Groteska ideologije

-

Nema ništa što bi bilo više postmodernistički od Predstave Hamleta u Mrduši Donjoj: neuki mještani, po nalogu Partije, amaterski postavljaju veliko djelo Shakespearea, iako mu ne mogu shvatiti domet niti izgovarati teške replike; seoski učitelj iz Zagore, alter ego velikog barda, preinačuje besmrtne retke u junački epski deseterac; i baš tada kad se čini da je svjetski klasik beznadno potonuo u močvari neukosti, izvornik se uzdiže kao feniks: sve se odjednom ukazalo tu u Mrduši Donjoj, i uzurpator, i nevina žrtva, i spletka, i ogorčeni i zbunjeni sin, i nesretno zaljubljena djevojka, i ona tako trula država. U Hamletu je glasovita mišolovka, predstava u predstavi, klopka u koju kraljević želi namamiti zločinca; Ivo Brešan cijelu je predstavu zamislio kao klopku, i svu su u nju upali.

Izd. HNK Šibenik, 2022.

Dopisnik beogradske Politike iz Zagreba javlja 21. siječnja 1973. da djelo ostavlja „dosta prostora za manipulisanje i insinuacije“ jer „svi negativni likovi u Brešanovu delu su komunisti, i čitav dramski rasplet gradi se na njihovim moralnim i etičkim deformacijama“; 1976. najavljeno je gostovanje u Šibeniku, na što je predsjednik SUBNOR-a zaprijetio da će na pozornicu baciti bombu jer mu je netko rekao da je on prikazan u predstavi; nakon izvedbe „grupa Dalmatinaca preživjelih boraca sa Sutjeske“ proglasila je autora i Vjerana Zuppu, ravnatelja Teatra &TD koje je tu farsu prikazivalo, „banditima i bandom provokatora koji ruše samoupravni socijalizam i socijalizam uopće“.

Ivo Brešan

„Zuppu u CK SKH poziva mlađahni sekretar Ivica Račan tražeći da se predstava konačno skine s repertoara, jer… – tu valjda počinje nabrajanje. Uglavnom, nakon 12-satnog razgovora Zuppa daje ostavku da bi spasio i predstavu i kazalište, uz poruku neka nađe nekog drugog da skine Mrdušu“ – tako piše književnica i publicistkinja u knjizi Trajni sukob s Nečastivim: Ivo Brešan, koja je predstavljena 27. svibnja na piščev rođendan, i to na mjestu zločina, u Teatru &TD u Zagrebu. Riječ je o biobibliografskom djelu, u izdanju šibenskoga HNK-a, u kojem je istražila, a djelomice i otkrila, književnu i kazališnu ostavštinu velikoga Šibenčanina. Mrduša je samo jedno od mnogih djela koja je napisao, ali bila je prva izvedena, i odmah je eksplodirala, kao supernova; u njezinu bljesku autor je živio do kraja, ona je odredila njegovu temu sukoba velikog i banalnog, grada i sela, ideologije i pojedinca, kao u Velikim manevrima u tijesnim ulicama ili Hidrocentrali u Suhom Dolu, a obilježila je i početak filmske karijere njegova sina Vinka Brešana, s filmovima Kako je počeo rat na mojem otoku i Maršal, na čijim je scenarijima surađivao i ludički raspoloženi otac.

Ivo Brešan, kako navodi Grozdana Cvitan, dobio je mnoga priznanja, u Hrvatskoj i inozemstvu – dva puta Gavellinu nagradu, Sterijinu nagradu, Gjalski i Nazor za životno djelo – ali ostao je zakinut za Stoljeća hrvatske književnosti, sabrana djela i članstvo u Akademiji; dva sveska njegovih izabranih djela u izdanju Matice hrvatske donekle nadoknađuju taj manjak. A druge su ga kulture prihvatile od početka. Nakon što mu je rukopis Mrduše lutao dosta dugo od jedne zagrebačke kazališne ladice do druge, i nakon što ga je režirao Božidar Violić, s praizvedbom 19. travnja 1972. – taj „dinamit pod hrvatskim kazalištem“, kako ju je poslije nazvao Zvonimir Mrkonjić, pobjedonosno je prešao granicu, a Brešan je postao strani pisac. Poljaci su bili oduševljeni pošto su pročitali prijevod i postavili su predstavu u mnogim teatrima; Nečastivi na Filozofskom fakultetu praizveden je u Ljubljani, Svečana večera u pogrebnom poduzeću u Łódźu, pa potom u Bitolju, dvije godine prije nego u Hrvatskoj; Ukazanje Isusa Krista u kasarni V. P. 2507 praizvedeno je i zabranjeno u Beogradu 1984, u piščevu domovinu stiglo je tek 1991. Teško je shvatiti da je tako lucidan kritičar totalitarnog duha sve vrijeme bio u Savezu komunista, ali barem nije nakon prevrata pretrčao u HDZ: „Ja sam bio i ostao dosljedan sebi“, rekao je 1990. kada su mu ponudili da se na listi SDP-a kandidira za Sabor, što je odbio. „Uvijek sam, naime, na strani koja nema šanse. Ovaj put upravo zato što se nadam da će ta gubitnička pozicija Partije ozdraviti… meni se, eto, nije dogodilo neko veliko zlo. A ima ih koji su mnogo gore prošli. Za vas je to argument protiv mene, jer zna se: Na ovom našem tlu samo mrtav možeš biti heroj.“

Do zadnjeg časa nadao se da će se Nečastivi, protiv kojeg se borio cijeli život, preobraziti i pročistiti. A on mu je skliznuo iz ruke i preobrazio se u nove, neviđene oblike. Nažalost, stari majstor više nije s nama, da ga ulovi u svoju klopku mnogostrukih zrcala, gdje se u igri odražava stvarnost tako snažno, da se u ogledalu njegove lakrdije Ideologija vidi kao ono što i jest: Laž. Riječima Grozdane Cvitan: „Ideologije imaju svoje mode i vremena određena nekim imenima, ali u ukupnosti povijesti one su uvijek i samo ideologije koje u svom karikaturalnom obliku određenoj vrsti ljudi omogućuju put u razaranje svih vrijednosti.“ Brešan je, zaključuje ona, znao da je politika svuda oko nas, ali nije ga zanimala ona, nego groteska u kojoj zlo ukida etiku. A za to je imao oko!