Zagrebački solisti i Edicson Ruiz

Zagrebački solisti često publiku iznenade zanimljivim gostima, a na koncertu 12. svibnja svi prisutni u Hrvatskom domu Split imali su priliku poslušati venezuelskog kontrabasista Edicsona Ruiza koji je kao sedamnaestogodišnjak postao najmlađi član Berlinske filharmonije. 

Svibanj je u Hrvatskom domu Split bio u znaku članova Berlinske filharmonije, jer je tjedan prije Ruiza u koncertnoj dvorani nastupio Gudački sekstet Berlinske filharmonije na koncertu sezone za koji se tražila ulaznica više. Zavidne tehničke mogućnosti izvedbe, muzikalnost, detaljno proučavanje partitura i pripreme djela neke su od karakteristika pomno biranih članova jednog od najpoznatijih simfonijskih orkestara na svijetu koji često nastupaju i u manjim, komornim sastavima ili kao solisti u raznim projektima.

Tako je i Edicson Ruiz bio zvijezda večeri u Splitu, iako je sa Zagrebačkim solistima izveo samo dio programa, Drugi koncert za kontrabas i orkestar u Es-duru, Kr. 172 Carla Dittersa von Dittersdorfa. Za gudače je koncert obradio Sreten Krstić, koncert-majstor Münchenske filharmonije i Zagrebačkih solista, čija je prva violina već deset godina. U šarmantnom primjeru koncerta iz klasicizma austrijskog skladatelja i violinista, koji je poznat po svojim brojnim simfonijama, Ruizov kontrabas zvučao je lepršavo i lagano, što zvuči poput oksimorona u opisu tog najdubljeg gudača. U prvom stavku koncerta, Allegru moderato, suprotstavljaju se dvije teme, jedna fanfaričnog, a druga lirskog ugođaja, obje vješto dočarane u Ruizovoj interpretaciji. Von Dittersdorf skladao je dva koncerta za kontrabas koji tada nije bilo uobičajeno upotrebljavati kao solistički instrument zbog problematična balansa s orkestrom.

Edicson Ruiz je bečki način ugađanja prenio u suvremeno okruženje / Snimila Maja Prgomet

U krugu glazbenika austrijskog i njemačkog podneblja tada se koristio bečki način ugađanja koji su Wolfgang Amadeus Mozart i Joseph Haydn također upotrebljavali za većinu dionica kontrabasa. Sklonost Edicsona Ruiza istraživanju, proučavanju literature, razvoju kontrabasa te sposobnosti izvedbe njegova instrumenta potaknula su u njemu impuls da bečki način ugađanja prenese u suvremeno okruženje, što nije uvijek moguće postići na modernim instrumentima. Splitska publika dobila je tako neprocjenjivo iskustvo da čuje zvuk kontrabasa ušima bečke publike iz druge polovine 18. stoljeća, kao i priliku da sazna nešto više o glazbenom obrazovanju u Venezueli El Sistema, gdje je Ruiz proveo deset godina: „Počeo sam svirati a da nisam znao držati gudalo niti kamo s prstima.

El Sistema je škola života koja omogućava praktično iskustvo te je naglasak na sviranju iz srca, a ne na teoriji. U godinu dana postigli bismo onoliko koliko se u drugim glazbenim obrazovnim sustavima učini tijekom dvije, tri godine.“ Koncert je otvoren Suitom za gudački orkestar Leoša Janáčeka nastalom u njegovu ranom skladateljskom razdoblju dok je još razvijao svoj izričaj i stil. Iako je suitom želio odati počast baroknoj višestavačnoj instrumentalnoj vrsti, tijekom skladateljskog procesa shvatio je da stavci ne odgovaraju nekadašnjim plesnim formama. Mijenjajući tempa i ugođaje, od uvodnog Moderata sa serioznom prvom i veličanstvenim maršom kao drugom temom, preko nježnog Adagia lišena dionice violončela i kontrabasa, jednostavna Andante con moto, mjestimično nervozna Presta, polaganog i meditativnog Adagia do završnog Andantea, Janáček je u konačnici odustao od prvotne ideje barokne suite, koja je ubuduće sve više kao vrsta mijenjala svoje naličje.

U drugom dijelu koncerta Zagrebački solisti proslavili su 225. rođendan Franza Schuberta izvedbom njegove Pete simfonije u B-duru, D. 485 koju je za gudače također obradio Sreten Krstić. Za razliku od prethodne simfonije, Schubert Petu namjenjuje manjem orkestru lišenu dionica klarineta, trube i timpana te suprotno tadašnjem običaju uporabe para flauta koristi samo jednu. Ovakve karakteristike djela omogućile su manje distinkcije u boji pri aranžiranju za gudački sastav.

Upravo obrade raznih djela omogućuju Zagrebačkim solistima proširenje repertoara, a pritom skladbe, kako je objasnio Sreten Krstić, unatoč prepoznatljivim mjestima publici ipak zvuče drukčije. Pomlađen ansambl osvježen novim članovima tijekom cijele večeri iznio je korektne izvedbe, a kvalitetno uporište u najdubljoj dionici pružio im je kontrabasist Antal Pappu, koji je nakon 43 godine članstva u ansamblu zamijenio Marija Ivelju. Iako se prošle godine oprostio od Zagrebačkih solista, Ivelja ih je u Splitu bodrio iz publike. Takvim mikrotranzicijama Zagrebački solisti nastavljaju odolijevati zubu vremena, a ansambl kao brend prerasta svoje članove, na koje se nadograđuju nove snage uz uporište iskusnih veterana sigurno koračajući ka osmom desetljeću djelovanja.