Graditeljica mostova između otoka različitih kultura

-

Venecija, kao grad država, bila je stoljećima svjetski centar slikarstva, umjetničkog obrta i tiskarstva. Taj grad, izrastao u plitkoj laguni na 121 otoku, povezan je s 436 mostova. Nekoliko je važnih, a najljepši i najelegantniji je kameni renesansni most Rialto, istodobno najstariji koji premošćuje Canal Grande. Ako trag koji u književnosti ostavlja Željka Lovrenčić usporedimo s Venecijom, mogli bismo reći da je ona graditeljica malih mostova između otoka različitih kultura. Onih relativno neupadljivih mostova bez kojih bi život bio mnogo sumorniji i sivlji. Ona se ne boji velikih izazova, no nekako je prigušeno ambiciozna u beskrajnoj radišnosti, u lutanjima i traženjima, u prevoditeljskim, putopisnim i autorskim prelascima iz jednoga dijela globalne lagune u drugi.

Izd. Biakova, Zagreb, 2021.

Rođena je 1960. u Koprivnici. Živjela je šest godina u Latinskoj Americi – u Meksiku i Čileu. U Meksiku je bila stipendistica meksičke vlade i pohađala je predavanja iz hispanoameričke književnosti na dvama uglednim sveučilištima: Universidad Nacional Autónoma de México i Colegio de México. U Čileu je radila kao profesorica hrvatskoga jezika i kulture u Punta Arenasu te u Hrvatskome veleposlanstvu u Santiagu. Autorica je osamnaest knjiga i pjesničkih panorama. Uredila je još osamnaest, a prevela 68 knjiga. Među autorima koje je prevela sa španjolskog na hrvatski jesu: Miguel de Cervantes (Uzorite misli), Benito Pérez Galdós, Juan Rulfo (Pedro Paramo), Carlos Fuentes (Sve sretne obitelji), Elena Poniatowska, Miguel Barnet, Laura Restrepo, Ernesto Sábato (Otpor), Mario Benedetti, Pablo Neruda (opsežna autobiografija Priznajem da sam živio, 2020), Roberto Ampuero (Grčke strasti), Andrés Morales Milohnic, Juan Mihovilovich, Oscar Barrientos Bradasic, Alfredo Pérez Alencart… Na španjolski je prevela dvadesetak knjiga suvremenih hrvatskih autora objavljenih u Meksiku, Čileu, Španjolskoj, Kolumbiji i Boliviji. Među njima su: Dragutin Tadijanović, Zvonimir Balog, Veselko Koroman, Dunja Detoni Dujmić, Tomislav Marijan Bilosnić, Drago Štambuk, Miro Gavran, Branka Primorac, Sibila Petlevski, Stjepan Šešelj, Davor Velnić, Davor Šalat i Lana Derkač. 

Bez prevoditelja, književna djela bila bi dio samo jedne kulture

Sama bi o tom dijelu svoga književnog rada jednostavno rekla: „Književnost prevođenja je prenošenje izvornog književnog djela s jednog jezika i jedne kulturne sredine u drugu. Iako se radi o izuzetno odgovornom poslu, on donosi i puno užitka... Činjenica je da je književno prevođenje umjetnički čin te da prevoditelj na neki način piše novo djelo koje ponekad može biti bolje od izvornika. Možda možemo rabiti talijansku uzrečicu i reći da je traduttore traditore (prevoditelj izdajica, op. aut.), ali da nema vrijednih prevoditelja, književna bi djela zauvijek ostala dio samo jedne kulture. A naša bi književnost bila i te kako siromašna bez vrsnih prijevoda djela mnogobrojnih svjetskih književnika i pjesnika – od Dantea preko Boccaccia, do Jesenjina, Lorke i Nerude.

Prenošenjem misli iz jednog jezika u drugi stvaraju se i svojevrsni, vrlo čvrsti mostovi između pojedinih zemalja. Prevođenje, prije svega ono književno, oduvijek mi je bilo privlačno, pa razumljivo da mi je postalo dio profesije.“ (Stazom do riječi)

Kako mnogo piše, a istodobno rado putuje, ne iznenađuje da je, recimo, 2008. vodila hrvatsku delegaciju na sajam knjiga u Guadalajari. Za one koji bi mogli podcjenjivati taj meksički grad treba reći da ima više od pet milijuna stanovnika, a da je sajam knjiga jedan od najvećih u Južnoj Americi. Te godine na sajmu su sudjelovali Carlos Fuentes, Gabriel García Márquez, Luis Sepulveda, Ukrajinac Jurij Andruhovič, Ken Follet... Hrvatski doprinos sajmu nedvojbeno je bio skroman, no uvijek treba imati na umu da putnike koji dolaze izdaleka svi uzimaju s uvažavanjem.

Željka Lovrenčić diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1983. s radnjom o španjolskom pjesniku Juanu Ramónu Jiménezu, najpoznatijem po sjajnoj knjizi Sivko i ja, za koju je (između ostalog) 1956. dobio i Nobelovu nagradu. Za Književnu Rijeku 2014. napisala je prigodan esej u povodu stogodišnjice te fascinantne knjige i prevela jedan izbor Jiménezovih pjesama. U nedavno predstavljenoj knjizi Samo kritično, molim! u niz kraćih osvrta na zbirke poezije uvrstila je i osvrt na Jiménezovu knjigu Pjesme – Lirske proze – Misli, koju je oblikovao svojim izborom, prijevodom i pogovorom Mladen Machiedo.

„Drugi dio knjige posvećen je lirskoj prozi. Ovdje nailazimo na ulomke iz veličanstvenog djela Platero i ja objavljenog 1914. u kojem pjesnik opisuje dogodovštine vezane uz ljupkog magarčića, te svoje misli posvećene rodnom kraju, roditeljima, španjolskim krajolicima, godišnjim dobima, nekim pojedincima. Tu je i zapis o progonstvu te usporedba Europe i Amerike...“

Koliko je očarana Jiménezom, toliko je bila očarana i Dragutinom Tadijanovićem. „Posebno je bio razdragan uoči svog stotog rođendana jer se tim povodom izdavalo nekoliko njegovih knjiga. Znala sam da je volio Španjolsku u kojoj je boravio davne 1933. godine i Lorku kojemu je posvetio dvije divne pjesme, pa sam se potrudila da mu se za stoti rođendan u Lorkinoj Andaluziji objavi knjiga pjesama Poesia escogida (Cien poemas para el centenario) / Izabrane pjesme (Sto pjesama za stoti rođendan). Pustio me da sama biram i rekao da ne može izdvojiti niti jednu jer ih sve jednako voli. Na španjolski sam prevela 109 Tadijinih pjesama, a da me nikad nije pitao zbog čega sam neku pjesmu uvrstila, a drugu nisam, nikad nije rekao da mu je jedna važnija od druge.“ (Književni prikazi i drugi zapisi)

Kritički prikaz djela suvremenih hrvatskih autora

Željka Lovrenčić doktorirala je 2011. s tezom Hispanistička Croatica: Tri naraštaja čileanskih pisaca hrvatskih korijena na Hrvatskim studijima. Dok sam bio glavni urednik Književne Rijeke (2011–2018), objavila je pedesetak priloga u časopisu: osvrta, eseja, putopisa i prijevoda sa španjolskog. Bila je jedan od najredovitijih i najpouzdanijih suradnika. Tiha, samozatajna, radišna i efikasna. Ponekad odveć disciplinirana, ali uvijek krajnje dobronamjerna. I knjiga Samo kritično, molim! izrazito je dobronamjerna, pa možda naslov i nije najprimjereniji. Možda bi više odgovarao: Samo dobronamjerno, molim!

Tu su osvrti na knjige autora kao što su: Milan Bošnjak, Božidar Prosenjak, Pero Pavlović, Diana Rosandić Živković, Dunja Detoni Dujmić, Ljerka Car Matutinović, Tomislav Marijan Bilosnić, Tin Lemac, Boris Domagoj Biletić, Diana Burazer, Darko Pernjak, Ljubica Kolarić-Dumić, Mladen Machiedo, Antun Pavešković, Božica Brkan... Knjiga obuhvaća ukupno 37 kritičkih prikaza djela suvremenih hrvatskih autora, kao i autora hrvatskih korijena koji žive u raznim zemljama svijeta.

Ona pedantno iznosi osnovne podatke o autorima i knjigama ostajući uvijek na profesionalnoj distanci objektivne čitateljice. Upravo ta knjiga dobar je primjer njezinih nastojanja da skrene pozornost na manje eksponirana književna imena i da ukaže i čitateljima i povjesničarima književnosti na važnost punoće kulturnog krajolika.

Uz puno uvažavanje njezina koncepta i njezine urođene skromnosti, osobno sam u Veneciji najsretniji na mostu Rialto, u bazilici dei Frari, u Scuola Grande di San Rocco i galeriji Akademije! Ili kao što mi je to često znao reći Grgo Gamulin, jedan od najvećih hrvatskih književnika (Ilarijin smiješak) i povjesničara umjetnosti: „Obrada venecijanskog slikarstva u Hrvatskoj naš je dug prema Umjetnosti, a obrada hrvatskog slikarstva naš je dug prema Domovini!“

Volio bih da Željka Lovrenčić odbaci samozatajnost i da nam, recimo, podari knjigu o sjajnom nizu romana o južnoameričkim diktatorima, nizu koji uključuje djela poput Carpentierova Oslonca u metodi, Màrquezove Jeseni patrijarha ili Ja, vrhovni Augusta Roa Bastosa. A na tragu svoje knjige o fantastici u latinoameričkim romanima. 

Ima razloga što svi turisti hrle na most Rialto!