko parka podignuta je 1825. kapelica sv. Ivana Nepomuka. Svetac djeluje pomalo izgubljeno u prometnoj vrevi koja tutnji pokraj njega, a kupa se i u benzinskim parama, jer je na tom trgu i podzemna garaža i benzinska crpka. Zašto je baš ovdje? Jer je i taj svetac i današnji Langov (nekoć Nadbiskupski) trg povezan s vodom. Bilo je tu jezerce, protiv kojeg su se 1870. pobunili žitelji Vlaške ulice moleći biskupa Josipa Mihalovića da ga isuši. Vodostaj mu je varirao od jezerca preko barice do katkada samo vlažne zemlje, što je bilo leglo bolesti. Za sveca to mjesto zacijelo nije bilo tako opasno kao silna Vltava, koja mu je došla glave. Jezerce je isušeno, a na njegovo su mjesto došli nama bliži automoto sadržaji. Nekad je uz onih nekoliko zgrada na južnoj strani bilo i stajalište taksija (zvano Autozov). Sv. Ivan Nepomuk, rođen u češkom Nepomuku kraj Plzeňa 1340. ili 1345, umro u Pragu 1393, svakako je najposjećeniji praški svetac na Karlovu mostu. Upravo je s toga mjesta bio bačen u Vltavu jer svojem kralju, Vaclavu IV, nije htio odati kraljičinu ispovjednu tajnu. Po legendi, te je noći na mjestu svečeva mučeništva palo iznad vode sedam zvijezda, što ga, naravno, nije vratilo u život. Svecu su crkve podignute i kod nas: Omiš, Glina, Saborsko, Stupnik, Vrbovsko, a kipova ima više. Spomendan mu je 16. svibnja. Osim što je zaštitnik Češke i Praga, štiti ispovjednike, mostove, siromahe i ljude od poplave. Danas bi imao pune ruke posla.