Kako stoji dječja književnost

-

Mnogo je nagrada za knjige iz područja dječje književnosti, toliko da ih malo tko uopće može pobrojati. Udruge i izdavači pokrenuli su svoje književne nagrade i dodjeljuju ih, manje-više, sami sebi, a s druge strane ugasila se nekada najvažnija nagrada Ivana Brlić Mažuranić. Točnije, nije se dokraja ugasila već ju je nekom čudnom logikom privatizirala Školska knjiga i pretvorila iz nagrade za najbolju knjigu dječje književnosti u natječaj za neobjavljeni rukopis, da bi poslije i taj natječaj zanemarila. Bez obzira na to u Školskoj su se knjizi grčevito suprotstavili mojoj inicijativi prije sedam-osam godina da DHK preuzme tu nagradu i imenom rodonačelnice hrvatske dječje književnosti nazove najveću nagradu. Nije mi se dalo natezati se s njima na sudu, a i time su se prijetili, pa sam odustao. Školska knjiga tako nije profitirala, a dječja je književnost izgubila. I dalje vjerujem da sadašnjoj inflaciji književnih nagrada usprkos nedostaje najveća i ta bi se trebala zvati po Ivani Brlić Mažuranić.

Na sreću neke nagrade čuvaju dignitet dječje književnosti. To je zasigurno nagrada Anto Gardaš za najbolje prozno djelo za djecu i mladež. Stručno povjerenstvo imenuje DHK, ove godine su to bili – Branka Primorac, Stjepan Tomaš i prošlogodišnji dobitnik Tomislav Zagoda, što je jamstvo da će nagradu dobiti uistinu najbolja knjiga.

Na natječaj za ovogodišnju, šesnaestu, nagradu Anto Gardaš pristigle su trideset i dvije knjige različitih vrsta i žanrova. Tekuća produkcija pokazuje izrazitu tematsku i stilsku raznovrsnost, a rekordan broj naslova, osim blaga porasta, govori o kontinuitetu i kvaliteti naše književnosti za djecu i mlade – kaže Tomislav Zagoda u uvodu obrazloženja i dodaje: „Što se tiče tematske raznovrsnosti, osim univerzalnih tema, kod velikog broja autora zamjetna je sklonost opservaciji aktualne stvarnosti pa se često događaji i likovi referiraju na pandemiju virusa COVID-19 i razorne potrese u Zagrebu i Petrinji. Čini se da je stvarnost toliko bremenita da je potisnula anticipacijski i intuicijski karakter književnosti, i da su mnogi autori postali kroničari sadašnjosti. Dvojak je učinak takve proze – psihološki, u smislu terapeutskog djelovanja kroz ponovno proživljavanje traumatičnih iskustava; i estetski, u smislu da se književnom razradom traumatična iskustva pokušaju nekako osmisliti.“ Sve u svemu, u bogatoj prošlogodišnjoj produkciji našla su se najveća imena naše dječje književnosti, pa je s obzirom na kvalitetu tekstova povjerenstvo moralo odlučivati na temelju nijansi.

Pavao Pavličić i Zlatko Krilić / Snimio ŽELJKO BOSILJF

Ipak, naposljetku je izdvojilo tri romana u uži izbor: Tubist Nene Lončar, u izdanju Umjetničke organizacije Kreativna kuća, Dva duga dana Pavla Pavličića, u izdanju Umjetničke udruge Lađa od vode i Jogurt i gospođa Freiman Vanje Obada u izdanju Hrvatskoga društva književnika za djecu i mlade.

Opsegom malen, ali umjetničkom porukom velik, roman Tubist plijeni svojom jezičnom i narativnom strukturom. Organiziran u niz fragmenata, grafički oblikovanih u poetske vinjete, roman progovara bez imalo patetike i jeftina sentimentalizma o dječaku koji odrasta uz nasilna oca alkoholičara. Nena Lončar posve je originalno oblikovala vrlo sklisku temu nad kojom mnogi padnu u otrcano moraliziranje. S obzirom na težinu teme i lakoću autoričina pripovijedanja, riječ je o djelu iznimne estetske snage.

U romanu Jogurt i gospođa Freiman autor Vanja Obad opisuje učmali sivi svijet stanara zgrade broj sedam u kojem dominira dosada i ničeansko vječno ponavljanje. U taj svijet, koji je nužno trivijalan i banalan jer mu nedostaje životne iskre, dolazi novi stanar, sićušni dječačić Jogurt i donosi drukčiji pogled na stvarnost. Promjena perspektive često nas dovodi do toga da naprosto „progledamo“. Tekst organiziran u kratka i pitka poglavlja i Obadov istančan osjećaj za jezik čine roman primamljivim štivom za naše male čitatelje.

Naposljetku, povjerenstvo je donijelo jednoglasnu odluku da se nagrada Anto Gardaš za 2021. dodijeli Pavlu Pavličiću za roman Dva duga dana (ilustrator Dario Kukić), u izdanju Umjetničke udruge Lađa od vode. Braco, Hrvoje i Tut – poznati junaci lektirnog naslova Trojica u Trnju – zatječu se u središtu novoga neobičnog događaja. Nasuprot pustolovnim romanima kojima je potrebna prostorna i vremenska širina, a vrlo često i neobuzdana maštovitost, Pavličić fabulu gradi u vrlo skučenim i realističnim prostornim i vremenskim okvirima – kako sam naslov kaže, to su dva dana, a većina radnje događa se u novozagrebačkom stanu i kvartovskoj okolini. No upravo vremenska limitiranost cijeloj priči pridaje dimenziju kontinuirane napetosti. Naime, rješenje problema mora se dogoditi unutar 48 sati pa je važno da trnjanski trojac djeluje brzo i mudro kako bi ispunio jednu od osnovnih zapovijedi krimića: deduktivno pronalaženje krivca. Pavličić se metafikcijski poigrava sa žanrovskom podvrstom detektivskog romana, istražuje na prvi pogled nemoguć zločin, odnosno zločin koji se odigrao u zaključanoj sobi u koju nitko nije mogao ući niti iz nje izaći (premda mora postojati neko logično rješenje). Motivom pljačke u kojoj je ukraden vrijedan nakit uvodi se paralelna radnja koja udvostručuje enigmu i čije isprepletanje s glavnom radnjom oblikuje dalju narativnu sukcesiju.

Tomislav Zagoda na kraju zaključuje: roman Dva duga dana nudi užitak čitanja u čvrsto usidrenoj tradiciji detektivske proze i neodoljivoj lakoći Pavličićeva pripovijedanja.

Svečanost dodjele nagrade u osječkom Klubu knjižare Nova 21. svibnja, pred brojnom publikom, bila je uistinu decentna i ugodna. Da bi ugoda bila potpuna, a uspomena dugotrajnija, pobrinuli su se organizatori pripremivši višesatno druženje laureata i kolega.