Uzbudljiv smjer mladog teatra

Već je dugo proučavateljima umjetnosti dobro znan fenomen kako je ono strašno, užasno i mračno vrijeme izvor nekih od najuspjelijih i najvažnijih književnih, likovnih, glazbenih i inih umjetničkih djela. Ako iz toga mraka proizlazi još i strah od vječne propasti, kako je to u kršćanskom nauku pakao, rezultat su nenadmašna djela književnosti, od neizbježnog Danteova Pakla kao najboljeg i stoga daleko najviše proučavana dijela njegove Božanstvene komedije, do bezbrojnih obrada u drugim umjetničkim područjima i epohama. Pakao je, dakle, motiv zapitanosti umjetnika u svim razdobljima ljudske kreativne povijesti, ali se način njegova umjetničkog predočavanja (osim konstante straha od propasti i pada u nepovrat) s vremenom mijenjao zajedno s mijenama stilova i razdoblja. 

Prizor iz predstave s uigranim glumačkim ansamblom: Domagoj Janković, Matija Čigir i Pavle Vrkljan / Snimila KARLA JURIĆ

Zagrebački Kunstteatar, kazalište koje se brzo nakon osnivanja prometnulo u jedan od najzanimljivijih glasova zagrebačke nezavisne scene i pritom preživjelo pandemiju (između ostalog i igranjem izvan svog minijaturnog prostora u Dubovačkoj 1), prvu je svoju predstavu, kojom je otvoreno 2018, naslovilo Dobar, loš, mrtav. Izvorni Dobar, loš, mrtav bio je, dakle, predstava stupanja na scenu, sa svim dobrim i lošim značajkama te odrednice, od definiranja pravaca umjetničkog istraživanja koji su se činili intrigantnima i u potpunosti opravdali u nekim kasnijim radovima kao prednosti, do ponešto plakatnog i „rasutog“ statement komada kao slabosti. Nepune četiri godine poslije, nakon što se svijet nekoliko puta iščašio učinivši mračno, užasno i strašno koje se činilo tek dijelom loših snova mogućim i stvarnim, Kunst je izašao s drugom predstavom pod, u mnogome, istim naslovom – Dobar, loš, mrtav 2: Pakao. Premijera je održana 8. svibnja, a predstavu, za koju autori opravdano tvrde da se može gledati neovisno o prvome dijelu, režirao je jedan od osnivača Kunstteatra, Ivan Planinić. Tekst je napisao glumac Pavle Vrkljan uz dramaturšku suradnju Ivana Penovića.

U kolektivnu svijest pakao je upisan kao mjesto u koje se dolazi i ostaje bez povratka. Kunstov je pakao, naprotiv, drukčiji, što ne znači da je manje užasan. Naime, u paklu stvorenu u imaginariju ekipe trešnjevačkog neovisnog kazališta odnosi su upadljivo slični onima poznatima iz (hrvatske, ali ne isključivo) društvene stvarnosti. Podmetanja unutar obitelji, stvaranje osobnih mitologija, militarizam, destruktivnost, psihičko i fizičko nasilje – svega toga ima u Kunstovu paklu. Scenom promiču, u frenetičnu ritmu, obična obitelj, povijesne osobe poput Napoleona i Nikole Šubića Zrinskog, sve do grotesknoga dvoglavog demona koji predstavlja pakleno etičko vijeće. Sve su te epizode i likovi labavo povezani središnjim likom (anti)junaka Dubravka Ilića, svatkovića čije putovanje kroz pakao završava pokušajem saznavanja lozinke za ulazak u raj s nadom u bolji život nego u paklu.

Sat i dvadeset, koliko predstava traje, okuplja brojne epizode, od kojih nisu sve ujednačene kvalitete te se povremeno stvara osjećaj viška i ponavljanja. Ipak, zahvaljujući stvarnoj zabavnosti većine epizoda, povezane s lucidnošću uvida o paralelama pakla i jave, a koje ne poprimaju propovjedni ni napadno pretenciozan filozofski karakter, već stalno plešu na rubu zapitane banalnosti, povremeno ga i prelazeći, Dobar, loš, mrtav 2 funkcionira do kraja, iako bi mu koristilo da je nešto kraći. Držanju ritma izvedbe svakako pridonosi i uigrani glumački ansambl koji čine Domagoj Janković, Matija Čigir i Pavle Vrkljan, vidno se zabavljajući tijekom izvedbe.

U suvremenom trenutku umjetnosti, za koji još nema boljeg naziva od postmodernizma, u paklu se miješaju visoko i nisko, vojskovođe postaju osvetoljubivi nametljivci, a svakodnevni čovjek junak kojemu se, na kraju, daje mogućnost da pronađe ulaznicu u raj. Svojim Paklom trešnjevačko neovisno kazalište i njegovi osnivači i stalni autori potvrdili su sada već posve vidljivu programsku odrednicu bavljenja „velikim“ temama na osobit, pomaknut i ludički zaigran način, što zna zalutati u banalnost, no zapravo je u srži duboko zapitano, čak angažirano. Poetika je to kojoj bi dobro došlo još malo fina uigravanja, ponekad i (samo)kritike, no koja pokazuje jasan i, što je najvažnije, uzbudljiv smjer kretanja.