Abeceda koju treba upamtiti

Claudio Magris jedan je od prisutnijih i hrvatskoj publici poznatijih stranih pisaca, čemu tek djelomično pridonosi činjenica da nam je svojim tršćanskim rođenjem i životom dovoljno blizak kao i da se svojim radom i djelovanjem naslanja i na susjedni, hrvatski prostor, da ga poznaje i dotiče. Tomu pridonosi i njegovo germanističko obrazovanje, koje ga dodatno usmjerava u širi prostor Srednje Europe, kojim se bavio već i u prvoj knjizi Habsburški mit u modernoj austrijskoj književnosti, kao i u Dunavu, možda najpoznatijem djelu, ali i djelovanjem u cjelini, „posvećenim dunavskom mitu, Mitteleuropi i Trstu“. 

Abecede: O knjigama i ljudima posljednja je u nizu Magrisovih knjiga koje je na hrvatski prevela Ljiljana Avirović. S iznimkom uvodnog teksta Lektira, u knjizi su okupljeni eseji koji su već objavljivani. Iako prvi tekst datira čak u 1978, većina je objavljivana potkraj devedesetih i u prvom desetljeću dvijetisućitih, uglavnom u milanskom dnevnom listu Corriere della Sera, ali i u časopisima ili kao predgovori knjigama.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2020.

U eseju Epigon prethodnik Magris piše da je jedini pravi način za govor o sebi taj da se govori o drugima, po čemu je to autobiografska knjiga koja osim umijeća zapažanja i pripovijedanja svjedoči o autoru spremnu racionalno i bez osude promišljati o ljudima i pojavama s obiju strana političkog spektra. „Ironija umjetnosti“, piše tako u eseju Vjera nihilista, „krije se u tome da, primjerice, istinski pisac antifašist dobro zna da postoje pametni fašisti plemenita duha, baš kao i antifašisti glupani i nitkovi, a da to ne utječe na objektivnu razliku između dviju povijesnih pojava. Na stranu neponovljivi pojedinačni slučajevi, istinski pisac – koji nikada neće postati ideološkom trubljom – zna i to da, kako na povijesnom tako i na kulturnom planu, inovatorski i slobodarski pokret, kojemu je, recimo, sklon, često ima i negativnu ulogu, tako što istodobno ruši lažne idole i visoke vrijednosti te iskrene osjećaje, nastupa odrješito i likvidira po kratkom postupku, prisilno namećući nove parole.“

Magris, kao istinski pisac, ne maše parolama i unatoč simpatijama za određene, lijeve, politike, kritički promatra sve političke pojave. Pritom, iako je politika nekako uvijek blizu književnosti, ovdje je riječ ponajprije o vrhunskoj literaturi i jednako tako iznimnim autorima. Abecede: O knjigama i ljudima dakako nije početnica, nešto što se uči na početku, gdje pojedina slova i glasovi još postoje sami za sebe, a sveukupnost abecede, koja se u funkciji nalazi čitanjem i pisanjem, tek je nejasna naznaka i ništa više. Kao na abecedu na knjigu se može gledati u smislu da nam Magris daje svoje iskustvo, kao nešto od čega ćemo krenuti graditi vlastite svjetove, djelo u kojem se iščitava ne početnica već sinteza čitateljskog i spisateljskog iskustva intelektualca. 

Magris piše da je u Bibliji Bertolt Brecht pronašao abecedu s pomoću koje se može čitati svijet, Dostojevski tvrdio da je Don Quijote dovoljan da opravda postojanje čovječanstva, a jedan Borgesov junak koji je crtao portrete shvatio da crta svoje lice te da se isto događa onomu tko govori o knjigama. Konačno, kako na kraju jednog eseja zaključuje autor: „Borges je jednom rekao da prepušta drugima da se diče knjigama koje su napisali, dok njemu služe na čast knjige koje je pročitao.“ 

Tko je dakle Magris i koja je njegova književno-životna abeceda? U prvom redu, sastavljena je od mnogih glasova, čime se pretpostavlja snažna i široka mogućnost komuniciranja. Počinje, kao što svaka čitalačka strast uglavnom počinje, u djetinjstvu. U uvodnom se tekstu autor tako prisjeća Tajni Crne džungle Emilija Salgarija, kao knjige koje mu je prvi svezak čitala teta, kad još nije znao abecedu, a drugi bio prva knjiga koju je pročitao. U knjizi se redaju eseji posvećeni kanonskim djelima i piscima, ali jednako tako autor piše o robinzonijadi, knjigama koje su oponašale Robinsona Crusoea, nerijetko s njegovim imenom u naslovu.

Magris je sposoban zauzeti zanimljiv kut gledanja pa je tako izvrstan esej u kojemu se bavi novcem i odnosom prema njemu u austrijskoj književnosti, iz čega proizlazi birokrat kao tipični junak, ili esej Apokrifi i istina, u kojemu piše o memoarima generala Carlosa Pratsa Gonzáleza, čiji je automobil u Buenos Airesu raznijela bomba za vrijeme Pinochetova režima. Njegovi memoari, objavljeni u inozemstvu, u Meksiku, čitali su brojni Čileanci u progonstvu, o njima pisali brojni mediji, među kojima New York Times i Le Monde. Godinama poslije, kad su objavljeni još jedni generalovi memoari, ispalo je da su ovi apokrifni, fikcija ili dokumentaristika koju je napisao Eduardo Labarca.

Da autora privlače i ljudi, a ne samo knjige, dokaz je esej Lažljivac koji govori istinu posvećen slučaju Enrica Marca, čovjeka koji se izdavao za preživjelog iz nacističkog logora Flossenburg. Kad je otkriveno da nikad nije bio logoraš, branio se činjenicom da je sve što je napisao istinito. Svejedno o čemu i o kome piše, Magris temi pristupa s jednakim intenzitetom, znatiželjan i odlučan razumjeti. To nije abeceda za Magrisa, već Magrisova abeceda za nas, za svakog čitatelja koji je spreman proširiti vlastitu stvarnost i iskustvo, pa proširenim „horizontom očekivanja“ graditi boljeg sebe i bolji svijet.