Izvrsna ratna proza

Sve dok nije dobio nagrade za svoje kratke priče – Bugojansku vazu 2019. godine za Otkupninu i Zija Dizdarević 2021. za Ostavljene – Stanko Krnjić široj javnosti bio je poznat isključivo kao pjesnik; objavio je naime od 2001. do danas sedam zbirki pjesama, a u njegovoj bibliografiji nije bilo nijedne prozne knjige. Iz biografske pak bilješke o piscu doznajemo da je rođen u Stocu (BiH) 1969, da je srednju medicinsku školu završio u Dubrovniku, stomatologiju počeo studirati u Sarajevu, a zbog ratnih okolnosti studij nastavio i diplomirao u Zagrebu. Živi u Župi dubrovačkoj, gdje radi kao stomatolog. 

Osim poezije Krnjić piše i pjesme u prozi, kolumne i priče. Sudeći prema Ostavljenima, a s obzirom na činjenicu da nije studirao književnost ili neke njoj bliske discipline, što piscima zna biti od koristi u spisateljskom poslu, očito je riječ o izvornom talentu i snažnom kreativcu. (Kao što je to slučaj i s Josipom Mlakićem, autorom predgovora Krnjićevoj knjizi, koji je inženjer strojarstva, a danas jedan od naših najistaknutijih prozaista.) Nedavno sam, pišući o ratnom romanu U kasno ljeto Magdalene Blažević, također sjajne nove prozaistice iz BiH, podsjetio kako je taj tekst nastao iz jedne njezine prethodno objavljene kratke priče; a neke Krnjićeve priče, kako u svojoj recenziji Ministarstvu hrvatskih branitelja piše Ivan Stipić, svoj nastanak duguju pojedinim pjesmama iz njegove zbirke Ratište riječi (2020) (pa tako priče Trešnja i Cigani preuzimaju ne samo temu pjesama nego i njihove naslove, a priču Hans inspirirale su pjesme Nakon svega i PTSP).

Izd. Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2022.

Mnogi će se čitatelji vjerojatno pitati kako bi trebalo klasificirati Krnjićevu knjigu: kao zbirku priča ili kao roman? Jesu li u sadržaju navedeni naslovi dvanaest priča ili naslovi dvanaest poglavlja? (Pritom ne treba zaboraviti da je to „tehničko“ pitanje, a ne pitanje vrednovanja.) Dvojba nastaje zbog toga što bi neke argumente mogli potegnuti pristalice i jednog i drugog rješenja. Oni koji misle da bi tekst trebalo odrediti kao roman, koliko god on bio labavo povezan, mogu navesti da on okuplja nekoliko likova koji se pojavljuju u većini poglavlja (Miki – pripovjedač u prvom licu jednine i ujedno lik, Fake, Dugi, Laki, Hans, Roki…), mjesto zbivanja (dubrovačko zaleđe, tzv. Južno bojište), vrijeme zbivanja (godinu i pol koliko Miki boravi kao dragovoljac u HV-u – 1992/93), sukcesivnost radnje opisane u poglavljima. Oni pak koji drže da bi knjigu bilo primjerenije nazvati zbirkom priča (odrednica koja mi se čini nešto bližom nego roman), mogu se pozvati na prilično realan dojam da ovi tekstovi znatno kompaktnije djeluju kao pojedinačne priče nego kao jedinstvena cjelina. K tome, ne ulančavaju se, tj. ne povezuju tako da je kraj jedne priče/poglavlja ujedno početak druge priče/poglavlja. Ali kako god riješili tu klasifikacijsku nedoumicu, to neće utjecati na ukupan (dobar) dojam o Ostavljenima.

Krnjićevu knjigu, koja jest fikcija, ali utemeljena na vlastitim ratnim doživljajima, otvara priča Otac, u kojoj se prepleću radost i bol, osobno i povijesno. Radost 22-godišnjaka koji je presretan što se dva dana nakon dolaska iz Sarajeva s prekinutog studija prijavio u dragovoljce, i tuga oca zbog toga što jedini u cijeloj porodičnoj lozi nikad nije išao u rat i što sada ispraća sina u neizvjesnost. Priča koja slijedi ima dvosmislen naslov, Isporuka svježeg mesa; kombi kojim odlazi na ratni položaj prevozi pripremljenu hranu i svježe meso za vojsku. Malu kamenu kuću u koju su ga smjestili doživljava kao metaforu naše povijesti: „Ovoj kući naš rat sigurno nije prvi. Ovuda su sigurno ratovali i naši djedovi i pradjedovi nekad. S obje strane. Mi vjerno nastavljamo gdje su oni stali. Tako je to ovdje. Mir je samo predah između dva rata. Osim imena, u naslijeđe se ovdje dobiva i rat i svi dugovi nastali u njem.“

U pojedinim pričama ima bizarnih motiva, apsurdnih i grotesknih situacija, osjećaja straha i tjeskobe (Trešnja, Granata, Otkupnina, Ovan), jezovitih spoznaja o tome kako rat u čovjeku budi neljudsko i demonsko (Ispod stabla): „Koljemo se u nekoj pustopoljini. U doba mira nitko ne bi dao ni najmanju paru za kvadrat ovoga ovdje. Ali valjda se zna dokle je čije pa se neki inat pokrene u čovjeku. I onda se čovjek pretvori u nešto sasvim drugo, u nešto njemu do tad nepoznato.“ Priča PTSP govori o posljedicama stresnih situacija kojima su vojnici izloženi na ratištu, a obično se manifestiraju u vrijeme kad su na dopustu. Miki noću sanja kaotične snove, a danju ne zna kako se vratiti nekadašnjem običnom životu. Jednog je dana u gostionici Dugi izgubio živce pa udario šakom, a potom potegnuo i pištolj na nekog mladića koji se kolegama hvalio da je uspio kupiti od nekog liječnika potvrdu da je nesposoban za vojsku. Priča Ostavljeni govori o suočavanju sa smrti i čvrstim sponama među ratnicima, a epiloška priča Hans gorka je spoznaja o razbijenosti života. „Ko je dobio metak – kaput, ode glava nizašto. Nema te više. Ko nije dobio metak, dobio je tablete kao i ja.“

Krnjić je logično i efektno oblikovao svoje ratne priče, stilizacijom razgovornog jezika mladih i nekim lokalnim idiomima ublažio napetosti što ih proizvodi teška tematika, a kratkom rečenicom i dobro vođenim dijalozima pridonio čitljivosti svoje proze. Osvježenje.