Tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se

-

U Zagrebu je u nedjelju 22. svibnja 2022. umro akademik Eduard Hercigonja, jedan od najvećih hrvatskih filologa našega vremena, dugogodišnji profesor staroslavenskoga jezika i hrvatskoga glagoljaštva na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nenadmašni istraživač hrvatskoga književnog srednjovjekovlja, jezikoslovac i književni povjesničar. 

Kada se 1975. pojavila njegova Srednjovjekovna književnost u poznatoj Liberovoj Povijesti hrvatske književnosti, dogodilo se ono što se uistinu rijetko događa: i znanstvenici i kulturna javnost počeli su polagano, ali postojano mijenjati svoj stav o hrvatskom književnom srednjovjekovlju. Hercigonja je djela toga razdoblja opisao „kao jedinstvenu stilsku formaciju, specifično i od renesanse jasno razgraničeno književno razdoblje. Za njega je povijest srednjovjekovne književnosti sinteza povijesnih, socioloških, jezično-stilskih, književnopovijesnih i poetoloških činjenica, podataka, analiza i prosudbi o oblicima i funkcijama onodobnih tekstova, i to kako u odnosu srednjovjekovnoga tako i u odnosu na današnjega primatelja“ (Dunja Fališevac). Prije pojave Hercigonjina djela najstarije razdoblje hrvatske književnosti u zasebnoj je knjizi obrađeno još 1867. kada je Jagić objavio Staro doba, prvu knjigu svoje Historije književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga. I mada se Hercigonja prema svim prethodnicima uvijek odnosio s poštovanjem, i prema onima skromnijih dosega, Jagić je bio uzor i polazište. Ne, dakako, uzor u metodološkom smislu, nego u osjetljivosti za majstorstvo riječi drevnih, mahom anonimnih autora i u razumijevanju bitnih procesa hrvatske srednjovjekovne književnosti. Hercigonju s velikim Varaždincem povezuje nešto vrlo važno: obojica su prevladala ograničenja sebi suvremene filologije. Naime, ni dobri znalci hrvatske književne povijesti nisu se uvijek dovoljno dobro snalazili u jeziku srednjovjekovnih tekstova, a jezikoslovci nisu imali potrebnu osjetljivost za ljepotu izraza, za umjetnost riječi. Hercigonja je objedinio sve dotad iznjedrene relevantne spoznaje i ponudio nevjerojatno slojevit tekst o počecima naše književnosti. Važno je, međutim, istaknuti da za pisanje mnogih, često bitnih, poglavlja nije imao nikakvih predradnji i mogao se osloniti samo na vlastite analize. Doista je teško i pobrojati sve vrline te knjige: ponudila je prvu relevantnu periodizaciju utemeljenu na vlastitim spoznajama o jezičnim i repertoarnim promjenama, ponudila je razvedenu podjelu na vrste (klasifikaciju) koja je uvjerljivo demonstrirala funkcionalnu razvedenost najstarijega razdoblja hrvatske književnosti, vrlo je temeljito progovorio o situiranju starih tekstova u nama suvremenu trenutku, posve originalno opisao češko-hrvatske i rusko-hrvatske kulturne veze u srednjem vijeku i osvijetlio korpus tako da se srednjovjekovna tropismena književnost ukazala kao ravnopravan dio ukupnoga hrvatskog književnog stvaranja. 

Eduard Hercigonja bio je jedan od najvećih hrvatskih filologa našega vremena

Hercigonja se nikada nije žurio s objavljivanjem tekstova. I prije i poslije navedene knjige pisao je opsežne književnopovijesne i filološke studije Dio njih objavio je u djelu Nad iskonom hrvatske knjige (1983) u velikoj mjeri proširene i dopunjene. Prvi dio te knjige zove se Hrvatskoglagoljsko srednjovjekovlje u književnoj historiografiji i u njemu je pokazao (na 150 str.!) kako je književna historiografija gledala na našu srednjovjekovnu književnost i kako je, kojim ritmom, kakvim metodološkim aparatom, postavljala pitanja i rješavala probleme koji su se u tom proučavanju nametali. Kukuljević, Jagić, Fancev, Lozovina, Ivšić, Milčetić, Kombol, Štefanić, Hamm imaju svojih ozbiljnih zasluga (svaki, dakako, u drukčijoj mjeri), ali se jasno razabire da su spoznaje u našoj književnoj historiografiji sporo sazrijevale i da se predugo i prečesto nije činilo više od prikupljanja i registriranja gradiva te mehaničkih razvrstavanja u vremenskom slijedu. Drugi dio knjige zauzimaju rasprave u kojima se razmatraju društveni i gospodarski okviri hrvatskoga glagoljaštva, metodologija proučavanja jezika i stila srednjovjekovnih autora te nekoliko rasprava usmjerenih posve jezikoslovno: o kajkavskim elementima u glagoljski tekstovima, o njihovoj grafiji te o sintaktičkim i stilističkim problemima. Sličnim se problemima bavio i u drugim radovima koji nisu ušli u knjigu. Obrađivao je razne vidove čakavsko-kajkavsko-staroslavenskoga interferiranja interpretirajući to miješanje jezičnih elemenata iz različitih sustava kao svjestan pokušaj da se dođe do književnoga jezika koji bi bio prihvatljiv na što širem teritoriju. Sintaksu i stilistiku starih, posebice glagoljičnih, ali i drugih, tekstova opisivao je prije svih drugih. Stekao je ugled znanstvenika koji se podjednako dobro snalazi u književnopovijesnoj i povijesnojezičnoj problematici. To je bilo moguće stoga što je temeljitoj tradicionalnoj filološkoj naobrazbi dodao uvide u recentna književnoteorijska djela i što je pratio relevantna smjeranja u suvremenom jezikoslovlju. 

Treća Hercigonjina knjiga, Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja (1994¹, 2006²), opisuje hrvatsku srednjovjekovnu kulturu prateći i dio ostvaren latinskim jezikom i dio ostvaren hrvatskim idiomima. U naslovu nema termina književnost jer autor prati porabu pisma i jezika kakvu ne možemo pokriti tim terminom, čak ni kad ga najšire tumačimo. Morao je zbog naravi edicije izbjeći opširnije književnopovijesne i kulturološke analize, ali je ponudio knjigu kojom pokazuje da trojezičnost i tropismenost hrvatske srednjovjekovne kulture nije nikakav slučajni mehanički spoj pisama i jezika, nego da je takva pisana proizvodnja odslik bitnih osobina hrvatske srednjovjekovne duhovnosti. Ta je kultura omeđena latinskim Trpimirovim natpisom (9. stoljeće, Rižinice) kao početkom i glagoljičnim Misalom po zakonu rimskoga dvora (1483) kao završetkom U tom raznojezičnom i poligrafijskom okviru mnoštvo je tekstova koji svjedoče o suživotu grafija i jezika i autor nam doista majstorski ukazuje na veze, kontekste, posebnosti. U njegovoj interpretaciji i ono što je na prvi pogled važna pojedinost samo filologu eruditu postaje nosivom činjenicom koja će zainteresirati i manje ambiciozna čitatelja. 

Glagoljaštvo kao
glavni junak priče

Četvrta Hercigonjina knjiga, Na temeljima hrvatske književne kulture – medievističke rasprave (2004), demonstrira posve jasno njegovu metodologiju u proučavanju književnojezičnoga i stilskoizražajnoga kontinuiteta od srednjovjekovlja do 18. stoljeća i u njoj se svestrano osvjetljava uloga hrvatskoga glagoljaštva kao stožernog elementa hrvatske duhovnosti na velikom dijelu hrvatskoga prostora te zanimljivi odjeci toga našeg fenomena u inozemnim srednjovjekovnim prikazima onodobnih europskih kulturnih težnji. U svim njegovim knjigama i u velikoj većini rasprava glagoljaštvo je glavni junak priče, u ovoj knjizi posebno. Pokazuje se da je i u ranom i u razvijenom srednjem vijeku glagoljica najvažnije hrvatsko pismo, njome su ostvareni tekstovi koji znače početak povijesti hrvatskoga jezika i književnosti, ali i početak hrvatske pravne i znanstvene tradicije. Hrvatski su glagoljaši izvanrednom upornošću branili posebnosti mlade hrvatske kulture, a da pritom nisu zapali u izolaciju. To se vidi po tome što su preveli na različite stilizacije hrvatskoga književnoga jezika praktično sve najvažnije tekstove zapadnoeuropske književnosti, a u ranom srednjem vijeku bili su vrlo kreativan posrednik između europskoga Istoka i europskoga Zapada. Takvi su prikovali uza se pažnju Eduarda Hercigonje i on već gotovo pola stoljeća njihovo djelo iznosi pred znanstvenu i kulturnu javnost. 

Petu knjigu, Tisućljeće hrvatskoga glagoljaštva, objavila je 2009. Hrvatska sveučilišna naklada. Ona sažima iskustva dugogodišnjega (rekli bismo: polustoljetnoga) rada i druženja s djelom hrvatskih glagoljaša. Nakupljena znanja i stečeni uvidi oblikovali su u našeg autora sliku o tisućljetnoj glagoljaškoj djelatnosti i o njezinoj važnosti za tijekove ukupne hrvatske povijesti, posebice dakako povijesti kulture, književnosti i jezika, i tu sliku autor posreduje čitatelju. Knjiga je nastala kao plod autorove suradnje s poznatim projektom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Hrvatska i Europa, koji je zamišljen „kao sveobuhvatna obrada hrvatskoga identiteta i dioništva u europskoj i univerzalnoj zajednici“. Ako bismo birali sažeta a udarna Hercigonjina određenja hrvatskoga glagoljaštva, moglo bi to biti (i) ovo: „Kao način mišljenja, životni stav i spontani duhovni pokret, svojevrsna ideološka projekcija društvenog položaja te svakodnevne, pastorizacijske, katehetičke i ine pragmatike hrvatskih glagoljaša (a podjednako i njihovih moravskih, panonskih i makedonskih prethodnika), glagolizam je glagoljaško duhovništvo trajno određivao kao polivalentnu funkciju sredine u kojoj je ono živjelo i djelovalo“. 

U Sedmici srijedom
sa studentima

Hercigonji je jako stalo da se uoči kako hrvatski glagoljaši iskazuju privrženost Rimskoj crkvi, ali istodobno ne prihvaćaju nametanje latinskoga jezika. To odbijanje latinskoga jezika nipošto ne znači izolaciju jer upravo će glagoljaši prevoditi tekstove nastale na drugim europskim prostorima i uključivati ih u obzor hrvatske kulture. 

Kada bismo među hrvatskim filolozima birali onoga koji je napisao najmanje površnih i nedorađenih rečenica, izbor bi pao na Hercigonju: svaku svoju raspravu, svaku svoju knjigu pisao je tako kao da više nikada neće imati priliku o tome pisati – nastojeći temu obraditi što razvedenije i tvrdnje ojačati brojnim i uvjerljivim dokazima. 

Brojni naraštaji studenata kroatistike i slavistike u Zagrebu, ali i u Rijeci i Osijeku, pamte Eduarda Hercigonju kao profesora potpuno posvećena poslu. Poznata sedmica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bila je mjesto njegovih redovitih susreta sa studentima srijedom točno u podne. Pogleda uprta u jednu točku u toj dvorani tumačio je složenu problematiku postanka i funkcioniranja najstarijega slavenskoga književnoga jezika. Usredotočen na posao pokušavao je u zadanim vremenskim okvirima svoje mlade slušatelj(ic)e ne samo elementarno obavijestiti o toj problematici i recentnim filološkim pogledima na nju nego i stvoriti poticajno ozračje u kojem mladi čovjek po mjeri svojih interesa i po mjeri svoje intelektualne moći spoznaje kako ni o jednom fenomenu ne možemo relevantno govoriti ne poznajemo li njegove povijesne mijene. To je osobito dolazilo do izražaja na seminarima (uvijek ponedjeljkom) kada bi ga stari tekstovi izazvali da odstupi od poučavanja elementarnoga i upozori na neprolazne kulturne vrijednosti i zanimljive osobe i stavove. 

Rado je, na staroslavenskom, navodio evanđeosku rečenicu „Tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se“. Tako je pozivao studente da se upute u ovladavanje potrebnim znanjima, tako je pozivao istraživače da svim oruđem kojim raspolažu zarone u stare hrvatske tekstove, tako je poticao sebe sama da ostane koncentriran na problem koji istražuje, tako je čuvao usmjerenost i bistrinu svoga znanstveničkoga pogleda i jačao zanos svoga učiteljskoga djelovanja. Stari je hrvatski glagoljaš pozivao svoje čitatelje da čuvaju uspomenu na one koji su poštovali knjige. Ukupno djelo Eduarda Hercigonje poziva nas da poštujemo svoju tradiciju, da je volimo i proučavamo. Njegova iznimna darovitost oplemenjena upornim radom urodila je djelom koje će zauvijek ostati jednim od vrhunaca hrvatske filologije.