Mogu li štetočine uvesti nagib u Dom hrvatskih umjetnika?

Kada je kustoski kolektiv KUĆĆA slagao temu za 36. izdanje Salona mladih, njegovi članovi (Jurica Mlinarec, Klara Petrović, Luja Šimunović) vjerojatno nisu bili svjesni „kućnog“ konteksta programa koji se bavi idejom štetočina i nametnika svih fela. Kuća zadužena za organizaciju zagrebačke revije mladih (HDLU) već duže vrijeme naplaćuje pristup žiriranim izložbama. Ako žele sudjelovati na profiliranim izložbama, autori moraju izdvojiti financijska sredstva kako bi uopće ušli u režim selekcije. Participacija je možda simbolična (svega 100 kuna), plaćaju je članovi i nečlanovi društva, premda prvi članarinom već sudjeluju u prihodu ekipe iz „džamije“. Vjerojatno se financijska stavka svojstvena znanstvenim simpozijima nije lomila preko leđa umjetnika uvrštenih na ovogodišnju manifestaciju, no pokazatelj je kako se priča o parazitima šulja i uredima Meštrovićeva paviljona. Inače, na znanje i ravnanje upravnim tijelima u kući umjetnosti, slična je participacija obilježje izložbi u trećerazrednim galerijama Europe i Amerike. Daleko od toga da su likovne priredbe u kružnom paviljonu niske razlučivosti, no nisu niti će biti presudne za karijere, kako mlađih tako i starijih kolega umjetnika.

Postav dijela izložbe u Galeriji Bačva / Snimio JURAJ VUGLAČ

Medijski mršava realizacija

Kada je isti kustoski kolektiv raznobojnim trakama zarobio vanjske stupove i unutrašnjost džamije vjerojatno nije razmišljao o širem kontekstu produkcijskog dizajna. U kratkoj poruci na račun „infektanata“ koji „uvode nagib“ i „suptilno“ mijenjaju ravnotežu sustava, misleći pritom na uvrštene projekte umjetničko-istraživačkih kolektiva i samostalnih autora, kustosi ničim nisu nagovijestili da sličnim činom uvode parazita u postav parazita. Također, nisu spomenuli važnu figuru dvadesetoga stoljeća, „parazita nad parazitima“ koji je svojedobno (1942) konopcima premrežio izložbu nadrealizma u New Yorku. Na taj je način onemogućio pristup radovima svojih kolega, premda recentne analize Duchampova postupka (a o njemu je riječ) ističu niz kontraargumenata na račun neprohodnosti mreže. Dakle, paraziti u umjetnosti nisu od danas. Od šezdesetih prošloga stoljeća sjedanje na tuđe modele i strategije nije stalo, nego je utjecalo na dinamiku suvremene umjetnosti. (Pariški su se situacionisti hranili tuđim dizajnom ne bi li potkopali vrijednosti liberalnog društva. Metodu su zvali détournement, čak su držali da je plagijat učinkovita mjera u toj borbi.) 

Dekoracija od raznobojnih traka ne utječe na kretanje posjetitelja po kružnom zdanju, barem ne znatno. Svjesno ili ne, njezini su kreatori otvorili povijesni kanal, a većina uvrštenih projekata potvrđuje kako su mreža, pletivo i paučina dominantne figure na izložbi. Počevši od krpenih „ispljuvaka“ Ivane Stećuk u podrumu paviljona do „močvare“ na gornjem katu koju potpisuje kolektiv Medium movement.

Rad Antonija Kutleše sa šturcima (detalj)

Opskurni ambijent raja ispleli su od restlova ljudske civilizacije i pustili u njega vodu. Instalaciju pravdaju epitetima futuristički, posthumanistički, distopijski i slično, sve kako bi bili na liniji trenutno popularne eko-agende o ugroženosti Plavoga planeta. Nakon čitanja popratnog teksta posjetitelji bi trebali povjerovati kako scenografija na tragu SF-stripova, filmova i videoigara ima karizmatični potencijal. Medijski mršava realizacija razumijevanje koje ne ide bez dodatnog objašnjenja fenomen je koji se tiče gotovo svih instalacija u paviljonu. Popratni su tekstovi, gotovo bez iznimke, nategnute forme koje idu preko medijskih mogućnosti artefakata. Ali to je uvijek tako kada je agenda izložbe nametljiva, a selektirani su autori tek njezini ilustratori. Ne ulazeći, za početak, u pojedinačne priče, općeniti je dojam Salona pseudoekološka potreba za sudjelovanjem u revitalizaciji Zemljinih resursa. Instalacije su i dekorativne i apokaliptične, a košmar u središnjoj osi paviljona (Bačva) kao da je izašao iz radioničkih vježbi ili kolektivnog zadatka da se kustoska mreža od raznobojnih traka dodatno premreži raznorodnim materijalom – zemljom, polegnutim ekranima, ekranima optočenim mekim tekstilom (ili vunom?), drvenim rešetkama … Neupućeni bi posjetitelj mogao pomisliti da je zalutao među restlove dječjih radionica koje se već desetljećima organiziraju u muzejskim institucijama diljem Europe. 

Tematiziranje futurističke
hrane

Gornji prsten paviljona organiziraniji je s obzirom da je podijeljen u radne sobe sudionika. Radne zbog toga jer u nekima treba odvojiti vrijeme kako bi se čitalo ponuđeno štivo. Na dva široka postamenta rasprostrte su tako tekice i listovi za čitanje. Jedna soba nudi „konkretnu poeziju“ autorice Teute Gatolin. Ona je crnim linijama prekrila dijelove knjiga slavnih znanstvenika, primjerice Galilea i Tesle. Bez obzira na medijsku namjeru umjetnica se ponaša poput revizora u kaznionicama ili uredima tajnih službi koji sakate društveno neprihvatljive sadržaje. Na drugom su stolu primjerci slovenskog časopisa Šum, broj 18 tiskan uz potporu HDLU-a i stavljen u salonsku funkciji. Njegovi urednici tumače kako je tiskano-mrežna novina hibridna u svakom pogledu, posebice zbog profila tekstova na razmeđu fikcije, mita i znanstvenog pristupa umjetničkim i ekološkim temama. U izloženim primjercima suradnici, između ostalog, miniraju ideju progresa, dominantnu u propagandi neoliberalizma. Prema radnoj agendi njezini urednici traže crvotočinu kroz aktualne i manje aktualne teorije društvenog progresa kako bi časopis učinili otpornim na vrijeme. Vjeruju da je zona parazitskog mišljenja ili šuljanje tuđim intelektualnim ostavštinama idealna mjera u tom pogledu. Teorija potkove ili štovanje kontradiktornih teoretskih pozicija spletom se okolnosti manifestira u Teutinoj sobi. Kao po dogovoru – s jedne strane cenzura tekstova, s druge pak autoričina priča o bajanju i lukavštini, a rezultat je oksimoron ili bajanje cenzure, sve u funkciji, čini se, neoavangardnog nonsensa.

Postav rada Memogram Ivana Gundića

Rad Lane Stojičević u Palači Vranyczany

Indikativno je pritom kako časopis-teka, kao početna karika spomenutog lanca, dizajnom podsjeća na srednjoškolske bilježnice. (Jezične akrobacije od vremena dada-pokreta do letrizma i bitničke poezije liberalno je društvo spremno dočekivalo i koristilo u paletama vlastite medijske propagande. Čini se da diskurs o parazitima ne ide tako daleko, u njemu se zagovara koegzistencija, fluktuacija, nagib i slično. Korak dalje bio bi krajnje radikalan. O njemu govori video američke umjetnice Lynn Hershman Leeson na središnjoj izložbi ovogodišnjeg Bijenala u Veneciji. U videofokusu mjere su društvenog nadzora i datoteke umjetne inteligencije. Dvije među njima – Anne i Bob – počinju komunicirati nerazumljivim jezikom zbog čega ih njihovi programeri lišavaju „života“.) Od svih uključenih autora medijski je najviše profitirao Antonio Kutleša jer je, kako kaže, netko od posjetitelja otvorio terarij s poljskim šturcima koje umjetnik hrani vlastitom krvlju pa su se razbježali po paviljonu. Kao da je anonimni uzurpator doslovno shvatio kustoski poziv na svjesno činjenje štete te je pokrenuo diverziju na račun kuće umjetnosti (vidi uvodni dio teksta). Šalu na stranu, Kutlešino je uzgajalište i provokativan i razrađen program o temi futurističke hrane. (Autor vjerojatno nije bio upoznat s temom SF-filma Soylent Green, u bivšoj državi naslovljen Zeleno sunce. U njemu Charlton Heston igra detektiva Thorna koji dolazi do zapanjujućeg otkrića o podrijetlu hrane. Godina je 2022, ljudi se hrane zelenim tabletama koje su proizvedene reciklažom ljudskog mesa. Malo je vjerojatno da je uspio vidjeti i mravlje farme kojima je Japanac Yukinori Yanagi rušio statiku nacionalnih zastava u vrijeme pada Berlinskog zida. Za jednu od njih nagrađen je na venecijanskom Apertu 1993. Niz plastičnih boksova ispunio je nacionalnim zastavama od raznobojnog pijeska i prepustio mravljoj koloniji. Socijalni insekti premrežili su boksove i odradili medijski posao, što je razumljivo i bez dodatnog objašnjenja.) Druga dojmljiva reciklaža u paviljonu Memogram je Ivana Gundića. Njegov postupak izdvajanja srebra iz starih obiteljskih fotografija analogna je predznaka. Taj se kemijski proces može i okrenuti, u novi ciklus analognih fotografija, pa je strateški blizak Kutlešinoj farmi kukaca. 

Nekoliko primjera iz središnje koncepcije – dva slovenska gosta (drugi je FaceOrFactory, digitalna platforma za „gramatiku“ ljudskog lica) i dva mlada „bioalkemičara“ – nagovješćuju drukčiju generaciju autora. Ako ništa drugo, barem se nastoje prilagoditi izazovu kriznog vremena. Njihove su instalacije društveno poticajnije od estetikom zarobljenih slikara koji već puno desetljeće obijaju pragove Bijenala slikarstva u istom zdanju. Drugo krilo Salona mladih – Situacija – zanemariva je po autorskim pozicijama. Rezultat je sve tanje vremenske granice između studentskih vježbi i izlagačke prakse vježbenika, za što se pobrinulo vodstvo HDLU-a. Ono je po ključnom upravljačkom kadru gotovo istovjetno kadru sa zagrebačke ALU. Stoga je intrigantniji dio Situacije puka mogućnost uvida u potresom narušenu statiku Vranyczanyjeve palače u Berislavićevoj 6, gdje je smješten dio njezina postava.