Zalaganje za najviše ljudske ideale

Odjel za hrvatsko glagoljaštvo MH u sklopu ciklusa Večeri obljetnica organizirao je 17. svibnja predavanje Kristijana Kuhara Konstantin Filozof – sveti Ćiril i njegov lik u zapadnom crkvenom nasljeđu u povodu 1195. obljetnice rođenja svetoga Ćirila (826/827). Predavač je govorio o životu svetoga Ćirila i njegova brata Metoda, koji su postavili temelje slavenskoj pismenosti, zbog čega ih nazivaju Slavenskim apostolima te su proglašeni i suzaštitnicima Europe. Njihovo je djelovanje važno za kulturnu, političku i vjersku povijest hrvatskoga naroda, jer su glagoljica i slavensko bogoslužje postavili temelje za njihov razvoj.

Sv. Ćiril i Metod, djelo slikara Jana Köhlera

Zadivljujuća je njihova neustrašiva borba u opovrgavanju neutemeljenih teza o tome da je slavensko bogoslužje jedna od hereza koju treba zabraniti. Neustrašivost, poniznost, nepokolebljivost, istinsko bogoljublje i čovjekoljublje neke su od vrlina koje su resile Svetu braću i koje su nam ostavili u nasljeđe. 

Izvori o životu svetoga Ćirila su Žitja Konstantina Ćirila, Italska legenda, Proglas svetom Evanđelju i Pohvala Ćirilu Filozofu. Rođen je u Solunu, a školovao se u Carigradu. Duhovno zvanje i želja za mirom vodili su ga prema monaštvu. Kao učitelj i diplomat, sudjelovao je u nekoliko državnih i crkvenih misija, od kojih je najpoznatija bila ona u Moravskoj. Bio je vrstan teolog, liturgičar, kontemplativac i filolog, svjestan važnosti jezika u prenošenju Riječi, o čemu svjedoči i papa Benedikt XVI., koji je na općoj audijenciji održanoj 17. lipnja 2009. naveo: „Metodu se duguje zasluga što djelo koje je započeo njegov brat nije naprasno prekinuto. Dok je Ćiril, Filozof, bio skloniji kontemplaciji, on je više volio aktivni život. Zahvaljujući tome mogao je stvoriti pretpostavke da se u kasnijem razdoblju afirmira ono što bismo mogli nazvati ćirilo-metodskom idejom: ona je pratila u raznim povijesnim razdobljima slavenske narode, potpomogavši njihov kulturni, nacionalni i vjerski razvoj. (…) Doista, Ćiril i Metod predstavljaju klasični primjer onoga za što se danas koristi naziv inkulturacija: svaki narod mora ucijepiti u svoju kulturu objavljenu poruku i izraziti njezinu spasenjsku istinu vlastitim jezikom. To pretpostavlja zahtjevan rad na prevođenju, jer iziskuje iznalaženje izraza koji su prikladni da se, bez ikakvih preinaka, bogatstvo objavljene Riječi izloži na nov način. Sveta su braća ostavila vrijedno svjedočanstvo u tome pogledu, u koje Crkva i dan-danas gleda kako bi u njemu našla nadahnuće i smjerokaz.“ 

Svetoga Ćirila hagiografi uspoređuju s crkvenim ocima, posebno sv. Grgurom Nazijanskim, koji mu je bio uzor. Predavač je istaknuo da u zapadnoj Crkvi svetački lik sv. Ćirila nije bio poznat ni priznat sve do 1880. godine, premda ga se na prostorima hrvatskoga glagoljaštva itekako štovalo. Naime, papa Leon XIII. 1880. objavio je encikliku Grande munus (Veliko poslanje) o 1000. obljetnici djelovanja svetoga Ćirila i Metoda, u kojoj ih je proglasio slavenskim apostolima te uveo njihovu svetkovinu (5. srpnja) u čitavu Katoličku crkvu. Godine 1980. papa Ivan Pavao II. u poslanici Egregiae virtutis Svetu je braću proglasio suzaštitnicima Europe, ističući: „Muževi Ćiril i Metod ponovno zaokupljaju naše misli i srca u ovoj godini, u kojoj se obilježavaju dvije vrlo značajne obljetnice. Navršava se, naime, stotinu godina od objavljivanja enciklike Grande munus, izdane 30. rujna 1880, kojom je veliki prvosvećenik Lav XIII, podsjećajući cijelu Crkvu na veličinu i apostolsku djelatnost ovih dvaju svetaca, ustanovio njihovu liturgijsku proslavu u kalendaru Katoličke Crkve, istodobno u ovoj godini pada jedanaeststoljetna obljetnica pisma Industriae tuae, koje je naš prethodnik Ivan VIII. upravio knezu Svatopluku u lipnju godine 880, u kojem je hvalio i preporučivao upotrebu slavenskog jezika u liturgiji, kako bi se ‘pohvale i djela Gospodina našega Isusa Krista na tom jeziku’ iskazivali.“ 

Kuhar je, govoreći o Svetoj braći, dao sjajan primjer predanosti, požrtvovnosti i nesebičnog zalaganja za najviše ljudske ideale, kojim se potvrđuje maksima da se vrhunski ideali grade na velikim osobnim žrtvama.