Hodam prema znanju i nadam se da će mi ono doći ususret

-

Švicarac Michael Fehr (Bern, 1982) dugo nije vjerovao u prijevode. Posrijedi nije bila pretjerana umjetnikova usredotočenost na djelo, nepovjerenje u prevoditeljevu sposobnost da ga vjerno prenese ili sumnja u mogućnost egzistiranja vlastitog rada u stranom jeziku. Problem je, priznaje, bio posve praktične prirode; u posljednje su vrijeme svi bivali prevođenima pa Fehr nije vjerovao u komercijalnu isplativost vlastitih projekata na međunarodnom tržištu. Stoga je ta intrigantna umjetnička persona, do nedavna gostovanja na 21. Festivalu europske kratke priče, i hrvatskoj književnoj publici ostala nepoznata. Prava je to šteta jer švicarska kritika i publika vrlo su dobro prihvatile njegov prvijenac Kurz vor der Erlösung 2013, kao i drugi roman Simeliberg te zbirku priča Glanz & Schatten, objavljene u pravilnim, dvogodišnjim razmacima.

Stav prema prijevodima ipak je promijenio pa njegov posljednji projekt, super light, kojim pisanu riječ spaja s glazbenim i scenskim nastupom, dolazi uz malu crnu knjigu, svojevrsni libreto, otisnut na njemačkom i engleskom jeziku.

Što je utjecalo na promjenu u vašem razmišljanju?

Boravak u Londonu. Švicarska je kulturna scena vrlo mala, rekao bih manja od hrvatske, svi se poznajemo, slično komuniciramo. Boravak u Londonu koristio mi je; velik je to grad i pruža mnoge mogućnosti. Posebno je zanimljivo bilo upoznavanje različitih kulturnih nasljeđa, narativnih stilova. London je, zbog britanske kolonijalne prošlosti, sjecište mnogih kultura, što je za mene bilo vrlo inspirativno.

Spominjete narativne stilove. Zanimljiv odnos prema naraciji ostvarujete i u svojem umjetničkom izrazu. Dok se autori često definiraju kao pisci ili pripovjedači, vi sebe nazivate naratorom. Kako vi definirate taj pojam i gdje ga, u odnosu na druga dva, postavljate?

Sam ne trebam kategoriju da bih opisao ono što radim, ali moj je tim shvatio da se, ne želimo li da to drugi čine za nas, moramo sami nekako odrediti. Inače postajem umjetnik izgovorene riječi, pjesnik slam-poezije, čudnovat fenomen. Stoga smo pokušali pronaći nešto čime bih se opisao i pritom zadržao slobodu da radim ono što želim.

Za termin narator odlučio sam se, ponovno, nakon boravka u Londonu. Njemački izraz, Erzähler, sinonim je za pripovjedača i ne zvuči tako dobro. Ustrajanje u nazivanju sebe naratorom važno mi je i stoga što, zapravo, ne pišem svoja djela. Rođen sam s degeneracijom makule i, s ostatkom vida od pet posto, vidim samo oblike i boje. Zato sam usredotočen na slušanje i moj je prvi umjetnički impuls nastao iz glazbe. Najprije sam svirao, potom pjevao i tek u izvođenju tuđih pjesama shvatio da bih mogao ponešto i sam napisati. Danas uglavnom stvaram ono što bih nazvao pričama, ponekad su one duge 140 stranica pa ih kritičari nazivaju romanima, no katkad je riječ o svega nekoliko stranica dugoj priči, a kad ono što želim reći uspijem sažeti na pola stranice, onda kažu da je to pjesma. Uostalom, i na sveučilištu predajem pisanje pjesama kao i kreativno pisanje. I što sam onda? Pjesnik, pisac, pripovjedač? Za sebe sam sve to, a naracija je utkana u svaki od tih oblika.

Koliko je važna naracija u procesu stvaranja glazbe? Umjetnošću ste se, kažete, počeli baviti kroz glazbu. Koliki je put od glazbe do književnosti?

Jako je važna, i glazba je priča, možda samo ispričana na drukčiji način. Da, izvorno sam svirao bubnjeve, počeo sam još kao šestogodišnjak i bavio se time do svoje dvadesete. Onda sam odustao, vjerovao sam da ne bih mogao biti dovoljno uspješan, i otišao studirati pravo i ekonomiju. Studij me nije zanimao, ali osjećao sam da kao osoba s invaliditetom moram vratiti dug društvu. Ono me godinama podupiralo i sad moram pokazati što mogu kako bih to kompenzirao. Ali nisam dovršio studij, odustao sam uoči predaje diplomskog. Savjetnica na sveučilištu ponudila mi je da pokušam studirati pisanje. Književni institut u Švicarskoj bio je upravo osnovan, tražili su prvu generaciju studenata. Pomislio sam da je pisanje nešto čime se svi mogu baviti, nisam imao mnogo poštovanja prema tome. Mislio sam da druge umjetnosti zahtijevaju mnogo više vještine, dok svatko tko govori i razumije jezik može biti pisac. Nije mi se činilo da pisanje traži pridržavanje određenih pravila.

Koliko su vam pravila važna u stvaranju umjetnosti?

Nekoć su bila. Imao sam prilično ambivalentan odnos spram njih. S jedne sam strane bio ograničen vlastitim pravilima, a s druge sam vjerovao da napredak leži samo u njihovu kršenju. Književnost mi je pružila slobodu. Budući da nisam osjećao strahopoštovanje, osjetio sam se pozvanim pisati kako želim. Onomu o čemu sam pisao pristupao sam s mnogo manje pritiska nego, recimo, glazbi, što je za mene bilo neprocjenjivo iskustvo. Umjesto da budem jako strog prema sebi, pokušao sam istražiti granice svojih talenata.

Ambivalentan odnos imate i prema duhovnosti. Oko njega ste izgradili svoj prvi roman, ali i sadašnji poetsko-glazbeni projekt super light. Gdje u glazbi pronalazite duhovno?

Prije svega, u slobodi. Shvatio sam važnost artikulacije; iz nje proizlazi dah iz kojeg proizlazi pulsiranje, osnova života, u glazbi i ritma. Ritam je, ponovno, oblik artikulacije. Vratio sam se bubnjanju, otkrio japanski oblik taiko i danas se izražavam kroz njega. Njime se kultivira vrisak, što je izrazito oslobađajuće.

Kako definirate razliku religijskog i duhovnog u književnosti? Postoji li ona za vas uopće?

Itekako postoji. Religija je nešto zadano, predodređeno, dok kod duhovnosti morate dolaziti do vlastitih spoznaja. Recimo, imam sve predispozicije da budem religiozan, rođen sam u takvoj sredini, ali imam potrebu sve sam definirati. Vjerojatno to proizlazi iz života, sve sam stvaram i nikad ne ulazim u unaprijed definirane sustave. Svojoj religiji pristupam sam. Recimo, pročitao sam Bibliju nekoliko puta, dubinski sam je proučavao i to je za mene bilo izvanredno, produhovljujuće iskustvo. U njoj sam pronašao mnogo nadahnuća i odgovore na važna pitanja, ali ne mogu se zaustaviti samo na tome.

Duhovnost vidite kao otvoreniji koncept?

Tako je, to je proces koji nikad ne završava, stalno u svoja promišljanja uključuješ ono na što putem nalijećeš. Primjerice, uključio sam budističke mantre kao početak zvuka u nastajanju. No uključio sam i kršćansku ideju riječi. Pa i prva rečenica Biblije kaže „U početku bijaše riječ“. S time se mogu poistovjetiti, ali ne mogu moliti na tradicionalan način. Kontempliram i utočište pronalazim u stvarima koje su ponavljanja, ponovna promišljanja. Volim stare tekstove, posebno stare duhovne tekstove. Osjećam duboku povezanost s idejom nikad završene potrage. Neke prakse to zovu duhovnošću, ali za mene je samo ponavljanje uzoraka energije u ovom duboko povezanu svijetu.

Ne vodi li to ponovno do pretapanja duhovnog u religijsko?

Naravno. Samo za svoju definiciju religije trebam više od jedne stvari, više od jednog uporišta. Vjerujem da na kraju sve postaje jedno. Ne samo da vjerujem, mnogo sam puta to pročitao u tekstovima ljudi mnogo mudrijih od mene. Ipak, da, vjerujem da postoji razlika između duhovnosti i religije jer duhovnost dolazi iz prakse, dok sam religiju definirao prvu. Štoviše, njezinu sam definiciju kao dijete naslijedio. Zato sebe nazivam religioznim, jer to i jesam, ali onda u praksi tražim dublje značenje. Ne želim se definirati kao „najprije nešto“. Trebalo bi biti drukčije. Ja hodam prema znanju i nadam se da će mi ono doći ususret. To ne donosi sigurnost, ali proizvodi nadu. Uostalom, poznavati put unaprijed za mene je vrlo zapadnjački koncept, onda sve mogu unaprijed postaviti. No to doživljavam kao ekonomiju, ne kao duhovnost. Slušanje, okušavanje, osjećanje… to je duhovnost.

Sumnjate li uvijek?

Da. Kao ljudsko biće tragam za odgovorima. Volio bih ih pronaći, a znam da ih neće biti. Stoga je bit u prihvaćanju. To smo prihvaćanje, i spoznaju da postoji više od jednog odgovora, izgubili. Posebno u zapadnom društvu. Ne bi nam trebao biti cilj samo postići nešto, nego razviti ono što jest i što mi jesmo u tom sustavu. Ne kažem da sve znam. Ne znam dovoljno, ali naučio sam mnogo.

Mnogo od onoga što ste naučili proučavajući Bibliju inkorporirali ste u svoj prvi roman. Što vam je ondje bilo važno prikazati?

Prijevod tog romana glasio bi, otprilike, Tek prije spasenja. Tad sam prvi put pokušao raditi kroz dekonstrukciju, pročitao sam Bibliju i uzeo je kao original, a onda sam učinio ono što radim sa svojim tjelesnim nedostatkom – postavio svijet u stanje konstrukcije i dekonstrukcije, gdje ono što ne mogu vidjeti zamislim. Pokušavam si ih objasniti, primijeniti i provjeriti radi li. Konstrukciju u umjetnosti prvi sam put primijenio napisavši ovu knjigu. Pokušao sam zapamtiti što se događa u originalnom tekstu. I pristupio sam joj kao skladbi, upotrijebio sam repeticiju kako bih probudio vremenski slijed, što s jedne strane stvara osjećaj povjerenja, a onda sam narativ držao u stalnoj napetosti. Kao kod skladbe, započeo sam s idejom kanona, jedan je glas započeo svojim tokom, drugi ga je uskoro stao slijediti, a onda sam uveo varijacije da bih mogao prenijeti željenu poruku. To zvuči jako komplicirano, ali zapravo nije. Cijela knjiga, sastavljena od kratkih slika ili priča, pojedinca ili grupu dovodi nadomak. Tik do toga da se shvate ili spoznaju, da prime puni blagoslov. Ali čitatelj ne zna hoće li se to dogoditi jer priča tada završava. Kao u kadenci klasične glazbe. Ostaju visjeti, ali ne znamo hoće li pasti. Odgovora, dakle, nema.