HERBARIJ

sjeverna strana, mahovina

oduvijek smo živjeli na sjeveru gdje mahovina oblaže sjećanja

te je bilo zeleno vlažno bez pukotina oduvijek je bilo toliko

ispod crte da nismo stigli ostarjeti djeca su ostajala djeca

nije bilo umiranja tišina i spokoj lijepili su se o naš epitel

a naša lica bila su plakatno pamćenje istih takvih lica

potonulih u brodolomu južnije tisuće i tisuće godina prije sjevera

(o svemu se saznalo nakon zatopljenja ) naša srca su drhturila

kad bi ptice sjevera zalepršale kad bi list na brijestu naslutio jutro

a bilo je samo jutro i već nakon njega gotovo suton bila je

nirvana

nepotrošivo vrijeme i sve strane svijeta stajale su suglasno u našim zjenicama

naše šume naši posjedi bili su bezgranični stopljeni s posjedima naših bližnjih

isti titraji podržavali su travu i našu limfu i kratkotrajne plodove na drveću

a rodilo bi kad bi rodilo kad bi se tako prohtjelo i nitko se zbog neplodne godine

nije ljutio rađalo je nešto drugo nismo znali ni za sreću ni nesreću

samo smo bili

onda je nekome zasjalo u očima titraj zjenica javio je da je trava zelenija

i mekša od one na rubu i onda je počela selidba

odrazi vanjskog odvajali su se od naše nutrine i počeli smo ih prepoznavati

kao svoje neki su već primjećivali da je hladno i da je ovo možda ipak lošija

strana svijeta netko je rekao i to da se zove sjever i da nije dobar za kosti

niti za srce i da negdje već sa zrakom udišeš nešto što te grije

mnogi su krenuli prema središtu prateći rep predanja

od navale njihovih tijela trava je posustajala lišće je gubilo kisik

a njihovim žilama potekli su eritrociti razdora

bili su izvan bilo je toplo i nisu znali da se od ugode

sve više rune iznutra i da ih jednom kad dođe vrijeme ništa više neće pridržati

da se ne ospu jer nema mahovine vječnosti

tako su otkrili sredozemlje

Vitiligo

Oprezno, djevojčice!

Zakopčajte svoja grla

Vani je već sunčan dan

Pun opasnih viroza

Darovi su zamotani

U sjajan staniolski papir

S uzorcima izdezodoriranih

Životinja

Red zečeva red srca

Red dječjeg daha

Sloj slatke odgođene smrti

Polako, još spavate

A bežično surfaju

Bolesnici

Ako i otvorite kinder-jaje

Igračke su mrtve

Ako i vozite skejt

Drvo se doista sjeća

Ima nema vremena.

Više vas je dok spavate.

kćerima

Sinoć smo sanjale isti san

Tko ti je došapnuo moju šifru?

Majka tvoje majke u njoj

Mala majka njezine majke

Sloj babuški pa instant-proizvodi

Onda, čisti grumen pamćenja

Ili još dalje

Do ne svijesti

(izjasni se o ovome, molim te)

Naša baba na Otešu

Pliva u potocima

Raste uz lijeske

Malo niže druga baba

Posuđuje joj rolke

Sve bi to moglo biti

Sve to je

A možda sve su bapske priče

I zašto pričine priče

Uvijek tove babe

A glavni junaci

Uvijek su njihovi ljudi

O telepatiji telefon

Nije rekao ništa novo

Puka verbalna pojašnjenja

Sve je to već doputovalo

Sve postoji oduvijek

A zapravo ga nema

Sve je u grumenčiću stopljeno

I tvoje čvornate ruke

Artritis rheumatica, mama

rana obitelj

ne mogu naći grad gdje su me odgodili

mrtvaci sveudilj mašu s prozora

već sprešani u vlastitoj mladosti

zalijevaju

nježne vodenice na balkonima

vakumiranim suzama što utvrđuju grad

šetaju noću, obilaze slomljene šume

traže izgubljeno vrijeme

neki su došli po zapis o rođenju

ničeg pouzdanog

što bi odoljelo rasapu

ponekad, neki okamenjen miris

povuče te s mjesta kojih se prisjećaš

ništa trajno

nije li kraljica škole uzela svoje ruke

s pergamenta umrlih hrastova?

a oči?

oči joj već dugo tonu izvan grada

na tihoj vatri, vatri zamrlih očiju

podgrijava se naša prapovijesna glad

za elipsom

za hranjivom juhom neuzorane povijesti

što kuha se u loncu rane obitelji

dvonošci i papkari

tko to može pojesti i ostati u komadu

nakratko pomogne duboki udah

kako se ne bi primijetilo

da smo odletjeli

i osamdesetogodišnja tetka

ulazi u pubertet

trešnje su rodile i procvjetale u jednom danu

dok kućni ljubimac pridržava

našu ranu obitelj

***

lažu utisci

ništa nismo vidjeli

ništa nismo čuli

to se samo sanjalo

o odbjeglim pilotima

što su se pojavili

nakon sedamdeset godina hibernirani

za njih je kažu vrijeme stalo

ili su oni stali za vrijeme

ovisi iz kog kuta gledate

u prikrajcima je npr.

uvijek malo hladnije

tu se nakuplja prašina i mrvice

centralnih događanja

u kojima se uzorak izdezodoriran

u pravilu rasplinjuje

i stvara nova jezgra

u zakucima je i hladno i toplo

sve je oduvijek tu

ili se odnekud stvorilo

kroz pramenje rominja vrijeme

i nema vremena

nema izgubljenih pilota

nema jezika

nema znakova ni slika

sve je u jezgri

tek malo propusnoj

istodobno

istostvarno

sklanjamo se u zakutke

neki pomisle kako su vinovnici vremena

šutimo sklupčani ni u čemu

kad se odvojimo

počinje govor

kćerima s. i m.

          ako ste moje prešutite

          ako ste odnekud pričajte

 

direktno iz mog sjećanja

izišle ste na ulice

nedužne i neuhvatljive

kao slomljenim krčazima

zahvaćeno vrijeme

iz očiju prolaznika

cijedila se čežnja

za istim takvim remenom

otišle ste

a nismo se ni upoznale

viđala sam vas u školama

koje nikada nikoga

nisu ništa naučile

već sam čuvala i vašu djecu

tisuće djece oko mene

cijelo moje malo čovječanstvo

i sve sam to mogla

ali nisam vas mogla naći

u šumi u mahovini

kako ćete se vratiti kćeri

kada ste i same

mahovinaste i kako ću vas poznati

u tami sjeverne noći

možda, mali zeleni vitiligo

u vašim grlima

oprostite

bilo je van moje moći

vremenskom enigmom nicali su vam zubi

rasla kosa

i centimetri su mjerili

daljinu i dubinu našeg razdvajanja

sada je sve na mjestu

izgubljene i nađene

Obitelj

Sve je naizgled na mjestu

i u vremenu

Djevojčice se igraju s lutkama

kockasti crveni stolnjak

odjednom nekako odleti u Alpe

Uvijek me smirivao taj patchwork

u kojem se tako lijepo možeš slomiti

i u saten svijetlozelene trave

koja te obrubljuje

i drži da ne propadneš

A mogao bi, sklon si tome

Pa dobrodušne krave

rođene kao milka

iz kojih direktno muzeš kinderpingui

Zavjese su već otputovale

odnijele barbie-komplete

S čim će se djeca igrati?

Gdje su didaktičke igračke

a gdje početak i kraj priče

Po želji, sve se može i kolorirati

ili deletirati

Ali kako sakriti trag

Koliko na sve utječe klima

A koliko okolina

Sve će se već jednom posložiti

Iako se desio masakr

Djevojčice se ljuljaju

izvan zakona fizike

Položene ruke

obrubljuju sve čega

smo se dotakli

a sad istječe

i bezimeno je

-

***

Sve što smo bili

Jednom će se zaklopiti

Strunuti poput trešnjeva cvijeta

U lipnju

Ali ne tako lijepo

Ili možda da

Završni čin uvijek je repriza

Nestanak obnavlja

Istrošene stvari ostavljaš

Na mjestu preživljavanja

Samo ćemo iscuriti

Kao iz preuskog kaputa

To je nadnaravno lijepo i strašno

Kada odemo

Neka nova slikovnica u masovnoj nakladi

Bit će nečiji život

Neki će se i prepoznati

Kada nakon eona

Prošeću svoje obnovljene oči

Po travnjacima naših mrtvih grla

Kuća ranog snijega

Spavajte djevojčice, spavajte

U vrtu snježne kraljice

Inje su svemiri zaleđeni

Zvijezde još nisu stale u svemir

U utrobi mu se prapramajka peče

Sige su postelja sluzi i sluha

Spavajte u transu zimine smrti

Treće se oko znoji

Tko kaže da ne sluti

Dolazak jaglaca

Samo je više budan

Ljube se sige i magma

U vrtu ranog snijega

Hibernirani zimzelen

Zgusnuti med

Rasuta pšenica

Nagnuti preko sebe

Svjedoče o prelasku

Srnino oko

Jelenov rog

I unutar boga tvojbog

Sve miruje u ledu

Tone skorene plazme

U visokofrekventnom srhu

Čuvaju vaš san

U kojem ću vas naći

Ubrane i male

***

sve manje mi treba mudrost svijeta

troši se kamen i boluje klorofil

odbačene stvari idu do vječnosti

u šumi duboko, potpuno nag, zrije žir

taj pomak iz korijena stvorio je svemir

paralelno zriju humanoidi i punoglavci

još sve je točka. ne znaju se pravci

u sliku upadamo ubrani, za hir

od crnih rupa svemira zaledi se dah

u ljubavnom su transu zec i anakonda

netko uvijek isti kadar daje, na mah

u istom parametru honda i gioconda

možda je trebalo dodati svemu više soli

za svemirski orgazam sve na mjestu stoji

kibernetičku misao uberem dok boli

zaključani vrt što žrtve dnevno broji

Izgubljeni vrt

Ja se više ničega ne bojim

Šutke su zaspali konji

(optrčavši počasni krug)

o sudbini bilja ne dvojim

prijateljima dadoh otpust

(njegujem nutarnji zdrug)

možda i je sve tako kako se službeno čini

al unutar nepca lako

tope se slabi začini

MOŽDA JE TO I BILA KUĆA

Il nešto što kućom zovu:

Unutra kamen umjesto peći

Umjesto opeke

Zvijeri na krovu

 * * * * *

Aktualno i svježe

 PRIREDILA DARIJA ŽILIĆ

Marijana Jerkić Rukavina u studentskim danima postaje članica književne grupe mladih pjesnika i prozaika okupljenih oko Književnog kluba Ivan Goran Kovačić, koji je vodio pjesnik Josip Sever. U razdoblju od 1974. do 1976. u toj su grupi bili mladi pjesnici Branko Maleš, Ana Lendvaj, Sead Begović, Anka Žagar. U to vrijeme bilo je teško objaviti zbirku pjesama, pa je zbog nemogućnosti uknjiženja književna je kritika pjesnike te generacije različitih poetika, nazvala off-generacijom. Treba istaknuti da je neko vrijeme izlazio i časopis Off. Godine 1975. Marijana Jerkić Rukavina dobila je nagradu Goranova proljeća za mlade pjesnike, no njezina prva zbirka pjesama Unutrašnja geografija objavljena je tek 1990. Marijana je zbog bavljenja pravnom strukom bila često izvan toka, no nije samo to. Ona poeziju nije promatrala kao mjesto afirmacije, već kao slobodu, kao kreaciju u kojoj se istražuju jezik, vrijeme, priroda, unutrašnji svjetovi, i kao polje avangarde. I to jest posebnost njezine poetike, koja ekspresivnošću i rit­mom potječe od ruske avangarde. Kritike za prvu pjesničku knjigu bile su izvrsne. Alojz Majetić napisao je da je to „jedan od najuspješnijih poetskih rukopisa u generaciji“. Branko Maleš tada je istaknuo genetsko-naturalistički model poezije koja vlastitom poetikom vrlo kvalitetno podupire ptolomejsku predodžbu svijeta kao vrta ili šume, no već tada se nalaze i tumačenja da je ipak riječ o poetesi urbana senzibiliteta s prisjećajem na idiličnu prirodu zavičaja (Grga Rupčić). Hrvoje Pejaković također ističe kontinuitet zavičajnog iskustva.

Druga zbirka pjesama, Memorija, objavljena 1993, reflektira ratno stanje, na neki je način, piše Branimir Bošnjak, duboko prožimanje mrtvih i živih u ratnom vremenu te ističe i njezinu vegetabilno-živodajnu mehaniku i tradicionalnost, koja ipak otkriva samosvojnost. Marijana Jerkić objavila je još i knjigu pjesams Vlati vremena, te Vitiligo. U pripremi je zbirka Herbarij, čiji su ciklusi već bili objavljivani u časopisu Poezija. Zvonimir je Mrkonjić, referirajući se na taj rukopis, istaknuo da je riječ o samosvojnom pjesničkom glasu ma koliko se činilo da je pjev ukorijenjen u tradiciji. U Herbariju je posebno naglašena odvojenost vanjskog „od naše nutrine“, sprešanosti u vremenu, tami sjeverne noći, gubljenje smjera, zaborav igrivosti, pjesme kćerima, i imaginacija svijeta po kojem se šeću neki drugi, „po travnjacima naših mrtvih grla“. I ono što bi trebalo istaknuti da bi nova čitanja poezije Marijane Jerkić Rukavina trebala ići u smjeru da se naglasi avangardnost njezina pristupa u pjesničkim figurama i versifikaciji, te da je njezin koncept ženstva daleko od tradicionalnoga, naturalističkog. Prije bi se, kako ističe Milanja, moglo govoriti o Prirodi kao metonimiji Žene majke.

Ekološka matrica, potreba za očuvanjem smisla svijeta, biofilna ugroženost svijeta, rasap vremena te memorabilnost trajne su preokupacije autorice koja priziva izvornost, ali ne na naturalistički način, nego kao na oblik pročišćenja, ničeanskog oslobođenja od povijesti. Pjesnikinja piše o svojoj već pospanoj Woodstock-generaciji, koju naziva naturščicima: „rekli ste, vidim, zbogom iluzije / život nas je poljubio u čelo / i povijest se zasad redovito ponavlja“. Dirljive su pjesme upućene kćerima, posebno izdvajam stihove: „da budeš lagano svoja i lebdiš dalje / u ovom klonulom i posrnulom svijetu / da odustaneš unaprijed od odličja, medalje / da pokloniš se srcu i sonetu“. I ono što jest posebnost u konceptu majke jest da se gubi oznaka dijakronije, jer novorođene djevojčice nose već sjećanja, pa ona kaže: „ne usudim se reći da sam ti majka, neka / rijeka mnogo šira plavila“. Djeca ne dolaze samo iz majčine utrobe, poručuje pjesnikinja, „mnogo žena davnih iz šuma nosiš“. I to jest važno da autorica time ističe i naše pramajke, sve ono što je baština, prirodna i ljudska, koju moramo njegovati i čuvati, ne misleći da je svijet počeo od nas. Počeci Zemlje su izvan i darvinizma: jer ona „začeta je prije zalaza na kopno / koje miriše na nestajanje“.

Poosobljavanje vanjskog, promatranje iz unutrašnjeg očišta, čini poeziju Marijane Jerkić Rukavina arhetipski simbolističkom, primordijalnom i stoga aktualnom i svježom. Na kraju, Marijana Jerkić Rukavina ovogodišnja je dobitnica književne nagrade Zvonimir Milčec, koju obitelj Milčec i Gornjogradski festival dodjeljuju za izniman književni rad.