Vizualno nadjačalo univerzalno

Kako čovjek život proživi između razuma i strasti, zorno predočava tragedija Fedra francuskog dramatičara, „krotitelja romantizma“, Jeana Racinea, napisana 1677, koju je na hrvatski jezik preveo Vladimir Gerić. Po mnogima najreprezentativnije djelo francuskoga klasicističkog kazališta i danas, u našem sve kaotičnijem dobu koje gotovo ne vidi i ne prepoznaje razliku između strasti i razuma, podsjeća da „prošlost nije nikada mrtva, čak nije ni prošlost“, kako je to svojedobno napisao američki književnik William Faulkner. 

Raponji je Fedrina svevremenost i njezina sadašnjost, u kojoj se najviše ističe, pa i većim dijelom predstave dominira vizualno – scenografija i osobito kostimi /  Snimio Kristijan Cimer

I osječka Fedra, (premijerno izvedena je 13. svibnja na pozornici osječkog HNK-a, a pišem o predstavi gledanoj 16. svibnja), u režiji Roberta Raponje, upozorava kako je prošlost zapravo i sadašnjost te da čovjek, bez obzira na strasti, prvo mora promisliti pa tek onda donositi odluke i djelovati. Napose kada je riječ o odlukama koje su životno presudne. Osim spomenutoga osječka predstava i njezini autori – tu prije svih mislim na redatelja Raponju, a onda jednako tako na scenografkinju i kostimografkinju Jasminu Pacek, autora glazbe Davora Rocca i dizajnera svjetla Roberta Majaroša – aktualiziraju našu svekoliku suvremenost. Ponajprije vizualitet i auditet, koji su u našem vremenu postali dominantni izričaji ne samo kazališnog umjetničkog izražavanja nego i doživljavanja životne stvarnosti.

Takozvana univerzalnost antičkih mitova, bez obzira na suvremenu čovjekovu (ne)brigu za emocije, ipak nudi brojne, uvijek ne i krucijalne, odgovore na svevremenost ljudskog postojanja. Ali, unatoč tomu, Racineova Fedra, u afiši predstave piše redatelj Raponja, reaktualizira „bolnu i upozoravajuću mitsku priču o zreloj ženi, kraljici, maćehi onemoćaloj od ljubavi prema svom posinku, mlađahnom Hipolitu, ne bi li vivisecirao putanju ljudskih duša uhvaćenih u mrežu ljubavi i mržnje, odanosti i odgovornosti, vrlina i mana“. 

Zbog toga, „u službi vlasti i politike, razapet između strastvenih tjelesnih žudnji i duhovnog spokoja, između erosa i thanatosa, između mudrosti i ludila djeluju protagonisti u skladnoj, stihom (aleksandrincem) oblikovanoj klasicističkoj tragediji prepunoj događaja i obrata, strasti, žudnje, čežnje, patnje, dvorskih smicalica i intriga“. 

Također redatelj piše da „Jean Racine otvara aristotelovsko etičko i estetsko pitanje: koje su to sile koje navode čovjeka na djelovanje, pod utjecajem kojih sila čovjek ostvaruje svoj karakter, svoju sudbinu. Fedrina dvojba je: reći ili prešutjeti, prikriti ili razotkriti svoje uznemirujuće misli i osjećaje? Veličina i hrabrost Fedre počivaju u činjenici da usprkos strogim normama i pravilima dvora iskreno iskazuje ono što bi druge žene prešutjele, zatomile i u sebe zakopale.“

Koliko predstava to doista pokazuje i koliko je to današnji čovjek kadar prihvatiti kao činjenicu, važno je pitanje na koje predstava ne nudi eksplicitan odgovor. Valjda i zato što se suvremeno hrvatsko kazalište rijetko usudi dati relevantan odgovor jer suvremeni naš čovjek, pojedinac, živi u vremenu (samo)porobljenom politikom. A ponajviše zato što se tzv. moderno naše kazalište – zbog financiranja kazališnih projekata koji su što su skuplji toliko politici podložniji – često bavi ideologijskim pitanjima umjesto umjetnošću, pa se ne usudi propitivati esencijalne probleme i politiku kritizirati. Osim kada kritizira po naputku politike. Kako se politici dodvorava, to kazalište publiku odvraća od svijesti o političkom nadziranju umjetnosti. Zato se, umjesto kritikom politike, takvo naše kazalište bavi spektaklom i efektom. 

Slijedeći sadržaj tragedije Raponjina osječka predstava ne bavi se politikom niti dopisuje i nagrđuje Racineov sadržaj, nego sažeto prepričava i scenski predočava sukus njegove tragedije. Nije se upustio ni u kakvu tzv. inovativnu modernu reinterpretaciju, nego propituje ono što je autor napisao i što je poruka mita, koji su prije Racinea dramski obrađivali Euripid i Seneka. Raponji je Fedrina svevremenost i njezina sadašnjost, u kojoj se najviše ističe, pa i većim dijelom predstave dominira vizualno – scenografija i osobito kostimi. 

U dizajniranju scenskog prostora te doista maštovitih kostimskih rješenja Jasmina Pacek kreativno se zaigrala i udaljila od glumački fleksibilnih, tijelu podatnih kostima... Njezini su vizualno dojmljivi kostimi glumce više sputavali nego što su im omogućavali da ne budu samo neka vrst lutke. Na trenutke su scenografska i kostimografska rješenja sugerirala neki drugi sadržaj i prostor, i neko drugo vrijeme, sličnije kakvu futurističkom svemirskom serijalu negoli kazališnoj predstavi. To je uvelike onemogućavalo veću razigranost ne samo glumačkih uloga nego i scenskog prostora i sadržaja tragedije. 

No bez obzira na spomenuto osječka Fedra zanimljiva je ansambl-predstava. Sandra Lončarić ulogu Fedre sazdala je od zatomljenih strasti, krhke ženstvenosti, unutarnjih duševnih lomova i iskrenosti. Tatjana Bertok Zupković racionalno i ženski lukavo prezentirala je lik Enone. Antonio Jakupčević lik Hipolita odigrao je emotivno racionalno i mjestimice rezervirano. Katica Šubarić ulogu Aricije varirala je između ljubavničkog zanosa i sumnje, dok je Ivana Gudelj Tešija Izmenu odigrala funkcionalno. Glumački je najbolji Ivan Ćaćić, čiji je Tezej dojmljivo živio racionalnog vladara i srčanog roditelja.