Dabogda imao pa nemao

Posljednja ovosezonska premijera Opere Hrvatskoga narodnog kazališta  u Zagrebu, Puccinijeva Tosca, na neki način simbolički zaokružuje završetak dosadašnjega dvostrukog intendantskog mandata koji ostavlja opustošen operni repertoar. Označena je kao „izvorna produkcija u vlasništvu Teatra Massimo iz Palerma”, što je čudnovati kljunaš kazališne terminologije, kostimi su iz Ateliera Nicolao, CTC i Audelio Teatro (?), a prvi je put izvedena 2008. u Teatro del Maggio Musicale u Firenci (!) – iz čega se jedino suvislo može zaključiti da je iznajmljena u Italiji. Ravnatelj Opere Giorgio Surian, pjevajući dugi niz godina u toj zemlji, očito se zaigrao sistemom talijanskih agentura i opernih staggiona pa ga je primijenio u stalnom repertoarnom kazalištu kao što je HNK. Tako da će se nakon svega šest ovosezonskih izvedbi Tosca vratiti u Italiju, a pitanje je hoćemo li još moći gledati i druge koprodukcijske predstave.

Sve je to, kako smo često morali slušati, tobože bilo „na tragu pozicioniranja HNK-a na kazališnoj karti Europe”, koje se, neovisno o umjetničkom rezultatu, često plaćalo financiranjem troškova prijevoza, putovanja i servisiranja raznih predstava a da nijedna krpica nije ostala u fundusu kazališnih kostima niti se ijedna daska iz scenografije mogla raspiliti za neku drugu svrhu. Nesretni rat u Ukrajini podsjeća nas da je HNK bio itekako pozicioniran na kazališnoj karti Europe još sredinom 1980-ih, institucionalnom suradnjom s Ukrajinskom nacionalnom operom (i drugim kazalištima) te međusobnim gostovanjima. Tadašnji vodeći ukrajinski dirigent Stefan Turčak, čije je ime poslije njegove smrti ponijelo međunarodno dirigentsko natjecanje u Kijevu, postavio je u HNK-u nekoliko predstava. 

Kristina Kolar i Tomislav Mužek u Tosci / Snimila Mara Bratoš

Potkraj 1987. veliki operni i baletni ansambl Kazališta Taras Ševčenko gostovao je u Zagrebu čak s osam predstava, a poslije je, 1990, Kijevsko državno kazalište operete također izvelo reprezentativni presjek svojega repertoara u kazalištu Komedija te u Karlovcu i Osijeku. Sjećanja na ta gostovanja nezaboravna su. Nova Tosca donijela je nastup dirigentice iz Ukrajinske nacionalne opere Alle Kulbaba, autoritativne glazbenice profinjena stila. Prije predstave emotivni govor održao je ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Vasilj Kirilič, a zbor je otpjevao Molitvu za Ukrajinu Mikole Lisjenka.

Predstava je u scenografiji i kostimima vizualno bogata i režijski čista, klasično ispričana operna priča. Nećemo ulaziti u pitanje što je radio kostimograf ako su kostimi iz kostimskog posudbenog atelijera, mogao je samo birati između plave ili crvene haljine. Usputni prigovor ide ženskoj krojačnici za Toscino sapletanje u predugu haljinu u prvom činu. Redatelj Mario Pontiggia te scenograf i kostimograf Francesco Zito dali su zagrebačkoj publici još jedan melem na dušu prije nekog novog vala mračnih i crnih pogleda na operu iz, najčešće netalentiranih, tzv. novih čitanja, koja nas zasigurno neće zaobići.

Nije kurtoazija istaknuti snažnu, izražajnu interpretaciju Tosce Alle Kulbaba i njezin smisao da, s vrlo dobrim orkestrom, muzikalno, s pouzdanom te odrješitom dirigentskom gestom u finoj agogici oblikuje raznolike ugođaje Puccinijeve partiture. Kako se, primjerice, zanesenost prve Cavaradossijeve arije nastavila na potpuno drukčiji ugođaj razigranosti prethodnog prizora Crkvenjaka. Gromoglasan je bio Te Deum sa zborom, a zacijelo je monumentalna scenografija omela čujnost Tosce u kantati iza scene.

Iako nije uspjelo gostovanje neke od vodećih ukrajinskih sopranistica u naslovnoj ulozi, produkcija je donijela sudjelovanje ugledne bečke primadone Martine Serafin, koja je neposredno prije pjevala Izoldu u Bečkoj državnoj operi. Na premijeri je nastupila Kristina Kolar, ponovivši svoje pouzdano tumačenje Tosce što ju je nedavno pjevala i u Teatru Verdi u Trstu. Ona ponajprije osvaja snagom i bogatstvom raskošnoga glasa. Ne ostvaruje suptilnija piana, ali joj je širina fraze čarobna. Glumački je decentna, vođena u prvom redu glazbom, slično kao i Tomislav Mužek u ulozi Cavaradossija. Njegovi lirski zapjevi nisu u stilu talijanskog lirico spinto tenora, no svakako imponira svekolika kultura toga pjevanja, lijepe fraze, muzikalnost i sigurne visine.

Kao da je tome ljubavnom paru za nijansu oduzeo prvenstvo, treći nacionalni prvak u protagonističkoj ekipi Giorgio Surian nadmašio je sama sebe u ulozi Scarpije. Odličan, za pamćenje, u prethodnoj zagrebačkoj te u riječkoj predstavi, pjevački je bio nenadmašiv, superioran, snažan, raspjevan, a glumački demonski u karakteru i – neka se to svakako shvati kao veliki kompliment za taj lik – upravo odvratan šef rimske policije koji uživa u mreži zla što je plete oko Tosce. To je jedan od najboljih poteza u njegovu kratkome mandatu ravnatelja Opere – da sebi dodijeli tu ulogu.

Pridružili su im se vrlo dobri Ivan Šimatović kao Crkvenjak i Siniša Štork kao Angelotti. Vrlo su lijepi mladi glasovi Lucije Jelušić (Pastir) te Filipa Filipovića, Marina Čarga i Borisa Beusa, kojima je redatelj, kao i statistima vojnicima u trećem činu, morao više pomoći da ne budu nemušti u svojim ulogama Spolette, Sciaronnea i Tamničara.

Dvostruki intendantski mandat završava u stilu narodne kletve „Dabogda imao pa nemao!“. Na tren imamo dobru Toscu, za koju se uvijek nađu dobri tumači, a sigurno bi ih bilo još i u kući, a onda je više nećemo imati. Zato takvo vođenje kazališta treba što prije pozicionirati u Recycle Bin.