Pola stoljeća najvećega gangsterskog epa

-

O veličanstvenoj gangsterskoj drami Kum suscenarista i redatelja Francisa Forda Coppole, od jedanaest nominacija s tri Oscara ovjenčanoj slobodnoj adaptaciji istoimenoga romana Marija Puza (za najbolji film, glavnu mušku ulogu Marlona Branda i adaptirani scenarij), tijekom 50 godina koliko je proteklo od njezine realizacije zna se praktički sve. Od toga da je produkcija u gotovo svim segmentima bila problematična, preko izbora redatelja i većine glumačke postave kojom čelnici studija Paramount nisu bili zadovoljni, do nevolja s mafijom koja je navodno nadzirala snimanje pribojavajući se izrazito negativnog prikaza svog ustroja i djelovanja. Studio Paramount bio je nezadovoljan izborom Coppole kao redatelja, jer su priželjkivali Sergia Leonea koji nije bio zainteresiran, a dotad kao redatelj ne osobito poznat Coppola izabran je nakon što su ponudu odbili Peter Bogdanovich, Richard Brooks, Peter Yates, Arthur Penn, Costa-Gavras i Otto Preminger. K tome, Coppola je na produkciji Lucasova THX-1138 Warneru ostao dužan 400 tisuća dolara, što svakako nije bila preporuka, kao ni to što je njegov prethodni film Kišni ljudi slabo prošao na blagajnama. Ipak, Coppola je bio spreman raditi s niskim proračunom, a iako je isprva odbijao adaptirati Puzov roman, koji je smatrao slabim i senzacionalističkim, naposljetku je pristao upravo na nagovor Georgea Lucasa. Također, Puzo je dosta sporo radio na pretakanju romana koji se tijekom dvije godine prodao u nakladi većoj od devet milijuna u konkretan scenarij, no šef Paramounta Robert Evans ipak mu je bio voljan platiti 12 i pol tisuća dolara za 60 stranica nedovršena rukopisa, što je piscu omogućilo da otplati kockarski dug od 10 tisuća dolara. 

Al Pacino u ulozi Michaela Corleonea u Kumu, red. Francis Ford Coppola, IMDb

Producenti nisu bili zadovoljni ni izborom Marlona Branda za ulogu don Vita Corleonea, jer su na mjestu glumca kojeg je pratio glas nepredvidljiva i problematična suradnika vidjeli najprije Laurencea Oliviera (odbio zbog zdravstvenih problema), a potom Ernesta Borgninea, baš kao ni izborom tada anonimna Ala Pacina za ulogu Michaela, jer su priželjkivali u boljem slučaju Roberta Redforda ili Ryana O´Neala, a u gorem Jacka Nicholsona, Warrena Beattyja, Dustina Hoffmana i još neke mlade zvijezde. No Coppola je inzistirao upravo na Pacinu, nepoznatom mladom glumcu s izgledom talijanskog Amerikanca koji u lik neće unositi balast prethodnih uloga i uz kojeg će se gledatelji moći vezati. U nekom paralelnom filmskom svemiru glumačka postava Kuma mogla je biti posve drukčija, jer su se na mjestu Roberta Duvalla (Tom Hagen) mogli naći Paul Newman ili Steve McQueen, na mjestu Michaela čak i Robert De Niro, koji će u kakvoćom ravnopravnu nastavku utjeloviti mladoga Don Vita, a Kay Adams je umjesto Diane Keaton mogla tumačiti Mia Farrow. Na sreću i autora ovog teksta, kojemu je Kum u paru s nerazdvojnim nastavkom ne samo najomiljeniji nego i najuspjeliji film svih vremena, u konačnici je realizirana veličanstvena gangsterska saga za koju se uistinu može reći da je veća od života, bez navodnika.

Ne samo prvi Kum nego i svi segmenti trilogije dramaturški su vrlo slično koncipirane varijacije grčke tragedije s bratoubojstvima i žrtvovanjem vlastite djece. Načelno se sve radi za obitelj, zbog obitelji i u slavu obitelji, pa sva tri filma otvaraju raskošne obiteljske proslave, a i verbalno je obitelj svako malo na usnama najvažnijih likova. No sve je uzalud, jer se obitelji rasipaju i nestaju, upravo zbog kriminala na kojem počivaju, a Vito Corleone u prvom i Michael u trećem nastavku umiru u vrlo sličnim, simbolički identičnim ambijentima i scenama. No dok se kraj Vita na kraju prvog filma među nasadima rajčica igra dječak kao simbol budućnosti bez obzira na to kakva će biti, a i rajčice koje zriju simboliziraju budućnost i plodnost, oko umirućeg Michaela na kraju Kuma 3 trčkara psić, a Michael i umire na prašnjavom dvorištu bez naznaka budućeg života i plodnosti. Michael i umire sam kao pas, jer više za obitelj Corleone nema baš nikakve budućnosti. Sve je žrtvovano i svi su žrtvovani, a sve je bilo uzalud jer je patrijarhalna dinastička obitelj nestala, iako se u hodu pokušala prilagoditi duhu vremena i svoje djelovanje barem donekle uskladiti s dominantnim moralističkim licemjerjem, ne i s moralom, jer generalnog ili općeg morala u tom svijetu nema.

Ima ga na pojedinačnoj i užeobiteljskoj razini, u smislu djelovanja u skladu s osobnim etičkim kodeksom i zahtjevima koje nameće zaštita obitelji, no takav moral nije dostatan da se izbjegne tragedija. Svega toga Michael je itekako svjestan, kad se u nezasluženo odveć podcijenjenu trećem nastavku ispovijeda kardinalu Lambertu, budućem papi, no za kajanje i ispovijed tada je već kasno, jer je tragičan usud čvrsto zadan i ništa ga ne može promijeniti.

Film Kum, kao i čitava trilogija, podatan je za brojna čitanja i interpretacije, pa i na simboličkoj razini. Zasluge za njegovu trajnu superiornost pripadaju i sjajnom snimatelju Gordonu Willisu, koji već od uvodne sekvence maestralnom igrom svjetla i sjene u sobi u kojoj Don Corleone prima goste impresivno kreira ozračje za predstojeće nijansiranje odnosa dobra i zla, crnog i bijelog, svjetla i tame, kao i velikom Ninu Roti, čija glazba iznimno sugestivno dodatno opisuje karaktere, a u nekim ih situacijama i konstruira, pritom dijelom koristeći i svoju prethodnu glazbu za komediju Fortunella redatelja Eduarda De Filippa i suscenarista Federica Fellinija, iz 1958. Ukratko, Kum je film kojem se može uvijek i neprekidno vraćati i uživati u svekolikom bogatstvu koje nudi.