I u glazbi samo mijena stalna jest

-

Muzikolog Charles Rosen izjavio je da je Schoenbergovo djelo Erwartung, uz Bergova Wozzecka i Posvećenje proljeća Igora Stravinskog, među nenadmašnim velikim spomenicima modernizma. Jednočinka Erwartung ili Iščekivanje jest monodrama u četiri scene koja usporeno, u pola sata, prikazuje što se događa tijekom jedne sekunde maksimalnoga duhovnog uzbuđenja prema libretu Marie Pappenheim. Njezin jezik sastoji se od parataktičnih, neorganiziranih nizova fragmentarnih rečenica iz kojih se iz ženske psihe mogu iskristalizirati asocijacije u obliku lirskog monologa.

Raspad sintakse u koncentriranom monološkom jeziku odgovara oslobađanju od funkcionalnih struktura tonaliteta. Male motivske cjeline podložne su trajnim promjenama i vođene unutarnjim impulsom teksta; recitativnim pokretom bez ponavljanja i mirovanja, a tempo se mijenja prema psihološkim impulsima straha. Jedan od pokazatelja složenosti glazbene partiture jest sama prva scena, koja sadrži promjene od čak 9 metara i 16 promjena tempa. Uspostavljanje jednočinke kao autonomnog žanra polazilo je od djela Augusta Strindberga koje je usvojila Bečka škola.

Snimio Dražen Šokčević

Monodramski su pokazatelji odricanje od interakcija među ljudima i redukcija tijekova radnje; karakteristike koje su u ekspresionističkoj drami Marie Pappenheim promišljene do kraja s najvećom mogućom dosljednošću. Fokus na sebstvo poprima najradikalniji oblik u iščekivanju ljubavnika zbog kojeg žena kreće u potragu i u konačnici se sublimira u čovjeka koji postoji samo kao mrtav rekvizit. Nacionalna operna prvakinja, vrsna mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović svojom izvedbom nije odala težinu svoje zadaće, dapače, svaku frazu popratila je emotivnim nabojem i visokim scenskim umijećem. Samo rijetki umjetnici mogu pružiti jedinstvo i jasnoću djela uz disonantne elemente, ritmičku neujednačenost, snažne kontraste u dinamici i izostanak jasne teme.

U razgovoru koji smo vodili prije praizvedbe pjevačica je izjavila kako je ta uloga jedna od najzahtjevnijih u njezinoj karijeri, a pripremala ju je godinu dana. „Oslanjala sam se na svoje iskustvo pjevanja dvadesetog stoljeća, Straussa, manje Wagnera, a jako mnogo Mahlera“, izjavila je dobitnica mnogih uglednih nagrada. Posljednju nagradu Vladimir Nazor, koju je osvojila u području glazbe, godišnju nagradu za operne uloge u 2021. godini, smatra krunom svoga rada, a primila je tu vijest na putu, upravo za probu Iščekivanja.

Dubravka Šeparović Mušović u jednoj od najzahtjevnijih uloga u karijeri

Tek kada je strogi samokritični skladatelj Johannes Brahms bio zadovoljan svojim radom, dopustio je izvođenje prve simfonije 1876. godine, dvadesetak i više godina nakon što je započeo sa skladanjem tog četverostavačnog djela. Zbog određenih skladateljskih postupaka koji podsjećaju na Ludwiga van Beethovena dirigent Hans von Bülow oduševljeno je tu simfoniju prozvao „Beethovenovom desetom“. Cijeli prvi stavak oštro je dramatičan, nigdje više nego u proširenom, polako građenu odlomku koji vodi do rekapitulacije. Ovdje je Brahmsov osjećaj dinamičke ekspanzije definitivan. Taj i četvrti stavak su počeci kompozicijskih metoda koje je Brahms prakticirao s potpunim majstorstvom: motivi se transformiraju kroz promjene ritma, dinamike, boje; oni su kombinirani, fragmentirani i razvijeni s nepogrešivim osjećajem za svoje inherentne mogućnosti. Dva središnja stavka suprotnost su početku, otapanje lirizma i uzdižuća ekspresivnost u Andanteu koji se zatvara onim zanosnim violinskim solima koji su zacijelo utrli put njegovu violinskom koncertu, prepoznaju se nježni šubertovski elementi u kontrastu s glasnim i snažnim Allegrettom, koji je Brahmsova personalizirana verzija Beethovenova Scherza. Uvod finala, s fragmentima Allegra, prošireniji je od prvog stavka i razvija strahovitost koja graniči s terorom. Taj mračni emocionalni ton konačno je probijen blistavim zovom roga i svečanim koralom koji govori o oslobođenju i miru. Zatim počinje tema koja je nazvana Brahmsovom verzijom teme Beethovenove Ode radosti u Devetoj simfoniji. U ponovnim pojavljivanjima ta je veličanstvena melodija izvor duboke utjehe, a u radikalnim preobrazbama jezgra za impozantnu veličanstvenost koja se odvija na putu do žarkog, neobuzdanog trijumfa. Dirigent Valentin Egel uspješno je poštivao klasicističku briljantnost djela ističući svaki harmonijski spoj i dinamičku gradaciju romantizma. Orkestar je pokazao virtuoznost, posebno u zadnjem stavku, a interpretacija je isticala različitosti svakog stavka, ali i dojam cjelovitosti.

Poveznicu između Schoenberga i Brahmsa riječko kazalište pronašlo je u skladatelju i dirigentu Alexanderu von Zemlinskom, čija se djela smatraju mostom između kasnog romantizma i modernističkih stilova dvadesetog stoljeća. Utjecaj Brahmsa očit je u ranim djelima Zemlinskog, dok kasnija djela crpe iz Mahlera i proširenih Wagnerovih harmonija. Zemlinsky je istraživao simboliku, ali je za razliku od svog kolege Schoenberga izbjegao ekstremnu disonancu, dvanaesttonsku tehniku ​​i atonalnu glazbu općenito. Alexander von Zemlinsky smatra se zaslužnim za populariziranje Schoenbergove glazbe jer je izvodio njegova brojna djela na najvažnijim festivalima i najuglednijim koncertnim dvoranama. Vrhunskoj riječkoj izvedbi treba dodati i veliko zadovoljstvo publike izborom programa. Zbog toga što se klasična glazba sve više susreće s opadanjem interesa za klasiku, češće su izvedbe najpopularnijih klasicističkih djela, dok djela 20. stoljeća, pogotovo Druge bečke škole, sve više bivaju gurnuta na marginu.