Nismo svjesni veličine naših književnika u svijetu

-

Koliko se brinemo za hrvatske pisce u iseljeništvu? bila je tema tribine Bez cenzure koja je pod moderiranjem književnice Lade Žigo Španić održana 12. svibnja u Društvu hrvatskih književnika (DHK) u Zagrebu. Sudjelovali su eminentni stručnjaci – diplomatkinja i hispanistica Željka Lovrenčić, književni povjesničar Đuro Vidmarović i publicistkinja migrantske literature Vesna Kukavica, dok su se u raspravu uključili Vladimir Peter Goss, koji se predstavio kao američko-hrvatski pisac, i Stjepan Šešelj, nekadašnji predsjednik Sekcije za iseljeničku književnost DHK-a osnovane 1990, koja je uz časopis Korabljica nemjerljivo pridonijela spajanju hrvatskog iseljeništva s maticom zemljom, a posebno hrvatskih umjetnika u Hrvatskoj i iseljeništvu. 

O svojevrsnom fenomenu hrvatske dijaspore i pisaca hrvatskog podrijetla u Čileu govorila je Željka Lovrenčić, koja je godinama živjela i radila u toj zemlji i bavila se španjolskom croaticom,  koju je obrađivala u svom esejističkom opusu, kao i u doktorskoj disertaciji objavljenoj u knjizi Od pustinje do ledenjaka – književnost čileanskih Hrvata, 2013.

Lada Žigo Španić, Marko Gregur, Božica Brkan, Željka Lovrenčić, Đuro Vidmarović i Vladimir Peter Goss

„U knjizi se bavim s četiri generacije književnika hrvatskog porijekla i općenito hrvatskom dijasporom koja je postala svojevrsni fenomen. Danas u Čileu ima oko 300 književnika hrvatskih korijena koji uglavnom pišu na španjolskom, ali nisu izgubili hrvatski identitet“, navela je Željka Lovrenčić istaknuvši da je Punta Arenas bio rasadište uspješnih hrvatskih iseljenika, među kojima su bili i sada postoje brojni pisci kojima je stalo do Hrvatske i koji su oduševljeni bilo kojom poveznicom s matičnom državom. Sazrelo je vrijeme i neophodno je sačiniti reprezentativnu antologiju izvandomovinskih autora kako bismo mogli zaključiti da se kvalitetno i sustavno brinemo o piscima iz iseljeništva, naglasila je Željka Lovrenčić.

Najprisutnija je španjolska croatica

Kada je u pitanju prekooceansko iseljeništvo, govorimo o književnoj tradiciji na hrvatskom jeziku od 130 godina. Kada su u pitanju hrvatske manjine u europskome susjedstvu, govori se o književnoj tradiciji na hrvatskome jeziku od četvrt tisućljeća, a kada je u pitanju književnost hrvatskih pisaca izvan RH na jezicima domicilnih zemalja, vremenske okomice su malo kraće i zahvaćaju tek dvije trećine 20. stoljeća. Sudeći prema ubaštinjenim književnim djelima i njihovoj bibliografiji u Leksikonu hrvatskog iseljeništva i manjina, ali i katalogu najveće znanstvene biblioteke svijeta The British Library,  inozemna se croatica susreće na više od dvanaest jezika, kazao je Đuro Vidmarović, kojemu je fokus na književnosti hrvatskih autohtonih manjina u kojima, kaže, postoje izvrsni pisci kao što su Jasna Melvinger, Jurica Čenar, Josip Gujaz Đuretin. Naše pisce iznikle u hrvatskim autohtonim zajednicama ne treba izdvajati kao zasebnu cjelinu, već ih treba uvrstiti u hrvatsku književnost, a to, ocijenio je, zbog nedostatka interesa ide vrlo sporo.

Prema ocjeni Vesne Kukavica, koja je izložila detaljan povijesni pregled književnosti hrvatskih pisaca u svijetu, najprisutnija je španjolska croatica, dok je anglofono područje, unatoč dostupnosti knjiga u najvećoj internetskoj knjižari, paradoksalno manje istraživano.

Prva naša antologija u inozemstvu datira s početka 20. stoljeća, kad je Josip Marohnić 1900. u Americi tiskao antologiju usmene hrvatske poezije. Prva je domovinska antologija Skupljena baština Stijepa Mijovića Kočana iz 1993. No 21. stoljeće donosi niz književnoteorijskih preglednih pothvata iseljeničke književnosti od knjige Tuge Tarle pod naslovom Hrvatska / Australija i Novi Zeland. Povijesni i kulturni odnosi i knjige Jerka Ljubetića o čileansko-hrvatskim književnim vezama, koje geografski zahvaćaju južnu hemisferu od Australije i Novoga Zelanda do Čilea. Slijede teorijski pregledi profesorice Sveučilišta u Rijeci Branke Kalogjera usredotočeni na anglofonu i hispanofonu dionicu sjeverne polutke (Pisci između dviju domovina; Izlaz iz iluzija, 2003, 2007).

Kad su manjine u pitanju, tu je opus književnog povjesničara Đure Vidmarovića, koji je temeljito zahvatio prostor europskog susjedstva, a najizrazitiji mu je znanstveni doseg u monografijama o književnom djelu Jurice Čenara (Austrija) i Josipa Gujaša Đuretina (Mađarska), podsjetila je Vesna Kukavica, dodajući da kroatologinja s Hrvatskih studija Sanja Vulić također ostvaruje iznimne rezultate u opisu korpusa hrvatskih manjina iz europskoga susjedstva. Također je navela da je akademik Nikola Benčić cjelovito opisao književnost gradišćanskih Hrvata, dok je doktorska disertacija Stjepana Blažetina usredotočena na književnost Hrvata u Mađarskoj (2017), uz koju on danas ima objavljene i dvije reprezentativne  antologije  – Rasuto biserje i Sjajna igra, pregled književnosti za djecu.

Pregled dostupnih izvora

Vesna Kukavica je podsjetila da je akademik Ante Sekulić istražio i objavio povijest književnosti podunavskih Hrvata te da je njegovo stvaralaštvo nastavio krug esejista oko Tomislava Žigmanova, koji je objavio niz pregleda suvremenoga književnog stvaralaštva u Vojvodini. Panoramski pregled Hrvatska književnost u egzilu Vinka Grubišića tiskan je u Barceloni 1991. (Knjižnica Hrvatske revije) i njime je prokrčen put svim književnopovijesnim radovima o književnosti u dijaspori od osamostaljenja RH 90-ih naovamo. Pregled emigrantske književnosti Šimuna Šite Ćorića nastoji prikazati književnu produkciju u iseljeništvu do 90-ih 20. stoljeća.  No unatoč demokratizaciji društva i taj se pregled koji je doživio više izdanja ograđuje od reprezentativnosti korpusa, istaknula je Vesna Kukavica.

Najuspjelije cjelovite povijesti hrvatske književnosti su one Dubravka Jelčića i Slobodana P. Novaka, a uz bok im je i studija Borisa Škvorca Australski Hrvati: mitovi i stvarnost, koja je dostupna u Digitalna zbirka NSK u Zagrebu, zahvaljujući naporima Ivane Hebrang Grgić, koja priređuje digitalnu bibliografiju hrvatskih knjiga izvan RH u okviru projekta Odsjek za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

Vesna Kukavica podsjetila je da su djela nastala na hrvatskome jeziku u iseljeništvu estetske relevantnosti većinom uvrštena u Hrvatsku književnu enciklopediju (2010) i to pod natuknicom Emigrantska književnost (2010), ne baveći se odveć terminološkom raznovrsnošću našega doba, što bi, naglasila je, trebalo s vremenom dopuniti.

Voditeljica tribine Lada Žigo Španić ustvrdila je da su pisci iz dijaspore integrirani u cjelovite hrvatske povijesti književnosti od devedesetih naovamo, a raznovrsna književna scena u svoje programe uvrštava promocije knjiga autora iz dijaspore.

Književnopovijesne su činjenice da je korpus od 1997. integriran u cjelovite hrvatske povijesti književnosti i da su primjerice u reprezentativnoj nacionalnoj ediciji Stoljeća hrvatske književnosti do sada tiskana izabrana djela Antuna Bonifačića, Antuna Nizetea,  Rajmunda Kuparea, Lucijana Kordića i Viktora Vide i da se korpusom bavi veći broj hrvatskih istraživača, odnosno da se o njemu pišu i objavljuju doktorske disertacije.

Od književnih rodova prevladava poezija, dok je proznih pisaca i dramatičara nešto manje. No često se objavljuju esejistička i memoarska djela. Sve je više autobiografskih knjiga visoke estetske razine i snažne poruke o izazovima života i stvaralaštva u višekulturnim sredinama na udaljenim meridijanima.

Uvijek može bolje

To je, ocijenila je Vesna Kukavica, evidentno i prema nagradama. Najviše je pisaca iz iseljeništva nagrađeno na Goranovu proljeću za životno djelo (Boris Maruna, Jasna Melvinger, Mario Suško…). Za književnu kritiku nagrađeni su Srećko Lipovčan i Tomislav Žigmanov, za prozu, ali i za poeziju, bila je nagrađena Irena Vrkljan s polustoljetnom berlinskom adresom. Rajmund Kupareo nekoć, a nedavno Tena Štivičić s londonskom adresom za dramsko pismo.

Sugovornici su zaključili da sustavnija briga za korpus hrvatske književnosti iz iseljeništva i za hrvatske pisce izvan RH počinje godine 1989. baš u Društvu književnika Hrvatske, kada je organiziran važan okrugli stol Književnost između dvije domovine.

Koliko god komunikacija nacionalne književnosti i recentne iseljeničke književnosti bila problematična ili ambivalentna, ona postoji i uvijek može biti bolja. U tom kontekstu sugovornici tribine prisjetili su se i sekcije DHK-a za hrvatsku književnost u iseljeništvu koja je osnovana  90-ih, a kojoj je na čelu bio predsjednik Stjepan Šešelj. Uspostavila je veze s hrvatskim autorima i njihovim organizacijama po svijetu. Časopis Korabljica tijekom svog višegodišnjeg izlaženja zahvatio je književnu scenu izvan Domovine i prava je šteta da su ga nedostaci financijske naravi ugasili. Važno je uključivati pisce iz iseljeništva u književne manifestacije i književnu periodiku u Domovini, otvoriti natječaje za književne nagrade i inozemnim autorima naših korijena te učiniti njihove knjige lako dostupnima čitateljstvu u RH u knjižarama, ali i knjižnicama na sveučilištima diljem RH. Loše je da se ne otkupljuju knjige autora iz dijaspore ni trideset godina od osamostaljenja RH, a to bi sigurno pridonijelo većoj vidljivosti pisaca hrvatskog podrijetla u inozemstvu, među kojima su već stasali oni koji su u rangu Miroslava Krleže i Mire Gavrana, poručeno je s tribine, a Vladimir Peter Goss k tomu dodao da Hrvati nisu svjesni kolika je vrijednost djela naših književnika u svijetu.