Na putu osamostaljenja

Igrani program 31. Dana hrvatskog filma, održanih u zagrebačkom kinu Tuškanac od 10. do 14. svibnja, ponudio je šesnaest zanimljivih, odličnih, kratkih, mahom studentsko-radioničarsko-klubaško-udrugaških filmova mladih i mlađih autora. Bilo je tu komunikacijski zahtjevnijih ostvarenja, poput Palikuće Davida Gaše ili Same Borne Zidarića, onih što čvrsto taru neugodu čitljivih problema (ne samo) današnjice i ovdašnjice, poput Malog Libera Mladena Stanića ili Cajaca Josipa Benete, a i onih što se čine pitko jednostavnima. Primjerice, 28-minutni Jesen našeg ljeta scenarista i redatelja Karla Voriha, kojemu je glavni stručni žiri 31. DHF-a – činili su ga glumica Sanja Vejnović te redatelji Đuro Gavran (autor dokumentarnoga filma Jedna od nas, dobitnika Grand Prixa 30. DHF-a) i Miroslav Sikavica – dodijelio prvu nagradu u kategoriji igranog filma, uz obrazloženje: „Prpošno režirana generacijska priča puna šarma“. 

Karlo Vorih dobitnik prve nagrade u kategoriji igranog filma (u prvom planu) / Snimio Samir Cerić Kovačević

Navedena jednostavna pitkost očitovanje je druželjubiva odnosa prema gledatelju, slobodnome opustiti se i bez naprezanja pratiti vinjetu što se pretežno doima kao lagašna postadolescentska humorna drama, ostvarenje koje prijateljski iznosi većini prepoznatljive, možda i tipične situacije mladovanja dok napipava put do osamostaljenja. Živa montaža (Vorih) uz izvrsnu, nemirnu kameru snimatelja Ivora Lapića koja naoko nepripremljeno traži kadrove u situacijama i prizorima što se pokazuju životnima, odišu opuštenom, šarmantnom, možda i lakonskom prpošnošću. Neobveznom zgodnošću.

Zavodljiva filmaška vještina iznošenja priče, vitice, anegdote hvalevrijedna je, posve dovoljna sama po sebi. Vorih tom prividnom, površinskom lepršavošću nenametljivo, malne kradom, no sugestivno i dosljedno dočarava nijanse stanja i previranja koje nije lako ni dijagnosticirati, utvrditi, niti opisati, predstaviti, predočiti. Protagonisti u ranim dvadesetima – vazda zabrinuta središnjeg lika Karla igra sam Vorih – teže odvojiti se od roditeljskoga gnijezda, postati nezavisni, svoji ljudi. No ne znaju kako. Pokušaji koje vidimo sastoje se uglavnom od oponašanja odraslosti, svojevrsna glumljenja prema viđenim, zapamćenim, usvojenim modelima ophođenja starijih naraštaja, iako se čini – što je i uobičajeno – da bi radije bili odrasli po svome. Drukčiji, vjerojatno moderniji, napredniji, manje tradicionalni od predložaka. Uspijeva li im? Zasad osrednje. Pomoć mame i tate potrebna je i kod elementarnih kuharskih radnji. Je li kilogram krumpira dovoljan za četiri osobe? Kako se čisti riba? Pomalo su smiješni u repliciranju, primjerice, prijateljske kućne večere ozbiljno-neozbiljna razgovora u kojem se baš ne snalaze, kao ni s izazovima i poteškoćama koje namire samostalnost. Međusobno se, zar ne, ne razumiju bitno bolje nego što se (ne) razumiju s napornim roditeljima. Odluke odgovornosti bremenite su. Ljeto djetinjstva i adolescencije nepovratno je minulo, iako su njime još obilježeni, odmjenjuju ga magle jeseni u kojima im se teško orijentirati, ruho zrelosti još im ne pristaje. Odzvanja kao parafraza legendarnih rečenica iz serije Smogovci (1982–1996) scenarista Hrvoja Hitreca i redatelja Milivoja Puhlovskog: „Oni su mali, ali su veliki. Odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali.“ Vorih nedoumice prikazuje s razumijevanjem svjesnoga sudionika, bez omalovažavanja, pronicavo zapažajući i predstavljajući tananosti basanja skliskim terenom. Rješenje je izvan dosega, odsječak procesa prirodan. 

U stilsko-izvedbenom postupku privlačno se igra dokumentarističkim, gradeći i nižući prizore kao da su slučajno pronađeni, nepripremljeni, uz glumu nerijetko odgovarajuće neprofesionalnog ozračja i dijaloge improvizacijskoga okusa, gdjegdje (vjerojatno) i ulazeći u (polu)dokumentarno (zabava mladih na otvorenom), dajući likovima imena glumaca koji ih tumače, kao Karlova tatu angažirajući, zaključujemo prema odjavnici, vlastitog oca. 

Vorihov završni preddiplomski film na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, Jesen našeg ljeta, u studenom je prošle godine osvojio i nagradu Zlatna kolica za najbolji film u programu Kockice, natjecanju hrvatskoga kratkog filma na 19. Zagreb Film Festivalu.