Glumac u fokusu

-

Novi festival na kazališnome zemljovidu, 2. Zagrebački festival monodrame pokretača, Teatra Gavran, donio je šest žanrovski raznovrsnih monodrama koje je, od dvadeset prijavljenih, odabrao selektorski tim (dramaturginja Dina Vukelić, kritičarka Andrea Divić i producentica Maja Šegota).

Prvu monodramu, Mala čuda, izvela je kazališna i filmska glumica Sanja Milardović, ujedno autorica teksta i redateljica. Projekt Mala čuda, nastavak platforme mladih autora umjetničke organizacije TeatruM i produkcije autorskih projekata tzv. ženskih priča i ženskih autora, počinje komunikacijom s glumicom-književnicom na fiktivnoj novinskoj konferenciji s nadglasom (Frano Mašković) koji se čuje iza publike. U nekoliko se planova, poigravanjem glumačkim izrazima i različitim narativnim razinama, aktualiziraju književn(ičin)e dvojbe, pokušaj strukturiranja teksta i formiranja karaktera od kojih je nabolje definirana Flora čiji život pratimo u središnjemu dijelu predstave. Mlada je glumica pokazala u ovoj fragmentarno organiziranoj, tragikomičnoj monodrami (produkcija: Matko Raguž za Teatar EXIT i Petar Cvirn za TeatruM, koprodukcija: Teatar EXIT i TeatruM) moć transformacije i glumačku posebnost.

Drugi je dan na Festivalu gostovala Bukača, predstava koja prikazuje jednu turbulentnu godinu života mlade žene (autorica Martina Mlinarević, produkcija Kazališna družina EMMA). Na ogoljenoj sceni, s glazbenim i off glasovnim intervencijama koje sugeriraju promjenu prostora i vremena, glumica Tea Šimić s raznoobličnom šalom-lutkom i sentimentalnom pričom ogoljava sebe, svoju državu i obitelj, želeći postići katarzičan učinak, ali ne prelazi rampu u našim vremenima velikih tuga, katastrofa, životnih gubitaka. Monodrama ponekad isklizne iz umjetnosti i postaje samo deklarativna, poučna priča o zdravstvenim, psihološkim i emotivnim, stvarnim autoričinim problemima u tradicionalnom društvu. Sigurni smo da će ova zanimljiva glumica u modernije strukturiranoj predstavi pokazati sve svoje talente.

Nagrađeni Karlo Mrkša u predstavi Vic o Sizifu

Monodrama Dobrodošli u KLUB, autorski projekt redatelja i glumca Silvija Vovka (dramaturg i asistent režije: Filip Jurjević) počinje iracionalno, prenošenjem sna u kojemu protagonist leti sam u avionu. Ispovjedna forma potencirana je dijagonalnom pozicijom glumca, ujedno autora teksta i projekcijom njegova tjemena, sjene sna, prije nego što zbog nedostatka zraka skoči iz aviona. Haenkaovski glumac Silvio Vovk u ovoj neinstitucionalnoj predstavi (umjetnička organizacija Kotar teatar) vješto i duhovito lebdi na fotelji koja je ispovjedaonica života, nagovještaj kraja, u naznakama se referirajući na proročanstva vještica iz Shakespeareova Macbetha. Iako se Novac i Moć izdižu na pijedestal svetosti, Vovk nije dnevnopolitičku situaciju iskoristio za banalizaciju kazališta, nego je od politizacije napravio kazalište. Pri kraju, u domišljen mali akvarij bacivši mobitele, na koljenima, s podignutim rukama, štiteći oči od bljeska policijskih reflektora, pokazuje Strah. Na sceni su i dekapitirane maske, antičke ili nadrealne lutke bivših ljudi, i bijeli papiri koji na početku sugeriraju horizontalnu odvojenost od Drugoga, a na kraju reciklirane ostatke ugovora s kojih glumac čita svoju imovinu, dodatno multiplicirajući njezinu pojavnost.

Dan jednoga tate

Četvrta je izvedena monodrama u produkciji Žar ptice, Pustolovine baruna Münchausena (Rudolf Erich Raspe i Gottfried August Bürger), u režiji Aleksandra Švabića (dramatizacija i dramaturgija Dunje Fajdić), u kojoj Marko Hergešić prikazuje svakodnevicu jednoga tate koji peglajući i kuhajući mašta i svojim tijelom, glasom i pričom stvara fikcionalne prostore, na tragu najboljih kazališnih i književnih lažljivaca. Edukativna u najboljem smislu te riječi, predstava razvija maštu, pa daska za peglanje odijeva majicu, postaje konj, lav, brod, podloga za malo kazalište lutaka, čarape i košara za rublje postaju ždrijela životinja, pegla je pas i zec s četiri para nogu, zavjese iz hrpe rublja velika su rijeka, oblak, ali uz kišobran i meduza koja pojede glumca, što se pokazalo najuspješnijim segmentom predstave. Monodrama završava vrlo teatralnim ulaskom u ulogu gusara s brkovima, šeširom, voluminoznim kostimom (kostimografkinje Dženise Pecotić) i dugim žutim čizmama (pandan onima crvenima mačka u čizmama).

Marko Hergešić u predstavi Pustolovine baruna Münchausena

Predstava Krappova posljednja vrpca (Posljednja traka šarana; prijevod na makedonski: Vladimir Jancevski) pokazala je koliko je bitna simbioza ingenioznoga egzistencijalističkoga Beckettova teksta i glumca, izvrsnoga Gjorgjija Jolevskog, ujedno i redatelja (dramaturg Vladimir Janchevski), prvaka Makedonskog narodnog kazališta. Da bi dotaknuo emociju i misao gledatelja, glumcu je dovoljan stol i magnetofon. U polumraku, s četiri reflektora na visokim stativima, dočarava se gotovo filmski set u koji voajerski ulazimo kao (ne)željeni motritelji. Glumac rekonstruira svoj život slušajući 5. traku iz kutije 3. Vrteći traku unatražno stvara iluziju povratka vremena, neartikuliranih glasova, emocija i tišina prošlosti koji tako snimljeni nisu nestali (dizajner zvuka Nenad Trpenoski). Jolevski vrlo precizno, posvećeno glumi Krappa, potencirajući istost kreće se okomito na stol do stražnjega zida, zatim uza zid do pokrajnje sobe, ritualno ispija vodu, vraća se pravocrtno, repetirajući pokrete otključavanja i zaključavanja ladice stola, otključavajući i zaključavajući smisao ove fragmentarno strukturirane drame apsurda. U memoriju hrvatskoga kazališta upisana je Posljednja vrpca (redatelj Petar Vujačić) u kojoj je 1986. u Teatru &TD glumio izvrsni Sven Lasta.

Nagrada Karlu Mrkši

Posljednja je na ZFM-u izvedena predstava Vic o Sizifu (redatelj Ivan Planinić, dramaturginja Ivana Vuković, suautori teksta). Karlo Mrkša prezentira pjevačke i glumačke talente, igrajući predstavu koja iz mitološkoga i filozofskoga očišta suvereno aktualizira izokrenutu nam svakodnevicu. Funkcionalno pokazujući svoj fizis, duhovito prenaglašen raznim umecima (kostimografkinja Petra Pavičić), aludirajući time na pojačanja na ramenima i trbusima grčkih glumaca, ironizira i današnji kult tijela i izazovnost teretana umjesto kojih u njegovoj fikcionalnoj i knjiškoj svakodnevici (po)stoji neizostavno guranje kamena. Autorski tim uspostavlja nov, hibridan žanr, tehnomonodramu koja funkcionalno koristi tehnička sredstva supostavljajući ih ravnopravno glumcu koji vješto komunicira s animiranom slikom na projekcijskom platnu, 80 godina od objave Camusjeva eseja Mit o Sizifu. Velika je vrijednost predstave audiodijalog glumca-Sizifa s bogovima, prijateljima-glumcima. Jadranka Đokić, Domagoj Janković, Iva Kraljević, Nikša Marinović, Bernard Tomić, Paško Vukasović izvrsno mu pariraju, a glumački je vrhunac savršeno izvedena duodrama Mrkše i Jadranke Đokić, Here, metamorfizirane u zvučnik(u) koji/koju donhuanovski zavodi, planirajući s njom bijeg iz Tartara, dok Zeus, zahvaljujući Sizifovoj smicalici, preuzima guranje kamena.

Povjerenstvo u sastavu: glumica Branka Cvitković, književnik Dubravko Jelačić Bužimski i profesorica Vesna Muhoberac, predsjednica, jednoglasno je odlučilo o laureatu i na svečanosti dodjele, 31. svibnja predalo mladome glumcu Karlu Mrkši statuu Dimitrija Popovića Zlatna krila, Nagradu za najbolju glumačku interpretaciju na 2. Zagrebačkom festivalu monodrame, uz koju je glumcu dodijeljena i novčana nagrada.

Kamen se sizifovski kotrlja niz padinu, život nije apsurd, apsurd je život, ali kazalište unatoč svemu ili baš zbog toga o(p)staje i na Zagrebačkom festivalu monodrame koji će, nadamo se, postati tradicionalan.