Otočki noir uronjen u primitivnost i banalnost svijeta

-

Pogubljenost ulaskom u zapuštenu džunglu novozagrebačkog Brodarskog instituta kao da je unaprijed skicirala sve o čemu će Bettijev Zločin na kozjem otoku (1948) govoriti – o žudnji i privlačnosti, žrtvi i krvniku, religijskom koje će pokleknuti pred nagonskim, ali i o društvenim ulogama koje se nikad nisu toliko zaljuljale kao u 21. stoljeću. Nije nam trebala Žena bližnjega tvoga Gaya Talesea da bismo uvidjeli koliko je tanka granica između pornografije i erotike. Uostalom, dovoljno je tek zaviriti u suvremeni katalog, bio on na Tinderu ili u RTL-ovu Gospodinu Savršenom. Željena promjena u određenoj sferi života nikad se zapravo nije ni dogodila. Biramo partnera poput haljine u Zari. Za povrat je potrebno manje od trideset dana.

Avangardne tendencije

Iako je Betti donekle konzervativan pisac sa sudačkim stažem, a za De Michelisa najveći pjesnik D’Annunziove generacije, zanimljivo, teme koje je nerijetko provlačio u dramama imale su avangardne tendencije. Neuklopljen u eru lakih, bulevarskih komada, afirmira se u Parizu te kroz naturalizam i simbolizam pokušava razbistriti mutne vode svakodnevnih, nerijetko brižljivo smišljenih posrnuća. Zločin na kozjem otoku najveće je odjeke imao u prošlom stoljeću, kad su ga se prihvaćali Joško Juvančić (Dubrovačke ljetne igre, 1969) i sam Paolo Magelli (Slovensko mladinsko gledališče, 1987), da bi se ponovno zanimanje probudilo 2000-ih sa Senkom Bulić, Damirom Zlatarom Freyom, Georgijem Parom i Vinkom Brešanom, ali i s amaterskom režijom Živka Nižića u Zadru. Sažetak same drame Betti najavljuje u Inspekciji (1947), kad se jedna od osoba prisjeća priče koju je nekoć čula.

Ansambl predstave nakon premijere u Brodarskom institutu u Novom Zagrebu

Izvedbeno i metaforički svjesno smještajući zbivanja u prošlost (jer nakon stečaja Brodarskog instituta rasprodaja imovine praktički je gotova stvar), Magelli bez obzira na impresivnost prostora oblikuje jednu od svojih konvencionalnijih predstava, čemu svjedoče i neznatna rezanja Željke Udovičić Pleština. U prvom dijelu smještenu na „otoku“ (scenografija Miljenka Sekulića) ispod monumentalne drvene kupole brzinski se u krikovima odvija čitava drama, koju će u realnost vratiti tek smireni glas Dušana Gojića kao Edoarda. U drugom dijelu prelazimo u divlji vrt s nasumično razbacanim ostacima čamaca. Tu počinje sporija i smirenija artikulacija pokušaja psihološkog trilera ili otočkog noira o nemogućnosti nošenja sa samoćom. Zatvoreničku egzistenciju triju žena prekida muškarac. Jedna od njih će napraviti sve da ga zadrži.

Predstava o svijetu u kojem riječ, a ni tinjajuća strast, ne znače apsolutno ništa / Snimili Jovica Drobnjak i Mara Bratoš

Žrtve pogrešnih
pretpostavki

S dolaskom Angela, bivšega ratnog zarobljenika, ruše se tabui. Savršena mama preuzima ulogu jedine ljubavnice koja će spremno odbaciti čedo, sestra zadovoljava žudnju, no ne gubi glavu, dok kći gubi nevinost. Svatko je tu žrtva vlastitih pogrešnih pretpostavki, a put do osvete popločan je instinktima. Marin Klišmanić kao Angelo u aljendeovskom bijelom odijelu (evokacija prošlosti u kostimima Lea Kulaša) dječačka je seksualna fantazija. Naivan, nimalo suptilan i nedovoljno manipulativan, poput lutka ide od naručja do naručja bez sigurnosti i snage. Umjesto lika zarobljena u bahatosti, pa posljedično i vlastitoj noćnoj mori, unaprijed je svjestan da je igra za njega gotova prije negoli je i započela.

Nina Violić Agati ne daje potrebu slojevitost, a ni obrat, no kompenzira to snažnom scenskom prisutnošću, posebno kad izgovara: „Priroda je iskrena, mi nismo.“ Pia Lane Barić u suzdržanosti, plahosti i povremenim eksplozijama nalazi balans bez obzira na prepoznatljivost igre. Silvia Ive Jerković odveć je u deklamacijama izvana, povišenim tonovima, mladenačkoj histeriji bez svijesti o gradaciji.

Precizno o
današnjem svijetu

U perifernom vidu prisutno je i stado koza, odnosno projekcije na zidu Ivana Marušića Klifa koje ne zanima ni kulturna animalistika ni srednjovjekovna simbolika. Prigodna metafora za psihologiju gomile u kojoj se ziba i kazalište posljednjeg desetljeća. Nesigurno i lijeno za nove početke. Spremno dokinuti emociju jer možda više i ne zna što bi s njom. Svjesno da u vremenu ambalaže treba biti baš najsjajnija na polici. No koliko je god Magellijev Zločin na kozjem otoku mala predstava nimalo imuna na sve te suvremene pukotine, ona začudno precizno govori o svijetu u kojem živimo – primitivnom i banalnom, onom u kojem riječ, a bome ni tinjajuća strast, ne znače apsolutno ništa.