Gaj – kontroverzni vođa preporoda

-

Dvjestota obljetnica rođenja Ljudevita Gaja godine 2009. nije bila, kako u 414. broju Vijenca objavljenu početkom 2010. piše profesor Davor Dukić, dostojno obilježena. Osim 22. travnja promovirane poštanske marke s likom preporodnog vođe, polaganja vijenca na njegovo mirogojsko počivalište na sam „porodni dan“ 8. srpnja te prosinačkog, u Zagrebu tek ponovljena, glazbenog programa, malobrojna su slavljenička događanja održana tek u rodnoj mu Krapini. Dukić stoga strahuje da će iz prigodničarske godine povijest upamtiti tek skandal, rušenje estetski upitne Gajeve biste, rad makedonskoga kipara Tometa Serafimovskog što ju je tek dvadesetak mjeseci prije u jednoj od društvenih kucavica metropole, Gajevoj ulici, otkrio tadašnji gradonačelnik.

Osim nekoliko članaka koji su tada bili objavljeni u Hrvatskom slovu i Vijencu, Dukić kao svjetlo na kraju tunela i zalog za budućnost vidi „živ istraživački interes“ što ga za Gaja i ilirizam pokazuju neki mladi književni povjesničari. Među njih ubraja i Suzanu Coha, koja upravo u tim trenucima, kao asistentica na Odsjeku za kroatistiku, priprema doktorsku disertaciju Poetika i politika Gajeve Danice. Njezin će sadržaj postati temelj 2015. kod Hrvatske sveučilišne naklade objavljene knjige Medij, kultura, nacija – poetika i politika Gajeve Danice. Sedam godina poslije, o 150. godišnjici njegove smrti, autorica će svoj istraživački interes za Ljudevita Gaja potvrditi u knjizi eponimnog naslova, tek nešto većoj od brošure, ali vrhunski sintetiziranom četrdeset i šestom, jednom od posljednjih doprinosa biblioteci Hrvatski velikani u izdanju Privlačica d.o.o. Samo uvjetno rečeno mali vinkovački nakladnik nacionalnu je pozornost na sebe svrnuo ranih devedesetih, znamenitim književnicima posvećenim edicijama Slavonica i Croatica, a biblioteka Hrvatski velikani, pokrenuta je sredinom prošlog desetljeća s nakanom poticanja znanstvenih i stručnih istraživanja te aktualiziranja znamenitih osoba iz hrvatske povijesti i njihova približavanja široj čitateljskoj javnosti. A da će 150. godišnjica Gajeve smrti biti dostojno obilježena, svjedoči i informacija da se o tome velikanu hrvatske povijesti snima dokumentarni film koji će ujesen biti prikazivan na nacionalnoj televiziji.

Mihael Stroy, Portret Ljudevita Gaja / Izvor: Repozitorij Muzeja za umjetnost i obrt

Ujedinjavanje Hrvata u jednom latiničnom slovopisu

Dostojnome obilježavanju 150. godišnjice Gajeve smrti na osobit je način pridonijela manifestacija održana 20. svibnja u krapinskom Pučkom otvorenom učilištu, koje je partner izdavanja knjige Ljudevit Gaj. Partnerstvo te obrazovne institucije na projektu izdavanja najnovije knjige napisane o velikom Krapincu samo je posljednja u nizu počasnih aktivnosti organiziranih pod okriljem grada. Kako je pozdravljajući kazao gradonačelnik Krapine Zoran Gregurović, „Krapina je u svjetskim okvirima poznata po nalazištu Hušnjakovo, a u domaćima kao rodno mjesto dr. Ljudevita Gaja“ te je njihova „dužnost da na promociji značaja te činjenice za grad neumorno rade“. S time počinju od najranijih dana; okupljenom mnoštvu u prepunoj dvorani POU-a izvedbom nacionalne himne i dviju u preporodu nastalih pjesama predstavili su se Ilirčeki, 2016. osnovan dječji zbor pod vodstvom profesora Kristijana Tutića, a učenici prvog razreda Prirodoslovno-matematičke gimnazije u okviru Srednje škole Krapina prikazali su kratkometražni dokumentarni film Gajevom stazom nastao pod mentorstvom profesorice hrvatskog jezika Suzane Čavužić. O visokom pijetetu s kojim se u njegovu zavičaju poštuje naslijeđe Ljudevita Gaja, govori i činjenica da je manifestaciju koju je vodila kustosica Muzeja Ljudevit Gaj Vesna Kunštek, uz ravnateljicu POU-a Grozdanu Pavlović i  Gradonačelnika lijepim riječima otvorila i zamjenica župana Krapinsko-zagorske županije Jasna Petek.  A kao i sam početak manifestacije, tako su i njezin završni dio uz Ilirčeke na najbolji mogući način zapečatili najmlađi. Učenici Osnovne škole Ljudevit Gaj iz Krapine, pod vodstvom učiteljice Margarete Benc, pripremili su igrokaz Kak je se počelo te su izvrsno napisanim tekstom i maestralnom glumom oduševili sve nazočne.

Izd. Privlačica, Vinkovci, 2022.
Partner projekta POU Krapina

Krapinski srednjoškolci jedan nastavni dan godišnje posvećuju Ljudevitu Gaju, a ovogodišnji je program obogatio u ožujku obilježen Dan hrvatskog jezika. U sedam minuta spomenutoga, vrlo profesionalno snimljena filma gledatelji, osim biografskih podataka o rođenju (8. srpnja 1809) i smrti (20. travnja 1872), školovanju u Karlovcu, Beču i Grazu, braku s Paulinom Krizmanić, mogu saznati i poneku zanimljivost (poput one da čak 211 hrvatskih ulica i brojni trgovi nose Gajevo ime), kao i steći osnovno znanje o korijenima njegove nacionalne misli i osviještenosti. Njih mu je, zanimljivo, usadila majka Julijana (rođena Schmidt), za ono doba iznimno obrazovana žena koja je djeci, iako se u kući Gajeva oca, krapinskog ljekarnika Ivana, govorilo njemačkim i latinskim jezikom, usadila ljubav prema kajkavštini. Premda je prve pjesme napisao na njemačkom jeziku, već 1826, kao sedamnaestogodišnjak piše rad Die Schlösser bei Krapina, smatran prvim djelom o povijesti krapinskoga kraja, a 1832. u Zagrebu okuplja skupinu mladih ljudi koja je započela kulturno, znanstveno i povijesno uzdizanje po uzoru na druge europske zemlje. Gajeve zasluge za hrvatski jezik, zaključuje učenički rad, nisu toliko u tome što je napisao već onome što je pokrenuo – ujedinjavanje Hrvata u jednom latiničnom slovopisu bio je prvi korak prema ujedinjenju u jednom, standardiziranom jeziku, a 1840. u sve je hrvatske škole uveden Gajev slovopis i štokavsko narječje.

Srednjoškolski se uradak može promatrati i kao svojevrstan uzrastu prilagođen kompendij, razumljiv i jednostavan, no nipošto pojednostavnjen, sažetak svega što u knjizi o Ljudevitu Gaju, koje je predstavljanje i bilo središnji dio proslave, iznosi Suzana Coha. Već iz podnaslova (Karizmatični i kontroverzni predvodnik hrvatskoga narodnog preporoda) jasno je da će autorica prema mitskoj Gajevoj figuri zauzeti kritički stav, a „kontroverzi“ neće pristupiti eksploatatorski, kroz skandale ili potrebu za senzacionalizmom. Dovoljno je, uostalom, napora u mitologizaciju vlastitog lika i djela uložio i sam Gaj, često i rado prepričavajući kako su u trenutku njegova rođenja spontano zazvonila zvona na objema krapinskim crkvama; svete Katarine kao i svetog Nikole, a primalja Rozika oduševljeno je uskliknula kako je to znak da će se tek rođenom gospodičiću glas daleko čuti, a navodno su mu 1853. pred bečkim sudom spočitnuli i to što se, imajući ga pod srcem, njegova majka naokolo hvastala da „u svojoj utrobi nosi kralja“. Potonjoj anegdoti i nije teško povjerovati uzme li se u obzir nježna bliskost što ju je Julijana Gaj, više no spram ikoga od starijih, pokazivala prema svojem najmlađem djetetu. Vjerovala je, riječima E. Murray Despalatović, „u naporan rad, spartanski život i jasno rasuđivanje“, smatrala da se na one manje sretne ne treba sumnjičavo ili svisoka gledati, a sinovo je domoljublje, zasnovano na idejama demokracije te nacionalno i socijalno osviještena liberalizma budila i stalno ga navodeći da bude u doticaju s pukom. Savjetovala ga je i da bude razborit, kako bi Bog pomogao njihovu cilju, a kad je shvatila da se određuje prema politici, pozvala ga je na mudrost, upozorivši ga kako je, budući da ne zna pod kojim mu je dijelom nebesa suđeno živjeti, najbolje da svoje mišljenje zadrži za sebe. „Govori malo, misli mnogo pa tako mnogi neće ostvariti svoje pakosne namjere na tvoj račun“, savjetovala mu je.

Kristian Novak, Suzana Coha i Cvijeta Pavlović na obilježavanju Gajeva jubileja u Pučkom otvorenom učilištu Krapina / Snimio IIVAN HLEBEC / POU Krapina

Majka mu je usadila i ljubav prema književnosti

Majčin je utjecaj, a Suzana Coha to u knjizi posebno podcrtava, bio presudan i pri usađivanju ljubavi prema književnosti. „Najviše me se dojmio Gajev kućni odgoj, roditelji su ga dobro nasadili“, kazala je na predstavljanju nadovezujući se na misao predstavljačice, profesorice Cvijete Pavlović, o majčinskoj perspektivi i aspektu majčina utjecaja na Gajevo domoljublje kao nečemu što se rijetko i premalo spominje. „Obiteljski je odgoj bio ključan za određena opredjeljenja, uključujući činjenicu da je majka zagovarala upravo hrvatsko domoljublje“, istaknula je te zaključila kako i izvorište silnoga Gajeva znanja leži u obiteljskom domu, točnije u očevoj knjižnici kojom je kao mladić raspolagao, potom je naslijedio i do kraja života neumorno nadopunjavao i gradio. „Pogledate li kako je Suzana Coha predstavila knjižnicu i Gaja kao čitatelja, postaje vam jasna njegova istinska koncepcija. Naime, njegova se knjižnica odnosi na cjelokupnu povijest hrvatske književnosti, čitao je Hanibala Lucića, Petra Zrinskog, Andriju Kačića Miošića, Pavla Rittera Vitezovića i mnoge druge.“ I svi su ti književni velikani sačinjavali njegovu privatnu zbirku. Žalosno je stoga što po njegovoj smrti 1872. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti nije pokazala zanimanje za nabavu takva sakupljačkog dragulja. Umjesto toga, Gajev sin Velimir pohranio ju je u Prirodoslovni muzej te ju Zemaljska vlada, kako bi je predala Sveučilišnoj knjižnici, kupuje tek 1892. Cinici bi se zapitali je li Gaj uspio u svojoj „važnoj, najvažnijoj“ nakani da u „nepismenoj zemlji poput naše preporod usmjeri prema učinkovitom i plemenitom kulturnom patriotizmu“, no autorica odbija poći tom stazom jednako kao što se opire ocjenjivanju Gajeve ostavštine „nepoželjnom“ zbog okolnosti posljednjih desetljeća njegova života.

Umjesto toga daje sustavan, na opsežnoj literaturi o Gaju, od Josipa Horvata i Elinor Murray Despalatović do akademika Nikše Stančića i niza drugih povjesničara, književnih povjesničara i filologa, utemeljen prikaz silnica koje su utjecale na njegovo formiranje kao i presudnih događaja njegova života. Naznačit će tako da je još od ranog djetinjstva, kad su po rodnoj mu Krapini kolale priče o ruskoj pobjedi nad Francuzima, o čemu su svjedočili brojni krajišnici i prebjezi, od kojih je jedan vjerojatno smješten kod Gajevih, bio „inficiran“ rusofilstvom, a kolika je njegova sklonost bila svjedoči i to da su ga kolege u varaždinskoj gimnaziji zvali Rusom. Za tu ga epizodu nisu vezale najljepše uspomene; odličan, ali ne i najbolji učenik, često nije bio u dobrim odnosima s ostalim kolegama i ponekim profesorom, a među posljednjima posebno se ističe Ludovik Švalek, kojemu je smetala njegova kajkavština s prizvukom slovenštine. Izazvalo je to, pretpostavlja se, porugu suučenika, no da nije bilo tako, možda nikad svoje školovanje ne bi preselio u Karlovac i ondje doživio preobrazbu. Živopisan mu krajolik pomaže da u sebi otkrije stihotvorca, a upoznaje se i s običajima, jezikom i kulturom koje smatra hrvatskima koliko i svoje zagorske te dublje uranja u Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića. Za boravka u Karlovcu izlazi i njegova brošura o krapinskim dvorcima, a tad se počinje zanimati i za usmenu baštinu.

Demetrovićeva palača u današnjoj Radićevoj 32 – u prizemlju je Gaj uredio tiskaru, a na drugom katu osnovana ja 1842. Matica ilirska;  / Snimio GORAN GALIĆ

Plaketa Ive Kerdića iz 1935. / Arhiv Stjepana Sučića

Studij u Beču, Grazu i Pešti

U godinama što će uslijediti, za studija u Beču, Gaj će, kad u bečkim arhivima pronađe zapis o postojanju stanovitog Alojzija Gaya, pokazati sklonost mitomaniji. Taj je Gay bio plemić pa, premda ne pronalazi veza između njih dvojice, Gaj traži da i njemu izdaju diplomu o plemstvu kako bi je povezao s grbom nepoznata mu plemića. Iako liberalnih stavova, izradio si je pečatnjak s plemićkim grbom, a njime će dostojanstvo pokušati vratiti i nakon pada, u smiraj narodnog preporoda. Suzana Coha, na tragu Elinor Murray Despalatović, u tom ustrajavanju na plemstvu vidi i pragmatičnu notu; do 1848. djelovao je staleški sabor pa, iako je mogao krojiti uređivačku politiku novina, kao pučaninu bilo mu je moguće raditi samo iza kulisa. A upravo je zahvaljujući svojim idejama panslavenskog ujedinjenja postao pred kulisom rado viđen gost. Za studija u Grazu, a potom i u Pešti, usavršava ideju narodnog preporoda kakva je odgovarala kulturnonacionalnim trendovima usmjerenim na institucionaliziranje modernih nacionalnih jezika i književnosti, koji su zahvatili i druga europska društva. Jezik vidi kao osnovu takva pothvata, zbog čega ga je osobito uznemirila saborska odluka iz listopada 1827. o uvođenju mađarskog kao službenog jezika u svim hrvatskim školama. Rastuća prijetnja mađarizacije Gaja, svjesna da je latinski jezik kao sredstvo nacionalnog života stvar prošlosti, navodi na sastavljanje bilježaka o nacionalnom jeziku. Počeo se zanimati za strujanja u ondašnjoj slavistici te se upoznao s nekima od njezinih kapitalnih djela i vodećih predstavnika. S tim iskustvom i inspiriran grafijskim prijedlozima Pavla Rittera Vitezovića, dovršio je „prvi nacrt reformiranoga hrvatskog pravopisa“. Djelo će, uz ponovnu financijsku intervenciju majke Julijane, 1830. u Budimu biti objavljeno kao Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja, a 27 na hrvatskom i njemačkom jeziku otisnutih stranica Gaja će prometnuti u figuru oko koje se okuplja mlada zagrebačka inteligencija. U to je vrijeme prijateljevao s Dimitrijom Demeterom, Vjekoslavom Babukićem, Pavlom Štoosom, Ljudevitom Farkašem Vukotinovićem, a upoznao se i s drugom stožernom preporodnom figurom, Jankom Draškovićem. Svi oni dijele Gajevo shvaćanje o važnosti uspostave jedinstvenog temelja nacionalnom idiomu, a premda većinom kajkavci, slično Vitezoviću prije njih, jezik su zasnivali na štokavskom narječju, „ali onom koje se ne bi identificiralo s određenom regijom ili lokalnom tradicijom nego koje bi se držalo elemenata svih hrvatskih dijalekata“ jer tako bi spomenuti jezik postao jedan jezik svih Hrvata. Štokavski je odabran jer je njime govorio najveći broj Hrvata te dio drugih južnih Slavena, čime je broj govornika znatno premašio broj govornika mađarskoga jezika, koji se kao obavezni pokušavao nametnuti u hrvatskom javnom prostoru. Narječje je, također, legitimaciju imalo u narodnoj, usmenoj književnosti, kao i djelima Andrije Kačića Miošića, ali i u respektabilnoj tradiciji dubrovačke književnosti.

Novine s prilogom Danica

Stoga je za svoje Novine i njihov književni prilog Danicu Gaj štokavski odabrao kao kompromisno rješenje, a ne da bi se, kako se i danas spominje, odrekao kajkavštine. Da tomu nije tako, svjedoči i zbirka usmene književne baštine njegova zavičaja pronađena u rukopisu po njegovoj smrti. Mogući razlog zašto je za života nije objavio, smatra Suzana Coha, leži u tome što ju je trajno unapređivao. Na određene je kompromise morao pristati i pri izdavanju svojih Novina; premda tiskane u njegovoj vlastitoj tiskari (kao i mnoga druga djela iliraca), podlijegale su strogim cenzorskim pravilima i većina im je sadržaja, kao i drugim onodobnim novinama, prenesena iz značajnijih austrijskih tiskovina, već cenzuriranih monarhijskih glasila. Ipak, Novine su, kako je ustvrdio Tomislav Markus, s vremenom postale „žurnalističko oružje Narodne stranke“ te su, uz Sabor, značile vjerojatno najvažniju političku ustanovu u Banskoj Hrvatskoj četrdesetih godina. No za preporod je važniju ulogu odigrala Danica, pod čijim su se okriljem okupljali i mladi, neafirmirani autori, no služila je i kao mjesto njihova susreta sa starijim kolegama i poveznica s tradicionalnom književnošću. Za razliku od Novina, koje po svršetku događanja 1848. postaju službeno glasilo, Danica se 1849. gasi, a autorica referirajući se na Josipa Horvata kao objašnjenje nudi Gajevu nevoljkost da u slučaju književnog priloga pristane na nužne kompromise.

Je li Gaj bio good guy ili bad guy hrvatskoga narodnog preporoda

Paralelno s iscrpljivanjem preporodnog zanosa kreće i osobni i politički pad Ljudevita Gaja. Suradnici mu spočitavaju oholost, egoizam, sklonost demagogiji i šarlatanstvo, a nekoć cijenjen poduzetnik, u narodu postaje poznat kao „dotepeni tiskar koji je Zagrepčanima došao soliti pamet“. U prilog mu ne ide ni sklonost neumjerenom trošenju novca; nakon kupnje palače u Gospodskoj (danas Ćirilometodskoj) ulici i imanja Mirogoj, 1858. proglašava bankrot, a povijest će mu, kako od Joanne Rapacke prenosi Suzana Coha, zamjeriti i što nije bio zadovoljan ulogom koju je igrao na hrvatskoj kulturnopolitičkoj sceni, već je želio „zaigrati na velikoj europskoj pozornici i vidio se u ulogama romantičarskih urotnika, emisara i tajnih agenata“ te se „bavio urotničkom djelatnošću protiv Turaka u Bosni, među ostalim, uz pomoć bosanskih franjevaca. U svojoj tajnoj politici prelazi granice lojalnosti Habsburgovcima, a njegova se tajna politika nakon razdoblja fokusiranosti na Rusiju usmjerila prema Srbiji te prema desnoj frakciji poljskih emigranata.“ Je li onda, pomalo će se ironično zapitati predstavljač Kristian Novak, citirajući jedan senzacionalistički naslov, Ljudevit Gaj bio good guy ili bad guy hrvatskoga narodnog preporoda? „Percepcija Ljudevita Gaja mijenjala se tijekom vremena i najčešće se uklapala u trenutno vladajuće okvire. Mi o svojim velikanima volimo misliti kao o besprijekornim, kao da ih jedino takve možemo voljeti. A to nije točno! Prihvatimo li da je Gaj bio i vođa ilirskog pokreta i čovjek koji je djelovanjem pokretu prouzročio velike probleme i prihvatimo li niz drugih proturječnosti koje se mogu pronaći o njemu, kao i o svakome od nas, to ga ne čini manje važnim i našim. Djela poput ove knjige mogu nam pomoći u prihvaćanju toga.“