Objedinjavanje vlastitih stvaralačkih principa

-

U čisto formalnom smislu izložba Vlade Marteka u Galeriji Matice hrvatske naslovljena Konceptualistički arhiv mogla bi se okarakterizirati kao slikarska s obzirom da umjetnik doista prezentira šest ovećih, prepariranih te na okvire uredno nategnutih platna. Pa ipak, riječ je o nedvojbeno prepoznatljivoj Martekovoj umjetničkoj strategiji zasnovanoj na prožimanju vizualnih i tekstualnih komponenata, posredovanjem kojih taj doajen hrvatske konceptualne umjetnosti na neki način objedinjuje vlastite stvaralačke principe. Konceptualistički arhiv čine, naime, slikarska platna ispisana kredama u boji uoči otvaranja izložbe u samu prostoru galerije, pri čemu svako platno sadržava jednu od ukupno šest tematskih ili pojmovnih kategorija: Određenja, Poetika, Uvjetovanost, Evergrini, Djeca konceptualizma i Razrješenja. Svaka od navedenih kategorija prikazana je natuknicama gdje se taksativno navode pojmovi, dok se tek na dva mjesta mogu pronaći cjelovite rečenice ili citati. Na platnu s Određenjima navode se natuknice o obrazovanju i formativnim poetskim i likovnim utjecajima što se radijalno šire iz (znakovito) prazne kružnice. To je jedino izloženo platno kojem je sadržaj kompozicijski organiziran, i to posredovanjem očitih simbola jastva i cjelovitosti.

Iz postava izložbe

Ravnoteža između ideje i stvaralačkog procesa

Kod Poetike autor pak numeriranim natuknicama i njihovim potkategorijama opisuje temeljna načela svoga umjetničkog stvaranja, uz zaključni autocitat koji glasi:

„Jednostavno je kraj reprezentacije“. Uvjetovanost kao iduća idejna kategorija definirana je elementarnim procesima u poeziji uz navođenje medija (ili tehnika) kroz koje se Martek redovito izražava, bilo da je riječ o crtežima, grafikama, objektima ili pak akcijama, agitacijama, pred-pjesmama i samizdatima. U samome središtu, kao poveznica među navedenim segmentima, ističe se crnom bojom ispisana poruka „When attitudes became form“ – vjerojatno izravna referencija na jednu od prijelomnih izložbi u povijesti suvremene umjetnosti kustosa Haralda Szeemanna iz 1969. Osim što su na toj izložbi konačno afirmirani radovi s područja konceptualne umjetnosti, land arta, arte povera, postminimalizma itd., izložba je također demonstrirala posve nov odnos između umjetnika i kustosa, ali i njihovo zajedničko tretiranje galerijskoga prostora. Umjetnici su, naime, svoje radove stvarali tjednima prije izložbe na licu mjesta, čime je izložbeni prostor poprimio karakteristike atelijera. Na taj je način uspostavljena ravnoteža između ideje i stvaralačkog procesa, dok kustos istodobno postavlja izložbu te također na određeni način postaje generator izvornih zamisli. U radu Konceptualistički arhiv Martek ostaje vjeran vlastitom umjetničkom izričaju, ali pritom kao da se može iščitati i svojevrsni hommage Szeemannovoj izložbi. On, naime – već je istaknuto – Galeriju Matice hrvatske pretvara u svoj atelijer te nekoliko dana prije otvaranja izložbe u njoj ispisuje svoja platna. Da su radovi istodobno stvarani i postavljani jasno svjedoči platno Djeca konceptualizma, pod kojim je ostala savršeno ravna linija praha ljubičaste krede kao trag ispisivanja in situ. Martekovo radikalno negiranje reprezentativnosti prelilo se, dakako, i u sam postav izložbe tako da platna nisu obješena na zidove već položena uz njih, i to na izmaknutim odnosno asimetričnim pozicijama, bilo da je riječ o blagim otklonima pozicioniranjem okomito na uglove galerije, ili pak asimetričnim izmicanjima do ruba perimetara zida. Petnaest Martekovih radova, uz navedene tehnike, čine kategoriju Evergrini, a autor upravo njih navodi jer su najviše spominjani odnosno reproducirani u stručnim i manje stručnim publikacijama, pri čemu ih i publika najviše voli. Popis kao takav važan je dokument o prirodi Martekova rada i djelovanja, a zaključuje ga rečenica „Onaj koji zna kako me treba čitati, čitat će autobiografiju iz same forme“. Kod već spomenuta platna, Djeca konceptualizma, uz dominanto korištenje francuskog jezika s prijevodom na hrvatski u zagradama, navedeni su pojmovi koji naizgled čine manifest konceptualne umjetnosti. Na posljednjem platnu, u slobodnoj interpretaciji nazvanu Razrješenja, navode se tehnike, odnosno mediji kroz koje je autor konceptualistički isprepleo poeziju, izravnu komunikaciju, slikarstvo, kiparstvo, filozofiju i fotografiju u prostoru.

Vlado Martek za vrijeme stvaralačkog procesa / Snimio Luka Pešun

A osim šest velikih platna, Martek iza stupova galerije postavlja i dva mala crna platna. Jedno od njih sadrži broj njegova mobitela, a na drugom je ispisana rečenica „Ne nadam se iluzijama“ – jer kako sam navodi, umjetnost je velik spremnik iluzija, odnosno značaja, a opasnost se krije u neravnoteži.

Subverzija slike

Rezimiranje i sinteza, postupci tipični kako za Marteka tako i za konceptualnu umjetnost u cjelini, artikuliraju svojevrsnu arhivu autorova dugačka radnoga vijeka ispisanu na platnima za njega neobično velikih formata. Redovitim korištenjem običnog papira manjih dimenzija kao podloge, koji sam po sebi nema estetsku ili bilo kakvu drugu dodanu vrijednost, Martek negira samu sliku. Subverzija slike i dokidanje njezine reprezentativnosti u njegovu će slučaju postati još intenzivnijom upravo zahvaljujući posezanju za velikim platnima kao podlogama implicitnih estetskih vrijednosti. A taj će postupak biti dovršen radikalnom i u osnovi apsurdnom akcijom brisanja teksta sa svakoga od izloženih platna. Tema praznine – prisutna općenito u neoavangardi, a samim time i u Martekovu radu – time će na paradoksalan način biti arhivski potvrđena, kao posve nov gestualni iskorak. I doista, citiram, „Jednostavno je kraj reprezentacije.“ Veliki spremnik iluzija time je optimalno ispunjen. Ili možda ipak ispražnjen, kako se već uzme.