Za kontinuitet se valja izboriti

Kazališni kritičar i sveučilišni profesor Anatolij Kudrjavcev prozivao je društvo estrade i spektakla mnogo prije ere širokopojasnog interneta i Sierzova proglasa: „Ovo je vrijeme marketinga, a ne kritike.“ U tom je kontekstu stoga neobično vrijedno i rijetko da se čitav jedan znanstveni skup 2018. njemu i posveti. Znanstveno-stručni skup u Splitu u organizaciji tamošnjeg Filozofskog fakulteta i Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, održan u Zavodu za znanstveni i umjetnički rad HAZU, pratilo je i ovogodišnje objavljivanje zbornika Teatar u Splitu i Split u teatru pod uredništvom Magdalene Nigoević i Tee Rogić Musa. Previđeno je i predstavljanje zbornika za autorov rođendan, 26. listopada u Splitu.

Tematski se u svih deset objavljenih radova, ali i u kraćem uvodnom tekstu Jakše Fiamenga, sažimaju sve autorove preokupacije od minucioznih kritika, splitske tipičnosti (u koju svakako pripada i nešto oštriji leksik), rubnih žanrova do jedinstvene sjedinjenosti autora s gradom, uvijek na rubu bliskosti i poželjne distance. Obrađuju se književnost, kazališne kritike i teatrološke studije, novinski feljtoni i članci. Naglasak je stavljen na mjesto memorije i njegovu teatralnost – Split. Grad je to koji izmiče, a hvata se isključivo riječima. Tako će Tonko Maroević u članku Mediteranski brevijar Anatolija Kudrjavceva zaključiti da njegova potraga za izgubljenim Mediteranom ne može možda ići uz bok Novakovu Izgubljenom zavičaju ili Matvejevićevu Mediteranskom brevijaru, ali svakako zaslužuje nemalu pažnju i dugotrajan odjek. Ivan Bošković u Kudrjavcevljevu Mediteranu označit će carstvo suprotnosti lokalnog kolorita. Ljerka Šimunković u razlaganju ribarske terminologije opravdava svjesnu naslonjenost na splitski idiom.

Izd. FFST, LZMK, Split

U metafori vječnog Splita Tea Rogić Musa pronalazi mjesto memorije kao kazališne kulise, a u Tee Tereze Vidović Schreiber grad i nakon Drugoga svjetskog rata zadržava privilegij zabavljanja na račun vlastitih sugrađana, a mnogi su od tih osobenjaka zabilježeni u Ča je pusta Londra… Inoslav Bešker i Antonela Marić pronalaze razlike u kritičkom i diskursu humorističkih feljtona, pritom prenoseći autorov čuveni tekst Pusti Vlaja, ubij zeca!, koji je izazvao bijesne reakcije. Anđela Milinović-Hrga u O značenju leksema splićanistika upućuje kako se nekoć pejorativni pojam pretočio u znanstvenu disciplinu. Gordana Laco stilski i semantički analizira njegove novinske tekstove približavajući ga književno-publicističkom podstilu.

Teatrološki su svakako najzanimljiviji članci Živka Nižića i Sanje Paša, gdje se analiziraju Toljine kritike od 1999. do 2002, kad je Mani Gotovac bila intendantica HNK-a u Splitu, te vrijedan popis biobibliografije koje su sastavile Magdalena Nigoević i Maja Bezić. Zanimljivo je uočiti slične obrasce s kojima se i danas susreću kazališni kritičari – postupno izgrađivanje ukusa, analitičnost i integritet. Kad se čini da je za HNK Split odavno prošlo zlatno doba, čitati njegove kadikad izrazito negativne kritike o režijama Paola Magellija, Ivice Buljana ili Ivana Lea Leme vraća nas istinskoj bojazni da ovaj svijet, kao i kazalište onda i sada, strmoglavo idu kvragu. S druge strane, vrijedan popis bibliografije znatno olakšava teatrolozima istraživanje ne samo opusa Kudrjavceva nego i analize repertoara, poetika i općenito lakše detektiranje svih promjena u kazalištu.

Iščitavajući dvjestotinjak stranica Teatra u Splitu i Splita u teatru nije dobiven samo širi uvid u opus Anatolija Kudrjavceva, nego su uočljive i velike promjene u samoj kazališnoj kritici. U vremenu permanentne brzine, on bi bio nevjerojatno spor jer je objavio prvu kritiku s trideset i osam, a prvu knjigu, Gledalac sa zadatkom, s pedeset godina. Cijeli je radni vijek bio vjeran jednoj redakciji, Slobodnoj Dalmaciji. Redovito je pratio Riječke ljetne noći, Marulićeve dane, Splitsko ljeto, Dubrovačke ljetne igre te Sterijino pozorje u bivšoj Jugoslaviji. Uz velike socijalne promjene te izumiranje pozicije kritičara na plaći u redakcijama, takvo je sustavno praćenje danas bliže entuzijazmu negoli profesionalizmu. Kako ne bismo Toljinim riječima „svoje ograničeno vrijeme pametnije trošili u lovljenju špara“, ovaj nas zbornik upozorava da kontinuitet ne dolazi slučajno. Za njega se itekako valja izboriti.