Odlično glazbeno izdanje s međunarodnim potencijalom

-

Potkraj 2021. Hrvatska radiotelevizija objavila je dvostruki nosač zvuka naslovljen 1916. Povijesni koncert – stoljeće poslije. Poznavateljima domaće glazbene povijesti dovoljno primamljiv bit će sam naslov, dok će oni kojima 1916. godina ne znači mnogo zastati privučeni decentnim, ali atraktivnim dizajnom nosača zvuka. Već na prvu riječ je dakle o proizvodu koji privlači pozornost i upada u oči.

Prvi dojam neće oslabiti ni kad se nosač zvuka bolje upozna. Naličje korica CD-a donosi zanimljiv kolaž koji prikazuje šest lica autora: jednu skladateljicu i pet skladatelja koji su se našli na programu koncerta premijerno izvedena 5. veljače 1916. u Hrvatskome narodnom kazalištu. I ta je vizualna poruka pogođena: fotografije koje je urednički tim odabrao prikazuju Krešimira Baranovića, Božidara Širolu, Franju Dugana, Svetislava Stančića, Doru Pejačević i Antuna Dobronića (slijedom izvedbi na koncertu koji prati raspored na kolažu) u mladoj dobi, točnije u dobi u kojoj su skladatelji otprilike bili u vrijeme povijesnog koncerta 1916. Naime, šest skladateljskih ličnosti bilo je u vrijeme praizvedbe njihovih djela različite dobi (od najmlađeg Stančića, koji je napunio dvadeset, do njegova učitelja kompozicije Dugana na početku petog desetljeća života), a i njihove sudbine nakon Simfonijskog koncerta mladih hrvatskih skladatelja, kako je glasio službeni naziv događaja, bile su različite. Dora Pejačević prva je otišla s ovoga svijeta: njezin mladi život ugasio se netom nakon poroda sina Thea sedam godina poslije praizvedbe njezina Klavirskog koncerta op. 33, pa je fotografija koja je prikazuje na nosaču zvuka najsličnija liku skladateljice kakav nosimo u kolektivnom sjećanju. No to se ne može reći za ostale skladatelje, posebno Svetislava Stančića, redovito prikazivana iz vremena kada je bio autoritativni profesor klavira na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Uistinu, mlada lica Svetislava Stančića i Krešimira Baranovića, skladatelja pred kojima je 1916. bilo više od pola stoljeća života, ne odaju ništa od njihove kasnije životne i profesionalne težine. U tom je ključu važno razumijevanje skladbi koje ćemo čuti na nosaču zvuka: većinu njih velika imena hrvatske glazbe 20. stoljeća napisala su gotovo kao djeca.

Naslovnica CD-a i

Pet godina poslije

Dvostruki nosač zvuka prati opsežna knjižica pisana na hrvatskom i engleskom jeziku na čak šezdesetak stranica. Knjižica je ključ za skladbe, uputa za uporabu i razumijevanje skladatelja i djela. Iako je pisan temeljito i znalački, prateći tekst mogao je ponuditi još zanimljivih detalja o koncertu i njegovoj recepciji, koji bi kod publike dodatno pojačali nestrpljenje i želju da poslušaju skladbe. Kao izlika da CD izlazi s pet godina zakašnjenja (2021) mogla se povući paralela sa zakašnjelom reprizom koncerta planiranom 1966, u povodu pedesete godišnjice koncerta, koja je ipak održana 1971. Simfonijskim orkestrom Radio-televizije Zagreb ravnao je Boris Papandopulo, klavirsku dionicu koncerta Dore Pejačević svirala je Pavica Gvozdić, bivša studentica već pokojnog Stančića, dok je vokal u Širolinu Notturnu izvela Mirjana Bohanec (tada Bohanec-Švacov). A nakon toga su uistinu izvrsne skladbe opet pomalo pale u zaborav, dok Simfonijski orkestar HRT-a nije odlučio skinuti prašinu s njihovih partitura i izvesti ih u razmaku od tri godine. Snimke koje sadrži nosač zvuka nastale su 2013. (Klavirski koncert Dore Pejačević, izveden očito u povodu stote godišnjice nastanka djela), 2014. (Koncertna predigra Krešimira Baranovića), 2015. (Simfonijski andante Franje Dugana i Karneval Antuna Dobronića) i konačno jubilarne 2016. (Notturno Božidara Širole i Simfonijski scherzo Svetislava Stančića).

Odluka o uvrštavanju pojedinih skladbi na programe nekoliko koncerata svakako je bio pametniji potez od jednog „jubilarnog koncerta“ koji se mogao održati 5. veljače 2016. Naime, treba biti realan i priznati da je interes za te skladbe i skladatelje danas neusporedivo manji nego prije sto godina, pa je umjesto vjerojatno poluprazna Lisinskog na „jubilarnom“ koncertu do kojeg nije došlo svakako bilo bolje zagrebačkoj publici ponuditi program Simfonijskog koncerta „na rate“, tj. na šest različitih koncerata. Svojevrsni nedostatak tog koncepta jest stilska neujednačenost snimaka, ali i mnoštvo imena – jednim orkestrom ravnalo je čak šest različitih dirigenata: Jurij Simonov (Baranović), Mladen Tarbuk (Širola), Daniel Smith (Dugan), Pavle Dešpalj (Stančić), Aleksandar Marković (Pejačević) i Patrick Gallois (Dobronić). Uz dvoje solista, pijanisticu Martinu Filjak i sopranisticu Ilijanu Korać Teklić, nakupilo se osam opsežnih dvojezičnih biografija za programsku knjižicu, što je zapravo opterećenje čitatelju. Umjesto podataka gdje su dirigenti studirali i s kojim su orkestrima nastupili, možda bi bilo zanimljivije zamoliti ih da opišu osobni doživljaj skladbe s Povijesnog koncerta koju su izveli, što HRT djelomično i donosi u priopćenju za medije na svojim mrežnim stranicama od 4. veljače 2022.

Kolaž iz knjižice s portretima Baranovića, Širole, Dugana, Stančića, Pejačević i Dobronića / Izvor HRT

Sljedeće je problematično mjesto knjižice (ne)pozivanje na muzikološku literaturu. Jedini muzikološki tekst koji autorice (Nataša Leverić Špoljarić i Ana Vidić) citiraju u knjižici napunit će uskoro pedeset godina i gotovo je jednako „povijesni“ kao koncert o kojem pišu. Riječ je o tekstu Koraljke Kos iz muzikološkog časopisa Arti musices iz 1974. No fascinantno vitalna akademkinja Kos održala je izlaganje na sličnu temu i na velikom muzikološkom simpoziju o Prvome svjetskom ratu i glazbi (listopad 2017), nakon kojega je slijedio izrazito opsežan istoimeni zbornik objavljen 2019. s barem tri relevantna teksta o Povijesnom koncertu (u prvom redu tekst Sanje Majer-Bobetko o analizi kritika s koncerta, koji se mogao sjajno iskoristiti za programsku knjižicu). Novi tekstovi o Simfonijskom koncertu iz 1916. stavljaju ga u kontekst s dvama drugim koncertima iz proljeća iste godine, na kojima su se mladi hrvatski skladatelji (uglavnom isti kao 5. veljače) predstavili zborskim i komornim skladbama (travanj–svibanj 1916). No za razliku od Simfonijskog koncerta koji je odmah bio prepoznat kao nadiranje moderne u hrvatsku glazbu, vokalni koncert od 1. i 8. travnja 1916. (puno ime bilo je Koncerat mladih hrvatskih skladatelja Hrvatskoga pjevačkog kluba Lisinski) kritika je ocijenila kao početak nacionalnog stila koji će punim plućima prodisati u međuratnom razdoblju. Slijedio je Komorni koncerat mladjih hrvatskih skladatelja (ovoga puta ne mladih) 2. svibnja 1916, održan u sklopu izložbenog projekta Hrvatski proljetni salon. Skladbe s tih dvaju koncerata jedva čekaju ponovnu izvedbu i odgovarajuće nosače zvuka.

Svih šest ipak stilski različitih skladbi predstavljeno je na nosaču zvuka u sjajnim izvedbama. Ruski dirigent Jurij Simonov udahnuo je Baranoviću duh Stravinskog, izvukavši tako sav kolorit skladateljeve partiture. Na sličnom je tragu, s nešto manje poleta – što se može pripisati i Stančićevoj partituri, Dešpaljeva izvedba Simfonijskog scherza, a vedrine, metrike i energije ne nedostaje ni u Dobronićevom Karnevalu, osobito u prvom i trećem stavku, u izvedbi francuskog dirigenta Patricka Galloisa. Tri skladbe nastale u nacionalnom duhu nadolazećeg međuratnog razdoblja zahvalna su građa za izvođenje, što se ne bi moglo reći za akademski pisan Simfonijski andante Franje Dugana. Uz malo više dinamike i vještije fraziranje Daniel Smith izvukao bi ono čega u partituri nema. Sve pohvale zaslužuju dvije solistice – uvijek briljantna Martina Filjak i vrlo suptilna i istovremeno precizna sopranistica Ilijana Korać Teklić u Širolinu Notturnu. U izvedbi Mladena Tarbuka čuje se studiozan pristup djelu i dodatno osnažen impresionistički ton velike orkestralne skladbe, na tragu ranijih Tarbukovih izvedbi npr. Bersine Idile.

Druga polovica posla

Posao koji je započeo izvedbom Klavirskog koncerta Dore Pejačević prije gotovo deset godina dovršen je objavljivanjem dvostrukog nosača zvuka 2021. Simfonijski orkestar, šest dirigenata i dvije solistice s jedne (izvođačke) strane i tim koji se pobrinuo da nosač zvuka ugleda svjetlo dana, na čijem je čelu urednica Ana Vidić s druge (provedbene) strane zaslužuju stajaće ovacije i gromoglasne uzvike „bravo“. Ali to je samo dio posla. Drugi dio posla obuhvaća distribuciju sjajnoga nosača zvuka i trud da CD dođe u prave ruke (što god to značilo). Glavna zadaća izrazito popularna pojma brending Hrvatske jest širenje spoznaje da „mala zemlja za veliki odmor“, odnosno „Mediteran kakav je nekad bio“ ima i sjajnu umjetnost, u ovom slučaju glazbu koja se svirala prije sto godina. Iako se to ne bi reklo na prvi pogled, svjetska publika zasićena je sve kvalitetnijim izvedbama Mozarta i Beethovena i traži ili nepoznate i nepriznate skladbe velikih majstora ili nove i svježe priče „malih“ naroda i pojedinaca, čija ostvarenja igrom slučaja nisu dosegnula popularnost velikih. Stoga su urednici radijskih postaja diljem svijeta prave osobe na čije adrese treba uputiti nosač zvuka.

Priča o Simfonijskom koncertu mladih hrvatskih skladatelja dostojna je barem jedne sezone Netflixove mini-serije i kao takva izrazito zahvalna za međunarodnu publiku. Trud koji je organizator koncerta Fridrik Rukavina uložio da bi uopće ostvario koncert, pohvale medija koje su više bile usmjerene njegovu nadređenom, intendantu Trešćecu-Branjskom nego njemu kao istinskom organizatoru koncerta, posudba klavira iz HGZ-a na kojem je Stančić praizveo koncert Dore Pejačević i njezino žurno putovanje u Budimpeštu nakon koncerta da se susretne s ocem, umirovljenim banom Teodorom Pejačevićem, koji je u veljači 1916. netom pušten iz francuskog zarobljeništva – sve su to epizode koje priču o koncertu iz 1916. čine izrazito zanimljivom. U današnje vrijeme posebno je relevantan pristup onaj iz pozicije rodnih studija. U društvu petorice kolega Dora Pejačević bila je do te mjere nevidljiva da je bila jedina s programa čije drugo djelo nije izvedeno na ranije spomenutima vokalnom i komornom koncertu, svojevrsnim nastavcima velikoga slavlja iz veljače 1916. Stvar postaje jasnija dodamo li tomu da kritičar potpisan inicijalima S. T. u novinama Hrvatska (broj 1248) Doru do te mjere zanemaruje da govori o „šestorici mladjih hrvatskih skladatelja“, za koje u sljedećoj rečenici kaže: „vražji su dečki ti naši ‚mlajši‘ glasbenici!“.

Djela izvedena na Simfonijskom koncertu mladih hrvatskih skladatelja i kontekst njihova nastanka, praizvedbe i daljnjih izvedbi predivna su tema za istraživanje i izrazito zahvalan materijal za predstavljanje hrvatske glazbe sebi i drugima. Izdanje ovog nosača zvuka nije samo podsjetnik da je provincijski Zagreb na rubu Monarhije usred do tada najvećega rata u povijesti praizveo odlična djela, nego i da se o svojoj glazbenoj baštini ipak znamo dobro brinuti.