Dado s Krešimirova trga

-

U djetinjstvu i mladosti često sam se selila. Dakako, ne svojom voljom, o tome su odlučivali stariji, a i raznorazne okolnosti. Tako se dogodilo da je i Trg Petra Krešimira IV. bio nekoć dio mojega kvarta. Onomad sam još živjela kod djeda, bake i dviju teta u Zvonimirovoj ulici 53, čak sam i prvi razred pohađala u tadašnjoj Ulici Anke Butorac (danas je ondje SUVAG), pa je park na Krešimirovu trgu bio moja česta meta. U stanu iznad bakina stanovala je u dvoiposobnom stanu mnogobrojna obitelj Klašnja (8 djece), pa sam u njima imala vjerne drúge za igru. Moja je parnjakinja bila Seka (Mirjana), uz koju sam u pratnji njezinih starijih sestara znala potegnuti i do Krešimirova trga, posebnoga mamca. Naime, na tom je trgu bilo dječje igralište, no ni jedno igralište nije bilo privlačno kao jedan pravi pravcati bazen. Ne moram naglašavati da je tada (­1950-ih) bio još „u funkciji“. To je ujedno i jedini dječji javni bazen u kojem sam se i kupala.

Pune 83 godine mjedeni kip Malog dječaka čuva Trg Petra Krešimira IV. / Snimila Jelena Gazivoda

Krešimirov mi je trg i inače zanimljiv. Osim dječjega bazena, na njemu je bila uređena i fontana Kozmički ciklus vode, kao i ružičnjak s Kršinićevim kipom Njegovateljica ruža te vrt za odrasle, u sklopu kojega se ta fontana i nalazi. Park je izveden još za Kraljevine Jugoslavije po projektu Cirila Jegliča i otvoren je za javnost 1938. Sjevernu cjelinu (sve je to nasuprot današnjoj zgradi MORH-a, koja je prije toga bila Trgovačka akademija, projekt arh. Zvonimira Vrkljana) raščlanio je Jeglič na tri dijela: cvjetni vrt za odrasle, parterni vrt i dječje igralište. Naravno, u ovećoj fontani nazvanoj Kozmički ciklus vode nekoć su plivale i ribice, bilo je i vodenoga raslinja koje se sezonski unosilo u taj parkić dok je još imao čuvara. Danas fontana više ne radi, o raslinju nema tko voditi brigu, ima nešto vode u malom bazenu, no ugođaja da bi se ovamo ljudi dolazili odmarati s umirujućim pogledom na vodu više nema. Kao i sve drugo, ostao je samo još jedan devastirani objekt koji smo uspjeli upropastiti. Ima oko te vode još pokoja kružna klupa, ima i hladovine i mira (premda cesta po kojoj jure auti nije daleko), ali na svakoj stopi toga prostora osjeća se nebriga i ravnodušnost. Kako se onda neće još u većoj mjeri osjetiti na negdašnjem bazenu?!

Bazen mi se kao djetetu činio savršenim. Moglo se u njemu plivati, za što je i bio projektiran. Imao je, kao onomad svi javni dječji bazeni, čuvara, ne moram isticati kako su ga sva djeca slušala. Na sjevernoj strani nalazio se na nižem postolju mjedeni kip dječaka od 5–6 godina, koji se i zove Mali dječak. Rad je to Emila Bohutinskog iz 1928. godine, a na dječje igralište postavljen je 1939. Dječak u jednoj ruci, kako to djeca već rade, vuče za sobom medu, u drugoj drži čekić, a na čelu mu se vidi brazgotina od nekoga tupog predmeta. Mnogo kasnije saznala sam da je kip i rađen po stvarnom dječaku Dragutinu Resu Dadi, da je na to mjesto postavljen na zahtjev njegova oca, industrijalca Antuna Resa, ali o dječakovoj sudbini isplele su se razne priče (da ga je u jednoj svađi udario čekićem u glavu baš zbog toga mede drugi dječak, od čega je Dado umro i sl., a onda su se javili njegovi daljnji rođaci i opovrgnuli takvu priču). No za mene i moje prijateljice to i nije bilo važno (jer ništa o tome ionako nismo znale). Mi smo zamislile da se dječačić u tom bazenu utopio i nama je samo ta priča bila istinita. Zato smo s još većim respektom slušale čuvara i sve starije koji su sjedili na klupama i budno motrili što se zbiva u tom bazenu. A dječačića Dadu uvijek bismo u dolasku i u odlasku pomilovali po lijepo oblikovanoj okrugloj brončanoj glavici i stopalima, pa se te izlizotine i od naših ručica vide i danas. Dado još stoji na mjestu gdje je i bio postavljen, no nekako nelogično, kao da je Pale sam na svijetu, jer bazena kao bazena više nema. Zatrpan je i više se i ne nazire. Sada je to tek pošljunčana ploha nekoć mnogo bogatijeg igrališta. Nakon kupanja stariji bi me odveli u mliječni restoran Palčić na uglu Zvonimirove i Šubićeve, kakvih je nekad bilo više. Danas takvih više nema. Rižu na mlijeku nisam voljela, više sam voljela griz. I po tim zdravljacima vidi se kako su se djeca nekoć veselila tako običnim stvarima kakve su knedle sa šljivama, palačinke s pekmezom, šmarn, riža na mlijeku, griz na mlijeku, pokoje mliječno pecivo i sendvič, što su, doduše, mogla jesti i kod kuće, ali ovako nam je već i sam taj lokal dizao perje kao da smo odrasliji nego što smo bili. Išli smo „u život“.

Pokraj toga lokala bio je parkić u kojem se i danas može sjediti na kružnoj klupi i gledati u mali prekrasni bijeli mramorni zdenac, no mene današnji pogled na njega samo rastužuje. Zdenac se zove Naše more, po njemu su isklesane ribe i ostali stanovnici mora, a autor mu je Siščanin Želimir Janeš (1916–1996). Kao i više-manje sve kod nas, danas je zdenčić zapušten, a takav je i prostor oko njega. Janeš je taj pravi mali dragulj izradio još kao polaznik Obrtne škole 1937, a na ovo mjesto postavljen je 1947. Taj mi je zdenac dugo sjedio u sjećanju, valjda i zato da mi mnogo kasnije (1995) prizove u pamet istoga kipara i medaljara Janeša kad budem sa studentima prohodila njegovom i Bratulićevom Alejom glagoljaša od Roča do Huma (rađenom od 1977. do 1983. godine). Tu aleju prati osam skulptura i kiparskih cjelina u kamenu: Stup Čakavskog sabora, Stol Ćirila i Metoda, Katedra Klimenta Ohridskog, Vidikovac Grgura Ninskog, Zid hrvatskih protestanata i heretika, Uspon Istarskog razvoda, Odmorište žakna Jurja, Stup otpora. I taj početnički zdenac i kasnija prekrasna aleja zatvorile su jedan planetarni krug. A Janeš je, dok je bio živ, slavio rođendan istoga dana kao i ja, 12. prosinca.