Sisak – Zagreb – Berlin

Vangelis – Prvi među jednakima

U dobi od 79 godina umro je Vangelis, koji je u pola stoljeća karijere učinio mnogo na području redefiniranja i promocije elektroničke i (kvazi)orkestralne glazbe, za njezinu nepovratnu afirmaciju na globalnoj mainstream sceni. Dakako, Vangelisova glazbena iskaznica sadržana je u poznatoj, Oscarom nagrađenoj temi za filmski spektakl Vatrene kočije, no taj uzvišeni, zarazni glazbeni motiv tek je najslavniji fragment njegova golema opusa. 

Pravim imenom Evángelos Odysséas Papathanassíou, rođen je 1943. u obalnom grčkom mjestu Agria, ali prva životna i glazbena iskustva stječe u Ateni. Poput većine njegovih vršnjaka ishodišta su mu u rock and rollu, no afiniteti prema jazzu i progresivnom rocku odvest će ga daleko od jednostavnih troakordnih obrazaca. Klonio se formalne glazbene naobrazbe jer se, kako je rekao, uplašio da bi ona mogla više smetati nego koristiti u razvijanju vlastitih ideja. 

Odselivši se iz Grčke u Pariz (London ga ispočetka nije htio), prve ambiciozne radove dao je u grupi Aphrodite’s Child, s kojom se poznih šezdesetih priključio trendu progresivnog rocka. Njihova tri albuma ostavila su solidan trag na europskoj rock-sceni, no Vangelisov nemiran istraživački duh ionako je nagovještavao samostalnu karijeru. Manje je poznato da je 1974. otklonio unosnu ponudu da se na mjestu klavijaturista priključi grupi Yes. Nastavio je vlastitim putem premda će s pjevačem Yesa, Jonom Andersonom, ipak razviti uspješnu suradnju koja će se (pod etiketom Jon and Vangelis) protegnuti tijekom 1980-ih. 

No u to vrijeme već je postizao zapažene samostalne uspjehe na području kazališne i filmske glazbe. Vangelisove futurističke vizije savršeno su se uklopile u kišni, distopijski ambijent Istrebljivača (Blade Runner Ridleyja Scotta), a dug popis filmskih ostvarenja koje je pomogao proslaviti uključuju naslove kao što su Nestao Coste Gavrasa, Gorki mjesec Romana Polanskog i 1492: osvajanje raja (opet Scott). Bez obzira na to odišu li melankolijom ili himničkim zanosom, njegovi glazbeni krajolici ostaju jednako prepoznatljivi. Kad je pronašao formulu, izbrusio ju je do savršenstva; na svojem području bio je prvi među jednakima.

Iznenađenje iza ugla

Jazz, prog-rock, elektronička i filmska glazba. To su četiri uporišne točke  u estetici hiperaktivnog Tonija Starešinića kao pokretačkog duha (i klavijaturista) kolektiva Chui, nedvojbeno najozbiljnije hrvatske glazbene postave izvan klasične glazbe.

U njihovu slučaju ozbiljnost nikako ne podrazumijeva pretencioznost, već naporan istraživački rad i usavršavanje neobične kombinacije stilova. Novi album Zagreb – Berlin sinteza je mnogo razina, čak i formalno: razdijeljen je u dvije zasebne cjeline. Ona „zagrebačka“ koncipirana je od glazbe skladane u pandemijskom razdoblju, dok je „berlinska“ originalni soundtrack za nijemi dokumentarac Waltera Ruttmanna Berlin, simfonija velegrada (1927). Sklonost prepletanju fragmenata jazza te suvremenih elektroničkih i funk-stilizacija očita je već u uvodnoj temi First of All, dok se u podjednako intrigantnoj – i još kompleksnijoj – skladbi Nine Views prepoznaju utjecaji briljantnih King Crimsona iz sredine 70-ih. 

Chui Zagreb – Berlin, Dancing Bear, 2022.

Usporedbe sa saksofonistom Kamasijem Washingtonom također su neizbježne; kao što je taj američki tenor-majstor prije nekoliko godina skladao glazbu za instalaciju u njujorškom muzeju Whitney (EP Harmony of Difference), tako  Chui dvije skladbe posvećuju Zagrebačkoj umjetničkoj instalaciji Prizemljeni Sunčev sustav (Prizemljeno Sunce Ivana Kožarića i Devet pogleda Davora Preisa). Prvu od njih, Nine Views, već smo spomenuli. Druga, Grounded Sun, blistava je, ugođajna balada i neupitni vrhunac albuma. 

Logično, berlinski dio strukturiran je filmičnije i u skladu s temom zvuči  gotovo futuristički u svojoj distanciranoj ugođajnosti. Primjerice, melankolični uvodni džezirani krajolici skladbe u trećem „činu“ (Act III) pretapaju se u tvrdu, ritmički propulzivnu elektroniku, ali to je tipični Chui; slušajući ih, nikada ne znate što bi vas moglo zaskočiti već u idućem pasažu, iza ugla. Berlinskog ili zagrebačkog, svejedno.

Novi svijet u nastajanju

Kad su prije točno četiri godine s radom prestali The Bambi Molesters, završila je priča o najboljem domaćem instrumentalnom rock-sastavu i o jednoj od globalno najpriznatijih surf-atrakcija. Bendovi se raspadaju, ali glazba ne prestaje: nakon rastanka s Daliborom Pavičićem preostale tri četvrtine sastava – gitarist Dinko Tomljanović, basistica Lada Furlan Zaborac i bubnjar Hrvoje Zaborac – počinju vlastitu priču. Ili, u skladu s mislima Ladina eseja priložena u albumski prvijenac Off The Grid: „Stari svjetovi katkada se trebaju posve rasprsnuti, poput ljuske jajeta“, da bi se u novim okolnostima, prividno ni iz čega, mogla roditi svježa kreativna ideja. 

LHD Off The Grid ,
Dirty Old Label, 2022.

Već nakon nastupnog vinilnog singla s dvostrukom A-stranom Boiling Water, Dreamy Girl / This Caramel Should Cover The Earth bilo je jasno da je riječ o formaciji s potpuno samosvojnim stvaralačkim jezikom premda se, dakako, veza s nasljeđem Bambija osjeti u svakom tonu. Obje skladbe našle su se na albumu. S hipnotičkim ritmom, dodanim klavijaturama, vokalizama i učincima handclapsa, Boiling Water priziva ugođaj psihodelije Zapadne obale kasnih šezdesetih, dok u baladi This Caramel, nakon lirskoga pijanističkog uvoda, dolazi do izražaja melankolična nit Tomljanovićeve gitare. 

Stvaralačka kemija na albumu Off The Grid oblik je dobivala u svjetlu (i tami) elementarnih i drugih nepogoda koje su pogodile njihov Sisak, a šire gledano i globalnu zajednicu. Producent Sven Pavlović pomogao je na dodatnim instrumentima (orgulje, moog, akustične gitare), dok u izvrsnoj Koala Dingo gostuje gitarist Nacho Rompantodo iz argentinskog sastava Los Freneticos. Među gostima našao se i Arimati Jutila iz finskoga garažnog rock-benda The Flaming Sideburns. Bez obzira na to posuđuju li elemente iz „garaže“, psihodelije, rock-soula 60-ih ili exotice na način teksaških kolega Khruangbin, album Off The Grid (sam naslov metaforički upućuje na svjestan odmak od umreženih pogodnosti suvremenog svijeta) doista zvuči kao uvjerljiv i posve artikulirani signal novog svijeta u nastajanju. U to će se 23. lipnja imati prigodu uvjeriti i publika INmusic festivala.