Preskočeno poglavlje europske povijesti

-

Rachida Lamrabet, odvjetnica i spisateljica, rođena 1970. u marokanskoj pokrajini Rif, kao dvogodišnja je djevojčica s roditeljima stigla u Belgiju. Premda bi uvriježen način predstavljanja suvremenih autora nalagao da, imajući te podatke u vidu, Rachidu Lamrabet predstavimo kao „belgijsku spisateljicu marokanskih korijena“, ovog ćemo puta zaobići tradiciju i dobre običaje jer njezina je autorska pozicija kudikamo složenija od ponuđenog tako suženim okvirom. 

Znajući da nikada neće biti prihvaćena kao njihova (flamanska književna kritika i danas ustrajava na pojmu alohtonog pisca kao dijametralne suprotnosti autohtonom), Rachida Lamrabet kao jezik svoje književnosti odabrala je nizozemski, a kao, uvjetno rečeno, mjesto njezina egzistiranja polje flamanske književnosti. Unutar korpusa nacionalnih književnosti flamanska je, posebice u europskom kulturnom kontekstu, među najrigidnijima; takvom su je vjerojatno učinile borbe vođene radi prepoznavanja unutar velike nadnacionalne književnosti stvarane na francuskom jeziku. No otad su prošla stoljeća pa Rachida Lamrabet, ispravno, detektira da ekskluzivističko polje treba otvoriti i učiniti inkluzivnijim, mjestom međukulturne razmjene i dijaloga. I lako bi bilo reći da, tom mišlju vođena, autorica svojim djelima otvara prostor Drugome. Lako, ali pogrešno jer ne čini to sramežljivo nego glasno i ustrajno – ona prostor za Drugoga zahtijeva, ukazuje na njegovu nužnost i dokazuje da, zapravo, u kompleksnoj povijesti kakva je zapadnoeuropska, kolonijalizmom obilježena i postkolonijalnom teorijom tek napola promijenjena, granice između Prvog i Drugog više i nisu jasno vidljive. 

Izd. Naklada Ljevak, 2022, s nizozemskoga prevela Romana Perečinec

Kao autorski se glas Rachida Lamrabet nametnula već prvom svojom, 2006. objavljenom kratkom pričom Mercedes 207 uvrštenom u zbornik neprofitne organizacije Kif Kif Novi flamanski glasovi, a iduće godine objavljen roman Vrouwland (u slobodnom prijevodu Zemlja žena), o mladim ljudima u potrazi za boljim životom, nagrađen je Flamanskom nagradom za najbolji debitantski roman. Da autorske stavove preklapa sa životnima, potvrdila je i 2017, javno istupajući protiv zabrane nošenja burke, što ju je stajalo gubitka mjesta savjetnice u belgijskom Centru za jednake mogućnosti i borbu protiv rasizma. Otad potpuno posvećena književnom i umjetničkom radu te javnim zagovarateljskim istupima, 2018. objavljuje roman Vertel het iemand, u nas nedavno objavljen u Nakladi Ljevak, u besprijekornom prijevodu Romane Perečinec, kao prvo autoričino djelo dostupno hrvatskoj čitateljskoj publici. 

Reci to nekome pomno je i pažljivo iskonstruiran roman, priča u priči u kojoj pripovjedni subjekt ujedno postaje objekt vlastite pripovijesti prenesene tuđom fokalizacijom. Rachida Lamrabet svoj snažan pripovjedački glas posuđuje dvojako; mladom, namjerno bezimenu junaku iz plemena Amazigha koji se u marokanskom sultanatu zatječe na samu početku 20. stoljeća, u osvit Prvoga svjetskog rata, i francuskom uličnom crtaču, umjetniku koji iz Francuske dolazi u francusku koloniju, isprva tek privremeno, da bi se potom, zaljubivši se u njezine (ne samo prirodne) ljepote ondje trajno nastanio. Momka, naizgled, privlači crtačev neobičan dar, no pripovjedna se situacija, kao i njihov odnos, uskoro usložnjava po mladićevoj spoznaji da crtač nije samo svojim okom ulovio, i na papir prenio njegovu majku, Sunčanu djevojku, već joj je, u naletu strasti, u utrobu usadio dvoje djece, zbog čega je majka prognana iz sela, a dječak cijelo djetinjstvo proveo u besciljnom traganju za očinskom figurom. 

Ovdje se narativna linija prvi put nalazi na prekretnici i, u rukama manje vješta ili nedovoljno pažljiva pripovjedača, izgledno bi bilo da takav osjetljiv materijal sklizne u područje pojednostavnjena ljubavnog romana ili patetikom nabijene drame. Ali Rachida Lamrabet izvrsna je promatračica i savjesna pripovjedačica pa njezin jasan i precizan spisateljski stil i način ni jedan detalj ne ostavlja nerasvijetljenim, ni jedan konac nejasno nepovezanim, pa od priče o odnosu oca i sina koji jedan za drugog i nisu znali plete priču o odnosu kolonizatora i koloniziranog. Nakon što u bijesu napadne i gotovo ubije oca, sin biva poslan da se, po kazni, na francuskom tlu bori u četi koloniziranih, jedinici od gotovo 30.000 marokanskih vojnika koji o Prvom svjetskom ratu ne znaju ništa, a sa suborcima, od nacionalnog osjećaja pa do kulture i tradicije, malo toga dijele. Očevim naporima unatoč mladiću nema spasa pa Reci to nekome stoji poput ispovijedi, posljednjeg slova, priče što ju je, na samu kraju, ispričao muškarcu za kojim je cijelog života tragao, a potraga mu, u konačnici, nije donijela željeni rezultat. Kolonijalni se sukob tako prelijeva i na simboličku, književnu razinu jer suprotstavlja sinovu pripovjednu i očevu tradiciju velike, francuske književnosti, no u konačnici kao da ih, isprepletanjem pogleda, pomiruje i od njih stvara veliku cjelinu, metanarativ u kojem se granice Prvog i Drugog brišu, s njihovom simbiozom kao imperativom. 

Reci to nekome glatko je napisan i dobro konstruiran roman, dirljive, tužne priče nevjerojatne snage osvješćivanja. Ono što roman čini posebnim tematiziranje je kolonijalizma i migracija. Rachida Lamrabet i sama je tu pomalo tragična figura koja može vrlo jasno i bez straha sudjelovati u javnoj raspravi i svoje stavove braniti vlastitom egzistencijom.

Stoga ovaj roman nije moguće odvojiti od njegova aktivizma, onog organskog, najbolje i najpotrebnije vrste. Naime, kao što u uvodu teksta stoji, tek je posljednjih petnaestak godina praksa da autori bez duge tradicije i ukorijenjenosti na belgijskom tlu pišu na nizozemskom jeziku i sudjeluju u stvaranju flamanske književnosti. Rachida Lamrabet nema – poput Stefana Hartmansa – djeda čije bi ratne uspomene opisala kao taj autor u Slikaru i ratu. No ona ima dugu tradiciju šutnje, veliku želju i golemu snagu da se toj tradiciji suprotstavi i otvori pukotine koje će dovesti do njezina potpunog razbijanja. Jer gotovo sve zapadnoeuropske zemlje imaju kolonijalne mrlje o kojima najradije ne bi govorile. Zato je Reci to nekome i ustrajavanje na preskočenom poglavlju europske povijesti važno. I ne treba iznenaditi prometne li se djelo jednog dana u klasik postkolonijalne književnosti.