Novi atentatori na književnost

U antiseptičnom svijetu političke korektnosti, gdje se od mikroagresija bježi u sigurne prostore, a signalizacija vrline demonstrira sudioništvom u kulturi otkazivanja, u posljednjih se nekoliko godina pojavio još jedan, eminentno književni epifenomen spomenute pojmovne mreže, savršeno se uklapajući u njezine paučinaste niti. Sensitivity readers (doslovno „čitatelji osjećajnosti“) urednički su pomoćnici kojima je uloga prije objave pojedinoga književnog teksta u njemu naznačiti potencijalno problematična mjesta. Ponikli su u SAD-u, isprva u književnosti namijenjenoj djeci i mladima, no u posljednjem desetljeću „čitatelji osjećajnosti“ počeli su dominirati i srednjostrujaškim anglosaksonskim izdavaštvom. Njihova je zadaća osvijestiti sadržaj koji bi – kako nevjerodostojnim karakterizacijama pripadnika manjinskih društvenih skupina, tako i ustrajanjem na predrasudama o njima – mogao povrijediti čitateljske osjećaje (i, prema priznanju mnogobrojnih protagonista američke književne scene, spriječiti izvrgavanje inkriminiranoga književnoga djela ruglu na društvenim mrežama, što je nerijetko tek početak lavine koja rezultira raskidom ugovora između izdavača i književnika).

Iako je neka vrsta, novinskim rječnikom, „provjere činjenica“ i u književnosti, kada se piše o dalekim ili nepoznatim kulturama, dobrodošla, u shizoidnom Zeitgeistu suvremenog Zapada „čitatelji osjećajnosti“ ubrzo su zadobili gotovo pa inkvizitorski status. Da bi se postalo jednim od njih, čini se da nije potrebno aktivno steći nikakva posebna znanja, nego tek pasivno biti pripadnikom ove ili one skupine. Uobičajeni „čitatelji osjećajnosti“ za svoj su posao „specijalizirani“ samom činjenicom svoje biografije (Kai Cheng Tom je stručnjak za „transrodne Kineskinje“, a Angel Cruz za „filipinsku kulturu, dijasporu i katoličanstvo“). Poznavanje književnosti, čini se, nije nužan preduvjet – pjesnikinja i memoaristica Kate Clanchy u eseju za UnHerd navodi da joj je „čitatelj osjećajnosti“ naznačio da bi ime e. e. cummings trebalo pisati velikim početnim slovima. „Kako bi se postalo čitateljem osjećajnosti, potrebno je oglašavati svoju patnju – kreirati i rasprodavati CV drukčijosti, emocionalne boli, traume, akreditirajući vlastitu opresiju za ulazak u sustav traženja žrtava-za-zapošljavanje“, piše Zoe Dubno u Spectatoru.

Književnica Jeanine Cummins nakon kritika objavila je „rasno osjetljivu“ varijantu svoga romana

Rasna (ne)osjetljivost

Raspravu o potrebi za „čitateljima osjećajnosti“ u posljednjih je nekoliko godina potaknulo više slučajeva. Knjiga Jeanine Cummins Američka prljavština (2020), „novi veliki američki roman“ isprva preporučen i u famoznom Klubu knjige Opre Winfrey, ubrzo je naišla na kritike jer si je autorica, koja se isprva identificirala kao bjelkinja, a tek poslije pripadnicom latinoameričke kulture, uzela za pravo pisati iz meksičke perspektive. Iako smješten u izmišljenu, fantasy dionicu starodrevne ruske povijesti, roman Amélie Wen Zhao Krvni nasljednik (2019) na temelju unaprijed objavljenih ulomaka suočio se s optužbama za „rasnu neosjetljivost“, a autorica je sama spriječila publikaciju svojega djela, u sovjetskoj maniri javno zahvalila svojim istražiteljima i potom objavila pročišćenu, „rasno osjetljivu“ varijantu knjige. No revolucija jede svoju djecu pa je jedan od tih istražitelja, honorarno i sâm „čitatelj osjećajnosti“, Kosoko Jackson – koji je kao crni homoseksualac prije tvrdio da heteroseksualci, žene i bijelci ne bi smjeli pisati o iskustvima homoseksualaca i crnaca – završio na udaru mase koju je donedavna predvodio. Zašto? Jer je u romanu Mjesto za vukove (2019), čija se radnja odvija na Kosovu, pisao o albanskim muslimanima – a nije albanski musliman.

Iz pseudoargumentacije kojom su navedena djela kritizirana ili „otkazana“ proizlazi više problema. Neki od njih izvanknjiževne su, a neki književne naravi. Primjerice, čini se da djelatnost „čitatelja osjećajnosti“ rezultira ishodima baš suprotnim od proklamiranih – umjesto puta u dezideologizaciju oni nude upravo posvemašnju ideologizaciju književnosti. Umjesto pluralnošću, njihov rad rezultira dosadnom istovjetnošću književnih stilova i uniformnošću književnih likova. Na suvremenoj progresivnoj ljevici, „kulturnu aproprijaciju“ ili „prilagodbu“ – činjenicu da netko piše o elementima bilo koje kulture osim vlastite – tretira se krađom, otprilike kao da umjetnik koji poseže za dosezima drugih tradicija, određen isključivo pripadnošću vlastitoj, nema moralno pravo za prenamjenom elemenata tuđe kulture. No bit književnosti upravo je u kulturnoj aproprijaciji, od sumerskih, egipatskih i mezopotamskih mitova do kolažne i citatne umjetnosti postmoderne. Teza o tobožnjem licemjerju autora koji pišu o bilo čemu što nije dio njihovih životnih iskustava protuknjiževna je postavka par excellence. Ako se ne može pisati o nečemu što je, kako se u anglofonom kontekstu uvriježilo govoriti, fikcija, onda primjena preporuka čitatelja osjećajnosti ujedno znači i smrt književnosti, a čitatelji osjećajnosti su njezini atentatori.

Na udaru i Homer

Većina klasika svjetske književnosti, da su ih se dohvatili čitatelji osjećajnosti, vjerojatno ne bi postojala u obliku koji bi zavrijedio taj naziv – od Homera, nedavno prozivana za afirmaciju robovlasničkog sustava jer ga u Ilijadi nije dekonstruirao, pa sve do Williama Faulknera, čiji (istinski, a ne samo tobože) pluriperspektivni Krik i bijes nudi mentalno zaostala pripovjedača, što bi se danas vjerojatno protumačilo potenciranjem stereotipa o mentalnim bolestima. No smisao književnosti nije u eliminiranju stereotipa – osnovni mitski i dramski zaplet postoje zahvaljujući likovima utemeljenima na stereotipovima. Smisao književnosti nije ni u činjeničnoj točnosti ili afirmaciji svih identiteta, većinskih ili manjinskih – da jest, to ne bi bila književnost, nego povijesni udžbenik, turistički vodič ili self-help priručnik. Čitatelji osjećajnosti nude književnost kao industriju, gdje se tekst uvijek priprema po istim uputama, proizvodeći se – kao u Orwellovoj 1984. – u „strojevima za pisanje romana“, pod nadzorom „Literarnog komesarijata“. Razume, zbogom, ostadoše samo osjećaji. Prije nego zavapimo „vratite umjetno u umjetnost!“ čini se da ipak, kako u umjetnost, tako i u umjetno, prvo treba vratiti ono što se zove um.