Na terasi hotela Admiral

Stolovi puni čaša, boca, vrhom punih pepeljara, mnoge su čaše neispijene do kraja, a ima i polupunih boca. Bilo se tu sinoć i duže nego što je trebalo da se utaži svaka žeđ za tekućinama, sve dok žeđ za druženjem nije posustala pred umorom i pospanošću.

To je ranojutarnja slika koju zatječem na terasi hotela Admiral u Vinkovcima u kojem je smješten Festival glumca. Neki po tome sude o Festivalu i misle da je sve to jedna velika pijanka. Krivo, jako krivo. To je tek vidljivi dio, jedna osmina te goleme sante. Santa je kriva usporedba, kada se govori o Festivalu ne može se ni kao usporedba koristiti nešto hladno. Zato, to je tek dim iznad vulkana. Vidljivi dio koji se diže iz uzavrele lave glumačke energije i kolegijalnosti.

Neki su sinoć igrali predstavu u jednom od gradova Vukovarsko-srijemske županije (Iloku, Otoku, Vukovaru, Županji ili Vinkovcima) i vratili se u hotel tek pred ponoć, dobili pakete za večeru koju nisu stigli pojesti, a kolege su ih čekali da zajedno slave istinski duh, ideju ovog festivala, a to je druženje kolega. Samo bi glumački službenik mogao poslije predstave otići u hotelsku sobu sa svojom hladnom večerom, pa na spavanje. Naše glumište obiluje sjajnim glumcima, a glumački su službenici rijetkost. Zato se tu do pred jutro družilo uz kolegijalnu ljubav, razumijevanje i pošalice.

Na njegov Dan, sudionici poziraju s ovogodišnjim domaćinom Festivala, Jozom Radošem

Festival su osmislili i pokrenuli istinski velikani glumišta Vanja Drach i Zvonimir Torjanac, uz svesrdnu pomoć Himze Nuhanovića, još dok je rat trajao, a sve u nakani da donesu malo radosti i podrške u stradale krajeve, a od samih početaka bila je ideja da to ne bude festival kazališta, nego festival glumaca. Premisa je bila i još jest, kao što je napisao Zvonimir Torjanac u uvodnoj knjižici trećeg Festivala:

„Glumac je početak i zametak kazališnog čina, tijelo i duša piščeva djela. Glumac – i sam i kao mnoštvo – može s punim pravom reći ‘Kazalište – to sam ja!’. Iz skromnosti i ljubavi prema teatru on to nikada ne izgovara i zato, kako bismo potakli, afirmirali i popularizirali godinama u drugi plan potiskivano glumačko stvaralaštvo, posvećujemo mu ovaj Festival. Festival je festival (dobre) glume, glumačkog umijeća, glumačke osobnosti, dara, specifičnosti i nikad ugasla svjetla.“

Glumci gledaju glumce

Ideja je bila, a to se nekad više nekad manje održalo sve do sada, da glumci jedni drugima gledaju predstave, jer rijetko imaju prilike za to, pogotovo ako predstava nije iz njihova grada, i da se druže, razgovaraju, razmjenjuju iskustava i učvršćuju prijateljstva. Da je upravo to ideja, spoznao sam u dugim vožnjama s Vanjom i Torijem prema Vinkovcima. Vožnje su bile duge, bez obzira što je autocesta i distanca se može projuriti jako brzo, jer sam imao osjećaj da je to putovanje njima uvijek svojevrsno obredno putovanje povratka u ishodište, a i prostate su zahtijevale da često posjetimo benzinske crpke. Nismo se žurili. Jedne godine s nama je bio i Špiro Guberina, stali smo na crpku i uz piće lamentirali o najslađem jelu iz djetinjstva. Zaključak je bio da je to, bez konkurencije, kruh s masti posut crvenom paprikom i solju. Te tri glumačke zvijezde svagdje su plijenile pozornost, tako je i kuharica očito čula naš razgovor, pa i prije nego što smo opisali sve užitke koje je pružao takav obrok, još kad bi s masnim kruhom otišao u vrt i otkinuo paradajz i obrisao ga o hlače, za stol došlo četiri kriške kruha s masti i crvenom paprikom. Bilo je skoro kao u djetinjstvu.

Za mene je sve to dio festivala. Mišljenja sam, takav sam dojam stekao, da su i te tri glumačke legende dijelile moje uvjerenje.

Dok jutarnja smjena konobara hotela Admiral uklanja tragove sinoćnje kolegijalne ljubavi, ja dobivam prvu jutarnju kavu. To su mi najljepši trenuci festivala. Polako pristižu neki dragi ljudi, bez iznimke vrsni glumci. Dolazi tihi i samozatajni Jozo Radoš, prvak drame HNK-a u Splitu, ovogodišnji domaćin festivala, sa suprugom. Šuti kao i inače, a kada nešto kaže, to je duhovito.

Institucija domaćina osmišljena je još 1995, na počecima Festivala, kako bi se i tom malom gestom ukazalo štovanje prema velikanima hrvatskog glumišta. To je jedna od najvećih časti koje glumac može dobiti. Njegov je zadatak da bude prisutan cijelog festivala, da dočekuje i ispraća kolege, da časti i da svakom glumcu da do znanja da je dobrodošao. Nešto kao otac glumačke obitelji. Popis onih koji su do sada bili domaćini jest popis glumačkih besmrtnika. Uz to domaćin ima i svoj dan. Dan domaćina je okupljanje glumačke obitelji i prijatelja u slavljenju zajedništva. Prisustvovao sam mnogima i uvijek sam bio radostan što sam dio te obitelji, iako nisam glumac, ali sam član HDDU-a.

Prohić, Ševo, Svedružić

Na terasi Admirala sve je više ljudi. Dolazi ugodni sugovornik o svim temama Nedim Prohić. Joško Ševo pridružuje se i nastavlja s performansom koji dosljedno provodi. On naime uporno krade upaljače, a to je podigao na razinu vrhunske igre, konceptualne predstave za prijatelje i namjernike. Elegantno i jedva primjetno ukrade svaki upaljač koji je nesmotreno ostavljen na stolu. Njegova bivša studentica, a sada ugledna glumica, ostavila je na stolu ispred sebe nešto okruglo i privlačno. Joško je to, naravno, kada je ona, u žaru razgovora, bila okrenuta leđima, ukrao.

„Profesore“, rekla je ne okrećući se, „to je labelo.“

On je s gnušanjem vratio tu stvar na stol i pogledao ima li gdje koji upaljač i tako nastavio svoj performans. Zadnji dan Festivala hvalit će se da ih je ukrao 42, a na pitanje što će mu to odgovara da će, kada Rusi zatvore dovod plina, on jedini imati dovoljno za grijanje.

Pridružuje se Anja Šovagović, sjeda i smije se nekoj pošalici zabačene glave tako iskreno i srdačno da vam ne preostaje ništa drugo nego da se i sami smijete.

Polako se pridružuju i mnogi drugi u ležernom ćaskanju o tome što je jučer bilo i što će danas biti.

Dolazi Davor Svedružić, taj divni čovjek i briljantni glumac, ujutro je neusporedivo tiši nego što je sinoć bio. Davor je ove godine izbornik festivala. O tome kaže:

„Iza nas je još jedna pandemijska godina, godina izolacije i ograničena rada kazališta. Ali i godina u kojoj kazališta i glumci, opet, nisu dopustili da im to umanji strast, ljubav i želju prema pozivu i poslu, za koji volimo reći da je najljepši na svijetu. To se vidi i po broju i kvaliteti prijavljenih predstava za 29. izdanje festivala. Svaki će izbornik reći da je imao nezahvalni posao izabrati samo nekolicinu predstava, od mnogo prijavljenih. Nezahvalan jest, ali je i odgovoran i prekrasan. I čast je! I ljepota!

Jedno od prvih jasnih sjećanja u životu mi je kada sam sjeo u gledalište, prije gotovo pedeset godina, i čekao početak svoje prve kazališne predstave Mendo i Slavica! Taj trenutak gašenja svjetla u dvorani i otvaranje zastora nikada neću zaboraviti!

I sada, nakon gotovo pedeset godina, ne znam koliko odgledanih predstava i nekoliko tisuća odigranih, taj osjećaj uzbuđenja i oduševljenja činom dolaska u kazalište, sjedanja u gledalište, gašenja svjetla i početka gledanja predstave nije me napustio.“

I još dodaje: „Trudio sam se biti objektivan, koliko je to moguće u tako subjektivnoj sferi kao što je umjetnost. Ali ovo jest umjetnost! I zanat. I vještina. I talent. I rad. I baš zbog toga težio sam da se u odabranim predstavama to vidi i da svaki glumac na sceni bude glavni lik predstave. Jer ovo je festival glumca!“

Dobri duh hrvatskoga
glumišta

Svedružićevo značenje za festival mnogo je veće od izborničke funkcije. Dok ga gledam kako zadnjeg Radića stavlja tamburašima u žice, dok ga na brodu, u plovidbi Bosutom, slušam u spontanoj, ne mogu reći stand-up, jer je sjedio, nego sit-down do beskraja duhovitoj improvizaciji, mislim kako je on dobri duh festivala, cijeloga hrvatskog glumišta.

Najgori i najteži dio posla uvijek odrađuju članovi žirija, ove godine su to bile članice – Perica Martinović. Anika Schmidt i Vanja Ćirić. Gotovo su me pregazile u jurnjavi nakon predstave U agoniji zagrebačkoga HNK-a u Vinkovcima koja je završila u 21 sat, jer su hitale na Kerempuhova Škrca koji počinje u 21 sat u Županji. I one i glumci u hotel su došli iza ponoći, a dočekale su ih kolege. Zato sam jutros zatekao stolove pune čaša, boca i pepeljara. Nije bilo ni jednog upaljača.

Volim si tepati da sam kazališni čovjek i uvijek na Festivalu pogledam sve predstave koje mogu, uživam u druženjima do pred jutro, sretan sam što me prihvaćaju kao dio obitelji iako nisam glumac, ali meni najljepši dio Festivala jesu jutarnje kave nakon zanimljiva dana.

****

Nagrade 29. Festivala glumca

Tijekom ovogodišnjeg Festivala glumca od 13. do 21. svibnja održano je sedamnaest predstava. Domaćin festivala bili su Grad Vinkovci i prvak Drame splitskog HNK-a Filip Radoš, a izbornik ovogodišnjeg Festivala glumca bio je kazališni, filmski i televizijski glumac Davor Svedružić. Nagrada Vanja Drach za najbolju predstavu u cjelini dodijeljena je ansamblu predstave Realisti autora Jure Karasa, u režiji Matka Raguža i produkciji Teatra Exit iz Zagreba, a nagrada Ivo Gregurović za izniman doprinos Festivalu glumca i glumačkom pozivu pripala je glumcu i pjesniku Enesu Kiševiću. Četiri ravnopravne nagrade Filip Šovagović za najbolja glumačka ostvarenja dobili su Siniša Popović za ulogu Henrika u predstavi Kad svijeće dogore u režiji Branka Ivande i koprodukciji Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i Teatra Erato iz Zagreba i Hrvoje Kečkeš za ulogu Harpagona u predstavi Škrtac u režiji U režiji Lee Anastazije Fleger i produkciji ZGK Komedija, potom Linda Begonja za ulogu Frosine u istoj predstavi i Nina Violić za ulogu Laure Lenbach u predstavi U agoniji u režiji Ivice Buljana i produkciji zagrebačkog HNK-a. Nagradu Ivo Fici za najbolje glumačko ostvarenje mladog glumca do 28 godina dobio je Domagoj Ivanković za uloge u predstavama Realisti, u režiji Matka Raguža i produkciji Teatra Exit iz Zagreba, i Mala Frida u režiji Anice Tomić i produkciji Gradskog kazališta Žar ptica iz Zagreba. Nagrada Nada Subotić, za najbolje glumačko ostvarenje mlade glumice do 28 godina, dodijeljena je Dei Presečki za ulogu Matiaša u predstavi Matiaš grabancijaš dijak  u režiji Krešimira Dolenčića i produkciji Hrvatskoga narodnog kazališta u Varaždinu. Nagrada Nevenka Filipović, za najbolje lutkarsko glumačko ostvarenje u predstavama za djecu i mlade, dodijeljena je Amandi Prenkaj za ulogu Male Fride u predstavi Mala Frida. Odlukom Festivalskog vijeća nagrada Zvonimir Torjanac za svekolik umjetnički i društveni doprinos kazališnoj umjetnosti na Festivalu glumca dodijeljena je Mateju Jankoviću. Nagrada za najbolji kazališni plakat dodijeljena je Dizajnerskom studiju Kuna zlatica za plakat predstave Nora. Također odlukom Festivalskog vijeća dodijeljeno je Posebno priznanje za osobni doprinos i dugogodišnje sudjelovanje u organizaciji Festivala glumca Radi Miriću. Jednaka nagrada, ali za dugogodišnji doprinos i sudjelovanje u organizaciji Festivala glumca, dodjeljuje se vjernom partneru Festivala, Gradskom kazalištu Joza Ivakić u Vinkovcima. (Redakcija)