Svijet ipak nije poludio

-

Laž. Svaki ju je od pripadnika ljudske vrste barem jednom za života izrekao, no premda se čini kao jednostavniji način rješavanja određenog problema, počesto to nije. Osim što nagriza ljudsku moralnost, laganje ozbiljno šteti i ljudskoj potrebi za životnom jednostavnošću; dok pri iznošenju istine govornik prati i pamti samo jednu pripovjednu liniju, kod proizvodnje laži primoran je razviti vještinu izbjegavanja zamki višestrukosti vlastitih priča. Na argument komfora u posljednjoj se knjizi poziva i norveški filozof Lars Svendsen (1970), profesor na Institutu za filozofiju Sveučilišta u Bergenu i autor deset publicističkih naslova koje bismo, na valu potrebe lijepljenja eksplozivnih marketinških slogana i pomodnih novokovanica, mogli nazvati „filozofskim bestselerima“ ili „djelima popularne filozofije“, no u biti je riječ o sabiranju, sažimanju i kognitivnom registru čitatelja izvan samog polja filozofije razumljivu raslojavanju složenih filozofskih koncepata kroz prizmu relevantnih društvenih fenomena.

Upravo je aktualnost promišljanja, i prije nego što će pandemija njegove naslove Filozofija straha, Filozofija usamljenosti i Filozofija slobode prometnuti u svojevrsnu i neslužbenu COVID-trilogiju, Svendsena učinila jednim od najvažnijih filozofa današnjice, ujedno i najčešće prevođenim. Zahvaljujući vjernom i sustavnom praćenju nakladnika Tim press među 130 prijevoda na 29 jezika našli su se, uz spomenuti trojac, i Filozofija dosade, Moda, Filozofija zla, Filozofija rada i naslovi Što je filozofija? te Razumijemo li životinje?. Filozofija laži, u izvorniku objavljena potkraj 2020, premijerno je predstavljanje izvan norveškoga jezičnog kruga doživjela na hrvatskom jeziku.

Lars Svendsen u razgovoru s Vlatkom Kolarović / Snimila Iva Perković

Nedavni izlazak knjige bio je dobar povod autorovu četvrtom posjetu Hrvatskoj za kojeg je, osim razgovorom s HTV-ovom novinarkom i urednicom Vlatkom Kolarović ispred književnog kluba Booksa, knjigu predstavio održavši u srijedu, 11. svibnja, prvo predavanje pred hrvatskim studentima. Na Fakultetu hrvatskih studija govorio im je, naravno, o laži.

Laži čine 25 posto ljudske komunikacije

Svendsen je, umjesto biografske crtice, u uvodu priznao da je i sam u životu lagao. I to gotovo svim ljudima s kojima se našao u bliskoj interakciji; od prijatelja, preko brata i roditelja do supruge i kćeri. Ipak, većinu je života bio iskren. Rekavši to, od okupljenog je auditorija zatražio da mu vjeruje. I sam je, ponajprije, čovjek komfora, a i istraživanja pokazuju da većina ljudi kroz život korača vođena načelom iskrenosti. „Statistika pokazuje da su laži uključene u 25 posto ljudske komunikacije, no provedemo li podrobniju analizu, zaključit ćemo da većina ljudi gotovo nikad ne laže. Lažljivci su manjina, ali lažu mnogo i tako podižu prosjek zastupljenosti laži“, uvjeren je filozof, a argumentaciju nastavlja tvrdnjom da nije dovoljno ili nužno poznavati koncept istine da bi se definirala laž. Kako je za obaju nastupa istaknuo, „istina je koncept u čiju srž filozofi pokušavaju proniknuti tisućljećima, no za njezino svakodnevno razumijevanje dovoljna je definicija da govoriti istinu znači govoriti stvari onakve kakve jesu.“ Bio je to najčešći odgovor norveških kućanica u istraživanju provedenu prošlog stoljeća, a Svendsen mu se ovdje priklanja jer, prema njegovu sudu, ono što razlikuje istinu od laži i jest namjera – da se nekoga zavara ili da mu se prikaže stvarnost kakvom je i onaj tko tvrdnju iznosi vidi. Stoga, vjeruje, u suprotnosti laži i ne stoji istina nego istinitost, a ona je sačinjena od dvaju faktora – iskrenosti, namjere da se stvari (pri)kažu onakvima kakve govornik misli da jesu i točnosti, pokušaja da se za ono što se smatra istinitim pronađe uporište u stvarnosti ili činjenicama.

Sa švedskog preveo Mišo Grundler, izd. TIM press, Zagreb, 2021.

Je li namjera najvažnija?

Jesu li onda sve tvrdnje izvan okvira iskrenosti i točnosti laži? Svendsen kaže da nisu te razlikuje dvije kategorije. „Između laži i istine golema je skala, a prostor popunjavaju i oni koji iznose istiništavnost i muljatori. Kod njih je razlika u osjećaju za istinu. Naime, dok onaj tko iznosi istiništavnu tvrdnju vjeruje da govori istinu, ali ne čini ništa da bi činjenice provjerio pa se usmjerava prema unutarnjem osjećaju, muljatora jednostavno – nije briga. On tvrdnje iznosi zbog stjecanja neke vlastite koristi i jednostavno ga nije briga jesu li one istinite ili nisu.“

„Možemo biti normalni, a svejedno se osjećati uznemirenima. Potaknuti nečim što se u vanjskom svijetu događa, možemo govoriti da to nije prihvatljivo. Takva je reakcija normalna i prikladna. Ali kako ostati normalan? Trebali bismo nastojati glavu održati hladnom, a srca otvorenima”

Namjeru je, ipak, nemoguće izmjeriti, a Svendsen ovdje uvodi i filozofiju Immanuela Kanta, s čijim je djelom u odnosu stalne napetosti, i nadovezuje se na njegovo polarizirano promatranje pitanja laži, legaliteta i moralnosti. Kant, sažeo je, ne vjeruje u koncept „bijelih“ laži jer, „ako je situacija jasna, laži nema, a ako su u kontekst upletene laži, ne možemo govoriti o čistoj situaciji“, dok on vjeruje kako postoje moralno opravdane laži, čemu kao primjer navodi laž radi spašavanja nevinog života, no istodobno je svjestan da su takve situacije odveć rijetke, a da bi mogle poslužiti kao argument u raspravi. S druge strane, cijeneći benignost upisanu u izricanje „bijelih“ laži i namjeru da se njima drugu stranu od boli poštedi, Svendsen ističe da je svakom obliku laži, prije svega, imanentno pitanje prijenosa moći. „Govorim li vam istinu, dopuštam vam da o svojim izborima odlučujete sami, potpuno slobodno i bez upletanja treće strane, na temelju dostupnih činjenica. No odlučim li se izreći laž, moć odlučivanja s vas prenosim na sebe jer sada svoje odluke donosite vođeni mojom percepcijom stvarnosti, a ne stvarnošću kakva doista jest. Oduzimam vam, dakle, slobodnu volju i podvrgavam vas svojoj interpretaciji. I nevažno je radi li se o malignim ili bijelim lažima jer, zapravo, mnogo je arogancije upisano i u govornikovu ideju da onaj komu se govori neće moći podnijeti istinu.“

Time se uvelike pridonosi gubitku uzajamna povjerenja. Ono se gubi, dodaje, i u slučaju političkih laži jer shvate li građani da im članovi vladajuće stranke lažu, izgubit će povjerenje. „A ono je ključno za funkcioniranje suvremenoga društva. Kad sam počeo pisati knjigu o usamljenosti, shvatio sam da je njezina razina mnogo manja u državama s većim međusobnim povjerenjem i povjerenjem u institucije nego u državama gdje ono izostaje. Stvar je vrlo jednostavna, lažete li drugima, a vjerujete da su drugi poput vas, i njih ćete promatrati kao lažljivce. Laž stvara društvo nepovjerenja.“

Relevantnost filozofije

Knjiga o laži, zanimljivo, nastala je za vrijeme pandemijskog zatvaranja, a napisao ju je ponukan vlastitom potragom za odgovorom. „Uvijek pišem o onome što ne razumijem, pišući tragam za rješenjem. Vjerujem da bi filozofija trebala usmjeravati ljude kad se nađu izgubljenima. Nažalost, filozofija to danas rijetko čini“, ustvrdio je dodavši kako se nadao da će pandemijsko doba proizvesti nov način filozofskog razmišljanja ili usmjeravanja, ali to se nije dogodilo.

Proizvelo je pak ozračje nepovjerenja i masovne produkcije lažnih vijesti. Svendsen kaže da su izazovi današnjice kudikamo veći jer se više ne borimo sa zataškavanjem već uništavanjem stvarnosti tako da se ona ne može suočiti s lažima. „Ako se ne može kontrolirati stvarnost, mogu se kontrolirati oni koji u toj stvarnosti žive. Građani tako gube dodir sa stvarnošću, vlast im podastire jednu njezinu inačicu, a građani se pretvaraju da u tu laž vjeruju. Dakle, jedini je protuotrov za laž istina jer ona nudi otpor i politici i lažnoj stvarnosti i dopušta da sama stvarnost pokaže kako da o njoj govorimo.“

Hladna glava i otvoreno srce

Iako ne misli da njegove knjige nude odgovore na važna osobna i društvena pitanja, vjeruje da se u njima nalaze promišljena i kvalitetna pitanja koja će u pozornom čitatelju izazvati znatiželju i tako nastaviti transfer znanja i s njime povezane moći. Trenutno, otkrio je, piše knjigu o nadi jer smatra da dobre i konstruktivne nade u suvremenom društvu nasušno nedostaje. „Vođeni smo liberalnošću straha i pitamo se što trebamo izbjegavati. Trebali bismo promijeniti perspektivu i zapitati se čemu da se nadamo. Konstruktivna nada pokazuje mnoge mogućnosti.“

Naposljetku, s hrvatskom je publikom podijelio i poneku misao o održavanju normalnosti u teškim vremenima. „Možemo biti normalni, a svejedno se osjećati uznemirenima. Potaknuti nečim što se u vanjskom svijetu događa, možemo govoriti da to nije prihvatljivo. Takva je reakcija normalna i prikladna. Ali kako ostati normalan? Trebali bismo nastojati glavu održati hladnom, a srca otvorenima. Živimo u teškoj, medijskoj stvarnosti. Bombardirani smo spinovima, muljanjem i pokušavamo shvatiti komu bismo trebali vjerovati. To je pravi izazov. Prosječan jutjuber ne bi nam smio biti referencija, a moramo biti svjesni i da Facebook nije odraz stvarnosti. Svijet ipak nije poludio, u što biste mogli povjeravati pogledate li obavijesti na svojim društvenim mrežama.“