Kraj pacifizma u Europi?

-

Europska Unija desetljećima se temelji na trgovini i unutarnjem tržištu, dok je sigurnost bila odgovornost drugih. To se promijenilo s ruskim ratom protiv Ukrajine. Sigurnosna i obrambena politika sada su na vrhu dnevnog reda, a u opskrbi oružjem EU zauzima stranu. S obzirom na situaciju u Ukrajini, koja prijeti cijelom kontinentu, sada bi bilo potrebno preispitati načelo jednoglasnosti, primjerice, u vanjskoj politici EU. Naposljetku, nije u pitanju vojni angažman, već puka politička sposobnost djelovanja, koja je masovno ugrožena. Ali nedostaje nam jedinstva, uvida i spremnosti na kompromis. Naposljetku, nedostaje nam povjerenja – povjerenja koje bismo mogli, i trebali – pokazati vlastitim saveznicima u mirovnom projektu zvanu Europa. Upravo zbog toga Europa ostaje atraktivna. S jedne strane, za one unutar bloka, prevrati na njegovoj periferiji važan su podsjetnik da se europski projekt, unatoč svim svojim nedostacima, temelji na demokratskim vrijednostima koje ostaju privlačne u usporedbi s imperijalističkom Rusijom, potencijalno prevrtljivim SAD-om i nacionalističkom Kinom. S druge strane, oni su i obećanje da se europsko zdanje, poput stare zgrade, nikada neće prestati obnavljati. Zbog toga je važno sagledati sve prijedloge koji su dani na konferenciji održanoj za Dan Europe 9. svibnja. Revizija ugovora o europskom zajedništvu također znači razvlačenje crvenog tepiha za skeptike, ljude nostalgične za nacionalnom državom i okorjele nacionalne populiste. To je demokracija. Ali revizija neće nužno dovesti do više ili bolje Europe. Potraga za napretkom podrazumijeva rizik nazadovanja. Kvantni skokovi mogu se postići i istinskom političkom voljom u okviru postojećih ugovora. Trebamo li revidirati ugovore? Da, ako je, kako kaže Emmanuel Macron, cilj vrlo jasno identificiran i definiran, a europski projekt ojačan u smislu mira, vrijednosti, socijalne zaštite i pravde. Veliko je pitanje događa li se to u ovom prijedlogu. 

Europska Unija sve više razmišlja o razvijanju vlastite vojske

Promjene zbog ruske politike

Namjera da se zajednička obrambena i sigurnosna politika EU-a učini učinkovitijom većinskim glasanjem svakako je izražena dobrom voljom, ali je Bruxelles tom inicijativom učinio medvjeđu uslugu mnogim zemljama koje moraju odlučiti o povećanom naoružavanju i spremnosti u kratkom roku. U izvornom smislu: to je dobronamjerna radnja, ali donosi više štete nego koristi. Odlukom da napadne Ukrajinu Rusija nastoji oživiti imperijalnu ulogu koju je imala i u Sovjetskom Savezu i u carizmu. Ovo je širi revizionizam. Pad zapadne planetarne nadmoći mobilizirao je takozvana stara carstva, Rusiju, Kinu, Tursku, pa čak i Iran, da ponovno uspostave svoje hegemonijske sfere utjecaja. Naposljetku, dijele iste karakteristike: ravnodušni su prema pravima i demokratskim načelima, dok smatraju da njihovu moć ne smiju ograničavati nacionalne države oko njih. Zato Rusija kaže da je ugrožena ukrajinskim samoopredjeljenjem. No ruska invazija, ako ništa drugo, uspjela je probuditi Europu iz zabluda i vidjeti da mora nadilaziti komercijalnu logiku njemačke Europe, što je dovelo do energetske ovisnosti o Rusiji s golemim geopolitičkim, gospodarskim i društvenim posljedicama. Europska Unija promijenit će svoju politiku i način rješavanja problema kako bi evoluirala u istinsku uniju europskih naroda sa zajedničkom europskom vanjskom i obrambenom politikom, a ne samo u europodručju – inače je njezina budućnost sumorna. Amerika je na drugom kontinentu i energetski je neovisna. Ona ovaj rat vidi drugim očima jer je više zainteresirana za sprečavanje rusko-kineske konvergencije. Ali u ovoj fazi njezini su interesi identični europskim. Ako Rusija uspije ucijeniti Europu invazijom na Ukrajinu, ona će krenuti prema Mol­daviji, ili Gruziji, pokušat će se nametnuti Skandinaviji, ponovno izazvati destabilizaciju na Balkanu i tako dalje. Europa stoga ima strateški interes vidjeti Putina poražena. Uostalom, Rusija koja bi djelovala kao europska demokratska nacionalna država i napustila svoje imperijalne snove mogla bi se dugoročno konvergirati s EU. Ali to pretpostavlja Putinov pad i uspon demokratskih snaga – nešto što se najavljuje još od 19. stoljeća, ali se još čini daleko.

Što se same Rusije tiče, Putinova euroazijska politika prijeti da je učini satelitom Kine – jer ni ruska ekonomija ni demografija nisu u dobru stanju. Nastaviti s ovom situacijom u razdoru sa Zapadom znači veću bijedu, oštriju diktaturu, ali i probleme ne samo na Zapadu nego i na Istoku i Jugu. Ne zaboravimo da je Sibir uz Kinu gotovo prazan. Što se tiče muslimanskog svijeta, on sve više raste, o čemu svjedoči prisutnost Čečena na ratištima. Unutar Ruske Federacije, od 145 milijuna stanovnika, 20 milijuna su muslimani, dok ih je još 100 milijuna na Kavkazu i u srednjoj Aziji. Zemljopisno je tu još 450 milijuna stanovnika Turske, Irana, Afganistana i Pakistana. Uskoro će biti jasno da Putinov vojni avanturizam stavlja pod hipoteku budućnost Rusije. 

Pitanje mira je pitanje Europe

Neki ljudi ne uočavaju brzu promjenu jučerašnjih ideja. Nakon rata u Ukrajini sve se promijenilo. Nije samo promjena epohe sama po sebi završena, kao duga era mirna suživota u Europi u kojoj se izbjegava uporaba sile. I u vrijeme Hladnog rata postojala je nuklearna prijetnja, ali samo na razini odvraćanja. Osim političara, veliki mislioci poput dobitnika Nobelove nagrade za mir Alberta Schweitzera ili Alve Myrdala učinili su mnogo da recipročno razoružaju arsenale. Međunarodni forumi tada su još imali autoritet. Danas je ugled tih foruma ozbiljno narušen. Sada se stranke međusobno bore otvorenim nasiljem, a dogovori s dobavljačima oružja cvjetaju. Sankcije su se proširile i na financijske odnose, a na tom području bjesni žešći rat nego bilo gdje drugdje. I kao i sve bitke, nema onih koje donose gubitak samo jednoj strani. Ekonomske sankcije, a time i financijska ograničenja, pogađaju obje strane. Istaknuti financijski stručnjak Raghuram Rajan – ali i drugi – istaknuo je da bi rješenja koja se koriste zahtijevala usklađenost s međunarodnim konvencijama o tome koliko dugo različiti akteri mogu koristiti takve alate. Ono što je novo u tim rješenjima jest da propituju i osnove tržišnog gospodarstva, temelj sustava u kojem je zapadno gospodarstvo do sada cvjetalo.

To nedvojbeno odražava duboko društveno samozadovoljstvo koje se oslanja na nastavak dividende mira, uvijek ranjive na (bezuvjetni) pacifizam iz lijevoga društvenog miljea. Činilo se da je moralna visina kod pacifista ostala nepromijenjena, iako je potreba za vojnim angažmanom kako bi se osigurali humanitarni ciljevi, poput Afganistana, zapravo bila otvoreno očigledna. Vladimir Putin ofenzivnim je ratom sada poremetio te uvjete. Učinio je to doslovno jednoga vikenda – bilo je neočekivano, naglo i radikalno. Golem pritisak saveznika u NATO-u, posebno iz Srednje i Istočne Europe, kao i iz same Ukrajine, olakšao je temeljni zaokret, posebice u njemačkoj politici. Koliko će taj zaokret u njemačkoj politici biti pouzdan i konačan, pitanje je na koje tek treba odgovoriti. Nema dvojbe da pacifističke tendencije lijevoga stranačkog spektra, od Socijaldemokratske partije (SPD), do Zelenih i Ljevice, nisu nestale preko noći. Predstavnici mirovnog pokreta i crkava također nastavljaju koristiti retoričke fraze preuzete iz repertoara pacifizma. Mirovne demonstracije dale su nekoliko primjera: osim poziva Putinu da zaustavi agresiju, bilo je i općih poziva protiv rata i oružanih snaga. Strogo govoreći, to se također protivi vojnoj obrani teritorijalnog suvereniteta – poput one koja se upravo u Ukrajini odlučno i hrabro prakticira u ovom trenutku. U svakom slučaju, kredibilitet njemačkog zaokreta presudno ovisi o tome može li se novi put održati dugoročno. Ovo je sjajna prilika za vrijednosno utemeljen vojni savez Zapada! Istovremeno je to kraj Europe kakvu znamo, jer je upravo mir ono na čemu Europa počiva. Bez mira nema poruke Europe da je svijet bez ratnih intervencija moguć. Upravo suprotno, antiglobalizacijski će se učinci pojačati. Svijet se opet može rastrgati. 

Pomak prema lokalizaciji

Stručnjaci govore da bi se mogao pojaviti istočni i zapadni financijski blok, s Kinom i Sjedinjenim Državama kao pokretačkom snagom. Rusi se očito pridružuju azijskom bloku. Uloga velikih poslovnih dionika ne može se zanemariti. Namjera Zapada da postane neovisan mogla bi rezultirati ovisnošću o ruskim izvorima energije i drugim dobavljačima energije. Također je moguće da će se, što je dobro, proces ozelenjavanja donekle ubrzati. No budući da će tranzicija biti skupa, postoji rizik od privremene teške ekonomske recesije. Istodobno, povratak nuklearne energije bit će za mnoge dodatna (dugoročna) briga u pogledu okoliša. Nije moguće zaboraviti na štetne nusproizvode te vrste energije, kojih će rješavanje također imati visoku cijenu. Pomak u globalizaciji prema lokalizaciji možda ne treba žaliti, čini se nužnim. Pretjerano oslanjanje na ekonomski održive međunarodne odnose s dobavljačima dovelo je do određenog stupnja ranjivosti koji sada nažalost doživljavamo. Ali svojevrsna reorganizacija trebala bi se dogoditi postupno. To sada ne možemo očekivati.

Nalazimo se u eri promjena. Ne smijemo dopustiti da temperament zavlada situacijom. Sada su posebno važni zdrav razum, smirena diplomacija, jasne informacije i suzdržan stil komunikacije.