Utopijska vjera u buđenje Dobra

Miro Gavran i ja smo generacija (1961) pa ne iznenađuje da se znamo prilično dugo. Koliko god nas povezuje strast prema književnosti, postoje i određene, prilično velike razlike u samu pristupu problemu. Naime, Gavran – i kao pisac, i kao čovjek! – uvijek polazi od toga da su ljudi dobri, no da ih splet nesretnih okolnosti može dovesti u situaciju da naprave nešto loše. Moje je polazište suprotno – ljudi su u biti loši, a ono što naprave dobro splet je iznimnih okolnosti. Razlikujemo se i u odnosu prema Bogu – jer on živi katoličanstvo, dok je za mene Bog filozofsko-estetsko pitanje. Moglo bi se reći da ja slijedim Schellinga i njegovu estetiku, a on Krista i njegovu etiku. Ishodište je Obrane Jeruzalema u trima Gavranovim biblijskim romanima: Juditi, Ivanu Krstitelju i Ponciju Pilatu. Ti romani – kad se čitaju jedan za drugim – zatvaraju moralnu slagalicu ljubavi, vjere i izdaje.

Vjerojatno bi ih trebalo otisnuti u jednoj knjizi jer riječ je o klasičnom triptihu – gdje je Ivan Krstitelj središnji, najvažniji i najveći motiv, dok su Judita i Poncije Pilat lijevo i desno krilo. Ljepota je biblijskih motiva u njihovoj okrutnoj etičnosti, a Gavran je osuvremenjivanjem drevnih priča pokazao današnjem čovjeku koliko je ostao iracionalan i destruktivan i koliko ga povijest nije naučila baš ničemu. Svi ti romani odlično su prihvaćeni pa je, recimo, Judita doživjela dvanaest hrvatskih i dvanaest izdanja u prijevodima. Tu se mora podsjetiti da je Gavran najprevođeniji hrvatski pisac, čija su djela objavljena na 41 jeziku, dok su mu knjige tiskane u više od 250 izdanja i prodane u gotovo milijun primjeraka.

Izd. Stilus, Zagreb, 2022.

Moralna parabola
o današnjem svijetu

Gavranova Judita moralna je parabola o nekadašnjem i današnjem svijetu i iako je vremenski precizno locirana u dalekoj prošlosti, zbog blizine iz koje pratimo radnju sve postaje nekako neugodno blisko i aktualno. Judita sama priča o sebi i tom promjenom očišta – sve je drukčije. Naime, u Bibliji nisu zaista važni konkretni ljudi – osim sama Isusa – njihove sudbine uvijek se iznose u funkciji moralne pouke, zbog lakšeg razlikovanja Dobra i Zla. Dakle, važni su Ljudi, a ne Čovjek kao pojedinac. Kod Gavrana pak bitna je Judita i njezine dvojbe, a Ljudi ostaju negdje u pozadini. Gotovo da bi se moglo reći da je cijeli Gavranov opus priča o Juditi: jedno etičko promišljanje čovjeka i njegovih dvojbi. To je bit i Obrane Jeruzalema.

U proljeće 2007. njemačka izdavačka kuća Anton Hiersemann Verlag iz Stuttgarta, koja već sedamdesetak godina objavljuje Der Schauspielführer, vodič kroz sadržaje najvažnijih svjetskih kazališnih predstava, uvrstila je tri Gavranova teksta – Kreontovu Antigonu, Ljubavi Georgea Washingtona i Noć bogova u svoj pregled. Među uvrštenim autorima su i David Edgar, Jon Fosse, Michael Frayn, Peter Handke, Elfriede Jelinek, Neil LaBute, Sławomir Mrožek, Yasmina Reza, Tom Stoppard i George Tabori. Nedvojbeno, Gavran je uvršten među najvažnije svjetske dramatičare. „Po njegovim dramama i komedijama, kojih je napisao ukupno 55, nastalo je više od 400 kazališnih premijera diljem svijeta, a vidjelo ih je više od četiri milijuna ljudi. Vjerojatno je jedini živući dramatičar u svijetu kojem su u čak pet zemalja organizirali kazališni festival njemu posvećen, pod nazivom GavranFest, gdje se izvode predstave nastale isključivo prema njegovim djelima.“

Gavran se često i rado vraća komediji ne bi li uspostavio životnu ravnotežu suza i smijeha. Ti njegovi razigrani građanski komadi zabune uspješno žive na pozornici, donose vedre iluzije i stalno nove čitatelje. Imao sam prilike gledati nekoliko njegovih komedija, na vrlo različitim lokacijama (Zagreb, Nova Gradiška, Bakar, Viškovo) i uvijek je publika bila ponesena igrom na pozornici. Mene je oduševila njegova žena Mladena, duša Teatra Gavran, koja je u komediji Hotel Babilon glumila osam, odnosno jedanaest uloga, na nadahnut način, poput Petera Sellersa u Kubrickovu filmu Dr. Strangelove. Razlika je, naravno, što Mladena Gavran ozdravljuje smijehom koji daruje publici, dok je Peter Sellers ledeno-satirični mizantrop, koji, s različitim pristupom, glumi tri od četiri moderna jahača apokalipse: Glupana, Budalu, Arogantnu budalu i Luđaka. Od Luđaka je odustao ne zbog karaktera nego zbog svoga neuvjerljivog teksaškog naglaska.

Ne iznenađuje što je na naslovnici najnovije Gavranove knjige izrezak poznate Dürerove grafike: Četiri jahača apokalipse (Kuga, Rat, Glad i Smrt). Vremena su takva da je i posljednji, sedmi pečat slomljen i svijetu se sprema neugodan kraj. Između komedije i drame, Gavran se ovaj put odlučio za nadahnutu, upozoravajuću, poetsku propovijed pod alegoričnim naslovom Obrana Jeruzalema. Na neki način izabrao je strogo lice starozavjetnog proroka. Ipak, ono što malo iznenađuje, nije se odlučio ni za biblijski stil, ni za stil Torquata Tassa (Oslobođeni Jeruzalem), već za posve suvremeni jezik, na tragu Judite. Njegova knjiga stiže pred čitatelje koji ga poznaju i vole, no nisam siguran da su očekivali nešto poput Obrane Jeruzalema: „Dosta mi je simbola / Ispražnjenih od značenja. / Dosta mi je umjetnosti / Koju nitko ne voli. / Dosta mi je svećenika / Koji drže mlake propovijedi / Što ne razgorijevaju srca. Dosta mi je očeva i majki / Uplašenih starošću. / Dosta mi je djece / Koja se boje odrasti.“ (…) „Dosta mi je filozofa / Koji se iscrpljuju / Objašnjavajući što je neki filozof / Želio reći. / Dosta mi je književnika  / Koji osporavaju druge književnike,  / Umjesto da stvaraju svoja djela. / Dosta mi je žena / Što žive s muževima koje ne vole. / Dosta mi je muževa / Što žive s ženama koje preziru.“  (IV. pjevanje)

Poetska propovijed

Obrana Jeruzalema upozorenje je zabrinutoga pisca koji mnogo putuje, često tragom premijera svojih dramskih komada, no koji je najsretniji kad može pisati u idiličnom Malom Lošinju. Iščekujući agoniju suvremenoga svijeta, koji opasno klizi prema atomskoj apokalipsi dr. Strangelovea, Miro Gavran iskoristio je trenutak zatišja pred oluju kako bi poslao posljednje upozorenje:  „Jeruzalem nisu zidine. / Jeruzalem nije kamen / Od koga su te zidine sagrađene. / Jeruzalem je krv sa žrtvenika. / Jeruzalem je ljubav / Koja prezire izdaju. / Jeruzalem je riječ / Tisuću puta pobožno izgovorena / Na način kao da se prvi put izgovara. / Riječ koja nikad ne gubi svoju snagu.“ (III. pjevanje)  „Što za vas znači kamenje / koje su stoljećima klesali vaši preci / Kako bi od njega izgradili zidine Jeruzalema? / Što vama znače žrtvenici / Na koje nikad niste prinijeli / Ni jedan dar svome Stvoritelju / Unatoč tome što vas je on / Nesebično darivao?! Bešćutnima ste postali / U trenutku kada ste povjerovali / Da ste sami zaslužni / Za sve što posjedujete.“ (VII. pjevanje)

Gavranu ponekad zamjeraju da piše odveć jednostavno, no to je zbog dojma da je sve rekao posve odmjereno. Kod njega nema razbacivanja riječima, ni gomilanja pridjeva. Obrana Jeruzalema poetska je propovijed koja pokušava natjerati ljude da razmisle o sebi, bližnjima, Vjeri i Kristu. I tu se opet vraćamo na početak. On, kao optimist, vjeruje da poetskim tekstom može upozoriti na to koliko smo blizu i moralnoj i fizičkoj katastrofi, dok ja, kao pesimist svjestan neminovnosti iskonskog Zla, ne vjerujem u dobronamjernu, blistavu propovijed, već tek u Kubrickov katastrofičan kraj filma Dr. Strangelove: jahači atomskih bombi lako nam mogu doći glave. Ukratko: Miro Gavran napisao je knjigu upozorenja, koja sadrži utopijsku vjeru u buđenje Dobra. Svi koji knjigu pročitaju vjerojatno će se složiti s njim, no oni koji odlučuju o budućnosti svijeta daleko su od tog tipa moralnih dvojbi. Obrana Jeruzalema mogla bi postati nešto poput Malog princa u mračnoj, gotičkoj katedrali, koji čeka lepet krila Galeba Jonathana Livingstona, dok puca Sedmi pečat Apokalipse, uz Zvona koja nama zvone.